Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

GAUGUINOVA KLETVA

Prokleo si nas, Paul Gauguin,
i skrio se pod plaštom
otoka Hiva Oa.
Grob imaš, u drvu,
otpornom na vulkanske kiše,
to je samo jedna više
od tvojih primijenjenih
skulptura.
Vegetacija koja ti zatvara sunce
otežala je od bakrenog pijeska.
Listovi nepomični kao počasna straža,
a vjetar je duboko ispod mora.
Na otoku Hiva Oa, vjetar je šum
i prošlog vremena i onog
koje će doći.
Došao sam ti reći,
ovdje na otoku Hiva Oa,
da si pionir strip umjetnosti,
slikajući na tri vreće od krumpira
pokušao si ljude smjestiti u prostoru,
ali izgorjela ti je svijeća.
Posljednji kadar: Kuda idemo?
ostao je nedorečen.
Puno je jahača prošlo
plažom koju si davno otkrio.
Došlo je i prošlo, stoljeće stripa.
Vidiš, može se stariti
i poslije smrti.
Možda ti je poznato,
a zaboravio si nam reći,
hoćemo li biti izgnani od zemlje,
kao što smo, kada se rodimo,
izbačeni iz raja,
kao pali anđeli?
P.S. U pismu de Monfriedu Gauguin piše o slici na kojoj već dugo radi, a koja je dugačka gotovo četiri metra i treba se gledati s desna na lijevo. Jesen je 1897., i radit će na njoj i kroz 1898. godinu, sve do kraja.
U lijevom kutu naslov je slike na jarko žutoj pozadini: Ou Venons–Nous? Que Sommes-Nous? Ou Allons-Nous? U desnom je kutu potpis slikara poput zlatnih tragova na oštećenoj freski. Pri dnu desno spava jedna beba. Oko nje su posjednute tri žene. Plavi pas leži ispred svjetloplavog drveta. Dvije ženske figure povjeravaju se jedna drugoj u sjeni drveta kao u ljusci oraha. Jedna glomazna figura neovisna od svake perspektive podiže ruke u zrak i čudi se dvjema ženama koje su usuđuju misliti o svojoj sudbini. Osoba u sredini bere voće. Dvije mačke pored djeteta. Bijela koza. Idol s ritmično podignutim rukama nagoviješta zagonetku onog što dolazi poslije. Figura koja kleči sluša idola. Legendu završava jedna stara žena koja izgleda kao da prihvaća blizinu smrti i prepušta se svojim mislima, poput Sokrata vjeruje kako se tamo ništa loše ne može dogoditi. Do njenih nogu čudna bijela ptica držeći guštera u svojim kandžama prikazuje besmisao taštine. Scena je smještena u šumu pored potoka. U pozadini je more, zatim planine susjednog otoka. Bez obzira na promjene u tonovima, krajolik je plavi i veroneško zeleni od kraja do kraja.
Ta slika nastala na vrećama za krumpire u formatu 171.5×406.4×8.9 cm, koju sam vidio u dobi od četrnaest godina u Nacionalnom muzeju u Berlinu, sada se nalazi u stalnom postavu u Muzeju lijepih umjetnosti, u Bostonu.