Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

NEKA LJUBAV SPAVA

Uvijek sam želio sastaviti jednu antologiju suvremenog brazilskog pjesništva po uzoru na antologiju koju je sastavila Elizabeth Bishop, prevoditeljica i pjesnikinja koja je svojim pronicavim prozračnim koloritnim pjesmama oslikala jedan predivni vitraj Brazila katedrale. Evidentno, takva antologija mi je daleko na horizontu, pa ako ništa drugo, pišem jednu pjesmu u čast i u sjećanje na Elizabeth Bishop.

Kada sam u Petropolisu
hodao kamenim vrtovima Dom Pedrovog šumskog utočišta
čudio se kako je malen bio krevet
princeze Isabelle
i kasnije pod krošnjama visokim poput katedrala u autobusu
na putu
zemljanih
serpentina
pričao s Marianinom polusestrom o nekakvoj farmi u unutrašnosti
i slušao o njenom dečku poljoprivrednom pilotu
sve to vrijeme
nisam imao pojma da si živjela u Petropolisu,
Elizabeth Bishop.
U kući u brdima namještenoj tamnim brazilskim drvom
sa figurom skinutom sa pramca nekog jedrenjaka
možda istog kojim je doplovio Stefan Zweig.
(Kuća Santos-Dumonta oca avijacije u Petropolisu naliči konačištu planinara pri šumskom slapu.)

U kući velikih prozora sa svojom malom aristokratkinjom
mačjih koraka
nad vodopadom koji kuje put u crnom granitu
okružena šumama napokon
sama kao
svjetionik.