Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

PLAŽA TARTARUGA

crna djeca igraju se pikulama u prašini
majke sjede na visokim stepenicama
orisale su prozore u plavo
njihove kuće iskrivljene su od sunca
vrućina je oborila psa na ulici od crvene zemlje

kupujem kutiju cigareta Holywood Brand
i šibice sa plakatom iz Casablance
krasna jarko crvena kaligrafija
crno-bijela fotografija
u limenoj garaži preko puta

prodavačica je baš pristojna
sitna crnkinja s naočalama velikih okvira
zove se Sheila i ima četiri mlađa brata
Nelsona, Joycea, Jeffersona i Franklin Benjamina
njezin pokojni otac bio je učitelj engleskog
ali sada je sve teže doći do hrane

slomljeni bicikl uz drvo sa crvenim cvjetovima
majica mi je mokra i ljepljiva
teško se hoda
ulicom od crvene zemlje
čekam da pljusak stane u baru koji nema zidove
pijem pivo od pola dolara s nekim čovjekom
i njegovim prijateljem kojemu sam zaboravio ime
u kutu je bilijar sa stolicom umjesto jedne noge

gledam ocean kako se mijenja
fluorescentne točkice žute i crvene
prsluci su to ribara koji izviruju
sa svojih barki u daljini
iza kišnog zida

prolazim pored bogalja na skateboardu
na glavi mu je mornarska kapa
ovo je drevna ribarska kolonija
iako bila je velika morska utvrda
ima tome dvjesto godina
careva vojska i Indijanci ovdje su branili od gusara
rutu do mora s kočijama dragog kamenja iz Minasa
poslije su gusari i Indijanci branili rutu od cara
bitka se rasplamsala sve do Rio de Janeira
više nitko nije znao gdje je drago kamenje

nema nikoga na kamenom trgu
samo odjek kotača čovjeka na skateboardu
i krik albatrosa na žalu prekrivenom školjkama

ovdje na starom groblju gore na brdu kamena ploča
najzagonetnijeg pomorskog rekvijema
Bartolomeo Marr sanja potonule brodove
s kojim mogla bi se usporediti možda
ona u Novoj Engleskoj iz Grimiznog slova
“On a field, Sable, the letter A, Gulles”

slušam Swordfish&Trombones T. Waitsa
na compact discu i ne čujem ništa drugo
ovdje sam na toj zabačenoj plaži plemenitog pijeska
praia Tartaruga
pod klisurom drveća cijeli dan sjedim na kamenu
pojeo sam jednu ribu tešku čak kilogram
prži ih jedna gospođa pod bambusovim krovom restorana
toliko malog da je manje kvadrature od njihove
ulične table velikog natpisa na stupu
Le Coloniale
ima tu samo jedan stol i jednu stolica
nisam htio ni kruha ni priloga ni soli ni papra
odbacio sam sve nepotrebno i
kupio od uličnog staretinara
starca crnog koliko mu je duga brada bijela
knjigu kakvu se nitko drugi ne bi usudio prodati
iskrzana požutjela raspadnuta razlomljena
u gorem stanju od njegovog Panama šešira
ispala je najbolja koju sam ikada pročitao
radi se o životu drvosječa i njihovih žena o
jednoj rijeci o borbi čovjeka s prirodom i samim sobom
o djeci o roditeljima
obitelji
najviše mi se svidjelo kako pojedu svaki po 5-6
palačinki u zoru kada kreću u borbu s drvećem i rijekom
suptilnost međuljudskih odnosa ljubav sve je zaživjelo
pročitao sam svih 576 stranica odjednom
ispisanih rukom majstora meni nepoznatog
jer nedostajale su korice

leđa su mi se od čitanja na suncu
prepunila malim sunčanim plikovima
koji sigurno nisu kapljice vode
sjena me zaobišla u punom krugu

sunce je palo

iznad evangelističke crkve bijele i svjetloplave
hodam dok mi noge ne postaju željezne
konj bez jahača izranja iz šume
nebo postaje skoro crno

samo trag blijedo žute svjetlosti na horizontu

i žuti cvjetovi u pijesku
nosim kemijsku olovku u džepu
napisat ću pismo svojoj ženi:
voljena mog života
toliko te volim
i toliko mi nedostaješ
i tako je teško bez tebe i djece
a toliko smo daleko
da ne dijelimo ni isto nebo

nestala su svjetla
i more je stalo i vjetar
ustali su duhovi mrtvih i jedan je rekao:
nosio sam crveni rubac oko glave, sjajniji od sunca
krv mi je jurila žilama poput divlje rijeke
bio sam gusar, odmetnik od Reda i staleža
nisam se dao ni naciji ni crkvi
živio sam pod zvjezdanim nebom i gospodario ogromnim morem
znao sam da je moj život luda slučajnost
samo bljesak u beskrajnoj tami
nisam se dao zatvoriti u kavez
bio sam odvažan
izgorio sam u toj vatri
ratovao sam i ubili su me
ne žalim ništa
ali sada kada ne postojim
kada više nisam ni prah, ni šapat u svemiru
boli me što nema moje žene i djece — gdje su oni?

Išao sam u crkvu i molio se Bogu, rekao je drugi
posipao se pepelom i vikao da nisam dostojan
koža mi je bila crna kao ugljen
doplovili su me iz Afrike u lancima
i objasnili mi tko je bog tko čovjek a tko rob
trpio sam jer rekli su mi da tako treba
bojao sam se pakla kazne za opake
imao sam ženu i djecu
ali rijetko sam ih viđao
teško sam radio od zore do noći
i jednog jutra probudio se mrtav
Ilija je u vatrenim kočijama uzašao na nebo
a mene su bacili u rupu i zatrpali zemljom
imao sam ženu i djecu ne mogu ih vidjeti …
gdje su moja žena i djeca?

U dubini smaragdne šume ispod drva sa crvenim cvjetovima
tamo gdje se velika rijeka ruši u ponor
gdje zemlja miriše na vječnost
sagradio sam dom u nadi da nas smrt neće naći
ne mogu se više sjetiti kao su izgledali moji
sjećam se samo odsjaja sunca u kosi mog djeteta
sve bih dao da ih još jedanput vidim
čujem njihove glasove
osjetim njihov miris

i onaj koji je bio najglasniji od svih
onaj sa crvenim rupcem oko glave još je rekao:
zato napiši i ovo
ovaj brod ima rupu u dnu
i tone brže nego što gepard trči.