Voda | Stjepan Balent

SNOVI SU POPUT VODE

 

kao zaboravljena igračka
nemarno slomljena preko kreveta
kao kiša strujiš mi kroz prste, rasipaš se
kao pijesak vremena

diram te i smišljam sve riječi
čije se značenje meko topi u ustima
karamelno razvlači među prstima

svespojeno, svespojeno – šapneš

u bujici niz lice
zazelene se kosti
tvojih očiju i

iznenada,
zaslijepljeni, žmirkamo zbunjeni…

gledaš kroz, kao da me ne prepoznaješ
odjednom
pokušavaš reći sve
odjednom
u zatamnjenju
izmičeš iz kadra

opet sam sanjala onaj san
svespojeno

zemlja nebo voda ti, ja – sve:

grčevito se držimo, ali iz nekog
neobjašnjivog razloga tonem.
ti ne.
polako tonem u ljubičasto
s nekim čudom oko vrata.
od tvog dodira mi trnu zubi
i pomislim, iz nekog neobjašnjivog
razloga: evo, žuđena arkadija

onda se iznad glave spoje vodeni krugovi.

sama usred tame
mogu je osjetiti, taknuti i onda
umirem dugo, dugo
i zaista
ali znam da ne smijem prestati znati –
vani drugi svijet pliva”

odjednom slušam vodu kako
raste kroz cijevi u zidovima
i samo zatvorim oči ne
bih li bolje čuo tamu
kada nas posrče, otopi
na jeziku kao ljubav
oštrih noktiju
zagrebe ispod kože

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.