Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

PREKO RIJEKE I U ŠUMU

Saši Meršinjaku

O smrti poezije izvješćuju nas iz dana u dan, bilo to u pobjedničkom ili gubitničkom tonu, svejedno je. U isto vrijeme, mi vidimo da je s poezijom sve u najboljem redu, nesmetano teče umrežena u institucije kao neizostavna grana, štoviše, kao drvo s kojeg su izrasle druge grane. Poezija prima poticaje za statistiku i mjerenje rasta, jarbol je nacionalnoj zastavi u školskim udžbenicima, imamo ljude zadužene da prate njen kronološki slijed. Ležeći na poeziji može se sagraditi karijera. Imamo procjenitelje kakvoće, i učinkovite sustave za pročišćavanje.
Imamo oltare, mistične žrtvenike, kako bi poeziju pustili da buja i guši se u krateru svoje mladosti, ali imamo i zdence ljekovite vode, recepte dugovječnosti. Imamo i konzervatorski odjel, kako bi poeziju, čak i mrtvu, zadržali od propadanja.
Imamo i švedske stolove.
Jedini problem poezije su pjesnici.
Kada se pojave pjesnici, sve pada u vodu. Nevolja je što oni remete društveno priznati položaj poezije, i gospodarski i politički. Dobronamjerno ćemo ih upozoriti da se uklope, inače zlo i naopako. Kada dođu teško bolesni na domjenak, pustit ćemo konobara da ih diskretno otprati do sobice za poslugu.
Mi možemo preduhitriti potrese.
Naša seizmološka mjerenja pokazuju kako su epicentar svakog potresa pjesnici. Moramo ih otjerati dalje preko rijeke i u šumu.