Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

OČI KAO ARHIPELAG

Ležim na mreži za spavanje na verandi.
Ne spavam. Noć ili dan, ne postoje.
Vjetar u kovitu, to je duh.
Horizonti od crne tinte.
Bijela puknuća. Zrak oko mene
slobodan je ali čvrst,
olovni film.
Oblaci poput papira nastavljaju se.
Čitam knjige pristigle u DHL paketima od kaširanog kartona:
“Vode koje govore u uho neba.” To je poezija Renea Chara. Urednici ga često etiketiraju nadrealistom, zašto? Nema ničega neobičnog u njegovoj poeziji. Možda zato što je usprkos ratu zadržao vjeru u čovjeka. Piše bistro i donosi uvijek svježe vijesti poput rudara koji stiže iz rijetko obilaženog rudnika. Pogled mu je razveden, ali sveprisutan; ima oči kao arhipelag.
Što drugo čitati u poslijeratno doba nego trojicu u mraku, pod slovom C:
Char, Cendrars, Camus
– pišući ime Sartrea
odmah ga prekrižujem kao nepotrebnog,
ali dodajem Exuperryja, čije mi
knjige, iako ih volim, uvijek pobjegnu
na krilima aviona.