Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

TROPSKA KIŠA

U Teatro Municipal u Riju održala se predstava o starim legendama Amazone. Očekivao sam antropološko i mistično otkrivenje na liniji Levi Straussa ili program protiv uništavanja kišnih šuma FUNAI agencije za prava Indijanaca, no dočekao me ansambl rasplesanih ljepotica odjevenih samo u raskošne indijanske oprave od perja svih boja. Bile su sve dugonoge i većinom iste visine, kao da su birane za osiguranje predsjednika. Savršenih statura i pokreta kao u tropskom Moulin Rougeu, lako bi se lišile nepotrebnih odjevnih predmeta i plesale neumorne ode radosti. U korak ih je pratio i razigrani orkestar dvadesetak majstora violina, violončela, truba i glasovira. Iako je bilo nesnosno vruće, ti svirači izgurali su tempo tri sata u večernjim haljinama i u besprijekornim smokinzima. Publika je sjedila za stolovima gdje se pričalo malo, a puno pušilo i pilo.
Kada je ta više nego slobodna improvizacija amazonskih legendi nakon tri sata završila, bilo je jasno da smo svi, i izvođači i publika, zaboravili zašto smo došli u kazalište. Izlazeći iz tog hrama kolorita našao sam da su u samo tri sata ulice poplavljene, takva se kiša srušila na grad da je voda bila u razini s retrovizorima automobila. Rijeke i brzaci svuda uokolo. Oceanski front nadvisio je pješčanu obalu i spojio se preko ceste sa zgradama Avenide Atlantice.
Morska voda provukla je uličnu prljavštinu sve do koljena. Manevrirao sam kroz naplavljeno smeće i stare novine kao kroz rižina polja sve do prvog hotela, gdje treba čekati najmanje 24 sata da ulice postanu prohodne. U sobi sam objesio mokru odjeću i zapisao u crtaći blok:
Šiljim olovku, kvadratična zrna grafita i neregularne ljuske drva padaju u kantu. Beskorisno je; mogu zaobliti olovku do najtanjeg vrha; što nacrtati na šestom katu iznad potopljenog grada?
Nema ničega osim vode i mini bara, a i njega uskoro neće biti. More se odavno spojilo s ulicama a kiša i dalje lije; i nebo i ocean sliveni u glatku olovno sivu površinu. Monotonija, samo ponegdje razbijena crvenim, žutim i plavim krovovima automobila koji vire iz vode, i dobro držećim divovskim panoima za reklame.
Kuda idu dobre namjere?
Krenuo smo u kazalište, zrak čist, more mirno, a na izlaznim vratima dočekao me potop poput onog u Gilgamešu.
(I još, dok sam pratio poplavu s balkona, neka je žena iz zgrade preko puta na daljinu pokazivala ominozne znakove vrteći rukama s noktima u duginim bojama dugačkim i po dvadesetak centimetara…)