Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

NIŠTA SE NE MIJENJA

I onda je iz močvare pod maglenim planinama stigao Grendel vrebajući; obilježeno božjim gnjevom ovo se ubilačko čudovište namjerilo dohvatiti kakvog ljudskog bića u tom visokom zamku. Prošao je ispod oblaka sve dok jasno nije mogao vidjeti zlatnožuta okna velikog obitavališta ljudi, svjetlucanje vinskog podruma. Nije to bio njegov prvi napad na Hrotgarov dom, ali nikada prije ni poslije nije naišao na čvršće branitelje zamka.
iz Beowulfa

To je svjetlost petrolejke koja noću pretvara ovo mjesto
U vinski podrum nekakvog zamka u brdima
— kroz mutno staklo
Zaobilazi stupove i zatvara zrak u paukovu prašinu
— i zahrđali noževi čine se srebrnima.
Ugljeni plamenovi šaraju naša lica
Bakreno zelenim maskama mira
I zaborava.

I to je svjetlost dana koji dolazi
I dubi ovaj porozni strop u dno bunara, u stupove
Od katrana — ovo mjesto postaje vučja pećina.

Blijeskovi eksplozija buše zrak težak od ulja pušaka
I zasipaju kredom sanduke na kojima sjedeći
Spavamo s čizmama utonulim u glib.
Kroz otvor u kamenu
Vidim vani prostrt kostur naše zemlje.
Ništa se ne mijenja.