Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

SELJAN BROS AMAZON Co.

 

Bili smo četvorica nas vojnika za bilijarskim stolom to poslije podne u siječnju 1992., dan prije nego je Hrvatska priznata.
A jutro mirno i tiho, oblaci statični, bijelo-sivi, vjetra nema, nije ga bilo. Hladnoća me obuzela već od ranog jutra, tako da sam pojeo konzervu sardina kako bi se zagrijao. Danima je sve bilo tiho oko Osijeka a jedna je majka izišla s djetetom na sanjkama – kakvo osvježenje taj dan! Stajao sam ispred Tvrđe i gledao kako se dijete spušta niz brežuljak, a majka ga mirno prati. Već smo zaboravili dane kada su majke mogle mirno voditi djecu na sanjkanje.
BARANJA I KOPAČKI RIT, NAŠ SU MATO GROSSO …
Mislio sam i o knjizi koju sam čitao, Braća Mirko i Stevo Seljan na crnom i zelenom kontinentu, Aleksandre Sanje Lazarević. Sada, više nego ikada volio bi se naći tamo s njima bar jedan dan na crti ekvatora. Baranja i Kopački rit, naš su Mato Grosso!
Građani se kreću Osijekom po snijegu masnom i otežalom od neizvjesnosti. U Brazilu samo je jedna planina na čijem se vrhu katkad pojave tragovi snijega: to je Rio Grande do Sul.
(CRTEŽ M. SELJANA 10. RUJNA 1903. NAVODI DA JE PODRUČJE NA SJEVEROZAPADU OD SIERRA DO DIABO MAPIRANO KAO TERRA INCOGNITA UZ ZAPIS: PREBIVALIŠTE COROADOS INDIJANACA.)
Bili smo četvorica nas
za bilijarskim stolom to poslije podne – dan
prije nego je Hrvatska priznata.
Vatikan, pa u prvom valu i veliki Brazil – hvala obitelji Seljan (naši su to ljudi u Brazilu, misionari znanosti, kartografi istraživači, prvi su fotografirali slapove Iguaçu, književnici i piloti kroz generacije, mapirali su kišne šume za brazilsku vladu a pomogli su i ucrtati Hrvatsku na Mapa do Mundo polivisual). Zahvaljujući ugledu naših čuvenih istraživača i njhovih potomaka, Brazil je među prvima priznao Hrvatskoj pravo na neovisnost do kraja siječnja 1992.
U MOJOJ PRATNJI NALAZI SE I INDIJANSKA DJEVOJKA JULIJANA…
Čitam posljednje pismo Mirka Seljana:
“30. ožujka 1913.
Ljubljena majko! Ovaj će list ponajprije 25-30 dana do prve poštanske stanice Saposoa i odlazi s posebnim glasnikom koji me stoji 50 kruna. Od Saposoa do Yurimaguasa treba 8 dana, do Iquitoisa malim parobrodom šest dana, od Iquitosa do Liverpoola 21 dan, a daljnih 4-5 dana do doma, dakle circa 60-70 dana. Tvoje pismo naći će me u Limi pod starom Austrian-Hungarian adresom. Moje vrijeme vrlo je odmjereno…
…za pisanja navaljuju moskiti pa je potrebno puno strpljivosti za zdušnu korespondenciju. Ti ćeš iz tog mojeg pisma vidjeti da svaki čas prekidam.
Do danas Ti mogu samo reći da moja ekspedicija, usprkos silnim poteškoćama, pobjedonosno napreduje i da sam za pet do šest dana s najopasnijim poslom gotov. Iza sebe ostavljam silnu Torrent rijeku, koja u 24 sata naraste šest metara i opet opada. Kroz brda i doline odlazim zapadu da preko visokih Cordillera siđem u dolinu Maranon, otkud dobri putevi i željeznica vode k moru, a onda 4 ili 5 dana treba mi parobrodom do Lime …
…od prosinca ja ne znam što se u svijetu događa. Moja posljednja novina bila je datirana 22. prosinca 1912. Ja sam jednom riječju, skoro četiri mjeseca u kulturi natrag. Ali ja sam zato oštećen (vjerojatno misli obeštećen op. a.) jer ja vidim i na svjetlo donosim ono što nitko još nije vidio, što je sakriveno u tami neznanja. Tako sam otkrio nepoznato pleme Aringona-Indijanaca.
U mojoj pratnji nalazi se i indijanka Julijana, koja posreduje između mene i njene crvene braće. Otac te indijanke poglavica je moćnog plemena Kuraka. Imam pratnju od 14 momaka a njihove Mauserove karabinke ulijevaju poštovanje crvenokošcima, jer tim se šumskim vragovima ne smije nikada vjerovati. Toliko za danas…
iz Lime ću ti pisati jedan metar dugačko pismo. Ostaj mi zbogom, grli Te srdačnim cjelovima Tvoj Mirko.”
Bili smo četvorica nas
za bilijarskim stolom to poslije podne – dan
prije nego je Hrvatska priznata.
