Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

NIJEMA ZVONA

Piše da je svako “peto dijete
u Hrvatskoj siromašno”
i ova zemlja ima duha
zatočenog u boce
od plastike.
Očevi i djedovi i majke i kćeri
iskradaju se u zoru svakog dana
u lov na plastične boce, prebiru
po smeću kao moderni lovci
koji će nađeno prodati za kruh
i ponekad mlijeko.
Njihova ljepota,
nosi sada ožiljak križa na licu,
gorko ih je iskustvo prizemljilo,
otuđilo od snova.
1991., bio je rat
– ne za granice, tko je
o tome mislio?
Ni za tranzicijski kapitalizam,
religiju profita, nitko to
tada nije želio.
Ali zemlja je slobodna
postalo je kletva, a ne
radosna vijest.
U doba ratnog kaosa
miljenici sreće bacili su kocke
i prisvojili komade zemlje ljudi.
Znate li baladu o cvrčku i mravu,
balovima bez maski i visokom društvu
koje kroji drugima sudbinu
iza svilenih zastora –
čipka na čipku:
u vrijeme dok se lutalo rovovima
kao katakombama ukletog svijeta
u glavnome su gradu
marljivo stvoreni temelji feuda.
Ratni profiteri prvi su i na misi:
oni kleknu na kameni pod katedrale
i zauzmu dostojanstven stav
nalik Richardu Lavljeg srca
pri povratku iz Svete zemlje
milijun puta zahvaljujući bogu
što ih je doveo do bogatstva
nesvjesni da se njihov bog
i bog obespravljenih
ne mogu prepoznati u crkvi,
na istom putu, ili u isto vrijeme
proći kroz ista vrata.
Plodove hodočašća
u svetu zemlju visoke politike
velikodušno su ozakonili
i osigurali si pokoljenja,
iako u srednjovjekovlju
– ako je vjerovati enciklopediji –
plemićke su titule i imanja
dijeljeni za čin sveopćeg dobra
ili zbog posebne naklonosti kraljice,
više se ne sjećam.