Voda | Stjepan Balent

SNOVI SU POPUT VODE

kao zaboravljena igračka
nemarno slomljena preko kreveta
kao kiša strujiš mi kroz prste, rasipaš se
kao pijesak vremena

diram te i smišljam sve riječi
čije se značenje meko topi u ustima
karamelno razvlači među prstima

svespojeno, svespojeno – šapneš

u bujici niz lice
zazelene se kosti
tvojih očiju i

iznenada,
zaslijepljeni, žmirkamo zbunjeni…

gledaš kroz, kao da me ne prepoznaješ
odjednom
pokušavaš reći sve
odjednom
u zatamnjenju
izmičeš iz kadra

“opet sam sanjala onaj san
svespojeno –
zemlja nebo voda ti, ja – sve:

grčevito se držimo, ali iz nekog
neobjašnjivog razloga tonem.
ti ne.
polako tonem u ljubičasto
s nekim čudom oko vrata.
od tvog dodira mi trnu zubi
i pomislim, iz nekog neobjašnjivog
razloga: evo, žuđena arkadija

onda se iznad glave spoje vodeni krugovi.

sama usred tame
mogu je osjetiti, taknuti i onda
umirem dugo, dugo
i zaista
ali znam da ne smijem prestati znati –
vani drugi svijet pliva”

odjednom slušam vodu kako
raste kroz cijevi u zidovima
i samo zatvorim oči ne
bih li bolje čuo tamu
kada nas posrče, otopi
na jeziku kao ljubav
oštrih noktiju
zagrebe ispod kože