Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

RAZGOVOR U ISPOVJEDAONICI

Nemoj me prekidati, slušaj…

bila sam tamo, u bunaru, kada je došao piti vodu. Nisam ga čula kako dolazi, korak mu je bio lagan. Nagnuo se da izvuče vjedro i njegovo lice je zaklonilo sunce i hladna sjena je ušla u mene, dolje na dnu. Nije me mogao vidjeti, bila sam prerušena u vodu i omotana tišinom. Unio je i dio mene u sebe, dok je pio. Vidjela sam mu nutrinu: bila je to samoća.

Izrađivao je stvari od drveta, prije. Stvari koje bi izdjeljao u drvu bile su toliko lijepe da se vidjelo kako između njega i oblika koje je stvorio postoji veza koja nije od ovog svijeta.

Znao je ponekad sjediti na prozoru radionice, kada bi se umorio od tesanja. Jednog dana, prošla je kroz podnevno sunce ispred njegove radionice i pogledala ga kao da ga oduvijek poznaje; pustinjski vjetar je jurio kroz njenu crnu kosu i oči su joj bile crne poput noći – imala je tanki i dugi ožiljak iznad lijeve obrve, ali lice joj je bilo osvijetljeno iznutra, i ožiljak je izgledao više kao znak milosti nego kao sjena.

Dala mu je do znanja da joj se sviđa, primijetila je da u njemu stanuje skromnost. On je sve više vremena provodio razmišljajući o njoj, htio joj je pričati o ljubavi koju osjeća za nju, bila je to ljubav njoj nepoznata, to joj je htio reći, koja je dolazila od Duha. Ali nije rekao ništa.

Imala je poteškoća razumjeti ga… jednog dana više nije došla i nije više nikada došla.

I razni proroci su prolazili ispred njegove radionice, govoreći o Bogu, govoreći o sebi. Nije lako primao smisao njihovih riječi, katkad bi mu se činilo da govore besmislice. Jednog je dana došlo vrijeme da napusti dom.

Sagradio je čamac s kojim je plovio po moru. Gledajući more veselio se njegovu spokoju. Razmišljao je o prirodi mora. O ravnoteži.

Ako bi izvadio vjedro vode na jednom mjestu, na tom mjestu ne bi nastala praznina, niti bi moru išta bilo dodano, kada bi izlio to vjedro na drugom kraju, mislio je. U moru nema ničeg takvog kao sto je središte, niti mu se išta može oduzeti i dodati. Ako baciš kamen u more, on tone u more, ali ne ulazi u njega, more se oko njega razmiče i kamen uvijek ostaje izvan mora, bez obzira što je sa svih strana okružen njime. Tako je razmišljao.

Tada su ga vidjeli kako hoda po vodi.

„Vidjeli su me kako hodam po vodi“, povjerio mi je, kada je osjetio moju prisutnost. Njegov glas me je iznenadio. Bio je to novi glas, svjež poput glasa djeteta koje se uči govoru.

Bilo je i tuge u njegovom glasu: tražili su da im bude učitelj i rekli su da će oni naći riječi…

Onda sam vidjela i njih kako dolaze cestom, njegovi učenici. Bilo ih je dvanaest. Prvi medu njima nosio je mač, kako bi štitio svog učitelja.