Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

MOREPLOVNI LJUDI

Zajedno sa sumrakom ušao sam jedrilicom u nacionalni park na Kornatskom otočju. Dvanaest sati od Skradina i dalje arhipelagom imali smo sunce, tišinu mora i ptice selice koje brišu rubove na kartama.
Vjetar nas je vukao na pučinu.
Žurio sam usidriti prije mraka i zaokrenuo oko svjetionika – jednog od negdašnjih otoka samostana gdje je austrijski car od udvarača skrivao svoje ljubavnice. Nekoliko milja prije sidrišta u uvali Mir, golema sjena ozbiljno je narušila sklad prostora. Silueta nekog broda, prije topovnjače, nego patrolnog čamca.
Veći od kita, brod je dok smo se približavali rastao kao Kraken, morsko čudovište iz Nordijske mitologije.
U polumraku nisam vidio nikakve oznake identifikacije na željeznoj oplati broda, nijednog mornara na palubi. Ništa se nije micalo. Zašto takav veliki bojni brod u nacionalnom parku?
Nisam slušao radio, već neko vrijeme, ali nije bilo vjerojatno da nas je opet okupirala Italija. U priču o Ukletom Holandezu više nitko ne vjeruje.
Hrvatska mornarica je prerasla u veliku morsku silu, sudeći po veličini brodova, samo nedostaju joj mornari, oni srčani moreplovni ljudi iz Dubrovnika koji su svojim trošnim barkama i gliserima pod konstantnom paljbom topovnjača i patrolnih čamaca JNA, osvijetljeni vatrom s obližnjih brda, iz noći u noć tvrdoglavo probijali blokadu Dubrovnika 1991, i tako sačuvali taj pomorski grad od potpunog uništenja.
Toga se sjetimo kada kažemo Hrvatska mornarica.