Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

OČI KAO ARHIPELAG

 

Ležim na mreži za spavanje na verandi.
Ne spavam. Noć ili dan, ne postoje.
Vjetar u kovitu, to je duh.
Horizonti od crne tinte.
Bijela puknuća. Zrak oko mene
slobodan je ali čvrst,
olovni film.
Oblaci poput papira nastavljaju se.
Čitam knjige pristigle u DHL paketima od kaširanog kartona:
“Vode koje govore u uho neba.” To je poezija Renea Chara. Urednici ga često etiketiraju nadrealistom, zašto? Nema ničega neobičnog u njegovoj poeziji. Možda zato što je usprkos ratu zadržao vjeru u čovjeka. Piše bistro i donosi uvijek svježe vijesti poput rudara koji stiže iz rijetko obilaženog rudnika. Pogled mu je razveden, ali sveprisutan; ima oči kao arhipelag.
Što drugo čitati u poslijeratno doba nego trojicu u mraku, pod slovom C:
Char, Cendrars, Camus
– pišući ime Sartrea
odmah ga prekrižujem kao nepotrebnog,
ali dodajem Exuperryja, čije mi
knjige, iako ih volim, uvijek pobjegnu
na krilima aviona.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.