Ovdje, Mirko, nema boja: vrbici, močvara, glib. Tvrđava i obala bez brodova. Nema crvenokožaca da nas plaše svojim ratnim pokličima, sablasna je tišina. Nema opakih otrovnih sulica da nas gađaju, samo obične rakete kojima je istekao rok trajanja. Ne navaljuju horde moskita, nitko ne očekuje otkriti neko nepoznato pleme. Sve je unaprijed zapisano. Na ovoj rijeci nema parobroda, ali spremaju se desantni čamci. Neprijateljskih poglavica ima mnogo i premazani su svim mastima, tako da se ne može znati koliko će naša ekspedicija trajati. Naših se zahrđalih karabinki malo tko boji, nijedna misteriozna indijanka neće nam pružiti toplu ruku. Ni mi ne znamo što se u svijetu događa. Svijet zna za nas, no baš ga briga. Daleko je do mora, a i tamo nas očekuju topovnjače a ne ružičasti dupini Amazone. Na svjetlo ne prinosimo ništa osim nade u opravdanost svojih postupaka. Ali i naše je vrijeme odmjereno…
Nema više ljudi u Amazoni, a nema ih ni u Kopačkom ritu, u Tenji, a u Ernestinovu… ima samo snijega i leda. Grad Osijek bio je konstantno granatiran nekoliko mjeseci i nastao je zamor materijala. Leptiri, ako ih je i bilo, okovani su ledom.
…EKSPEDICIJA KAPETANA BESLEYA PRONAŠLA JE INDIJANKU JULIJANU…
Od 30. ožujka 1913. Mirko i Patrick O’Higgins, njegov sjevernoamerički pratioc, više se ne javljaju. Prvu sigurniju vijest o propasti Mirkove ekspedicije pružio je kapetan Besley koji se sa svojom ekspedicijom nalazio u kraju oko Iquitosa na Amazoni, pa se vraćao na zapad. Besley je, saznavši za nestanak Mirkove ekspedicije, pošao u potragu uz rijeku Huallagu. U indijanskom naselju Vingo Jellache kapetan Besley pronašao je djevojku Julijanu koja je Mirku služila kao tumač. Julijana je Besleya dovela do vjerojatnog mjesta gdje se odigrao posljednji čin.
Na kraju piquade, staze koju je Mirko prokrčio, kapetan Besley postavio je drveni križ.
Austrugarski konzulat 31. prosinca 1913. šalje u Beč izvještaj u kojem se kaže da je “Mirko sa svojim pratiocem O’Higginsom napušten od Indijanaca poginuo, a Stevo Seljan je živ i nalazi se u Guatemali.”
24. siječnja 1914. iz Guatemale Stevo piše majci: “… nažalost istina je, našeg dobrog Mirka više nema, pao je kao junak u službi znanosti i humanizma… udarac je prejak za mene, izgubio sam s Mirkom ne samo brata, nego i jedinog dobrog prijatelja u kojega se može uzdati…”
Bili smo četvorica nas
za bilijarskim stolom to poslije podne – dan
prije nego je Hrvatska priznata.
I mi ćemo, Stevo, postaviti križ.
Igrali smo bilijar tako da dvojica koji izgube plaćaju večeru u podrumskoj gostioni zazidanoj s vrećama pijeska, ali jedinoj otvorenoj. Mnogi su se u Osijeku veselili, vjerujući da međunarodno priznanje Hrvatskoj donosi kraj rata. Bilo je i vatrometa kao za Novu godinu. Ali mi smo taj dan u tišini igrali bilijar noseći u sebi predosjećaj da se još dugo ništa neće promijeniti, da će do kraja rata proći još mjeseci i godina.
Sudaranje kugli i klik-klak,
crna kugla u rupi i partija je gotova.
Takva se postava za tim bilijarskim stolom ne može ponoviti, osim možda na vječnim lovištima. Tri su prijatelja, Robert Majer, Joško Kapetanović i Igor Brajović, do kraja rata poginuli na drugim ratištima, samo ja sam doživio da mogu sudjelovati i u završnoj oslobodilačkoj operaciji Oluja.
…JULIJANA NESTAJE, INDIJANSKA DJEVOJKA COYA PRONALAZI MJESTO MIRKOVE POGIBIJE…
Posljednjih mjeseci 1914. krenula je ekspedicija peruanske vlade sa Stevom na čelu u potragu za nestalim Mirkom i O’Higginsom. U naselju Vingo Jellache nalaze indijansku djevojku Coyu koja im pomaže u pronalaženju dva indijanca iz Mirkove pratnje. Oni ih dovedu do Mirkove staze, gdje nađu ostatke kostiju. Po zubima plombiranim platinom u čeljusti lubanje, Stevo je identificirao brata. Nakon ukopa, na grob postave veliki drveni križ.
Mirkova smrt sve do danas ostala je nerasvijetljena.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.