Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

III. ANARHIJA MEDU LOVCIMA-SKUPLJAČIMA

Jedna od lekcija koju možemo naučiti iz života neciviliziranih plemena jest kako društvo može živjeti bez policajca koji održava red. (Tylor, II, 134)

Lovačko-skupljački tip društva očito je najstarija vrsta ljudskog društva koji označava ljudski način života od njegovih kulturnih početaka pa tijekom kojih devedeset devet posto vremena odonda. Počevši prije približno dvanaest tisuća godina otkrićem uzgoja bilja i stočarstva, lov i skupljanje počeli su opadati. Danas na svijetu gotovo da nema skupine koja se u potpunosti oslanja na takav način života. Čak su Inuiti i arktički Indijanci napustili punu ovisnost o lovu i skupljanju u korist života najvećim dijelom okrenutoga dobavljanju krzna i proizvodnji artikala namijenjenih međunarodnom tržištu luksuznih predmeta. Drugdje su lovci-skupljači, kakve možemo naći u Indiji ili u dijelovima istočne i središnje Afrike, obično specijalizirana kasta profesionalnih lovaca ovisnih o susjednim ratarskim ili vrtlarskim društvima.

Lovci-skupljači tvore jednostavna društva i primitivna su u smislu da primitivan znači da su sličniji najstarijim oblicima ljudskog društva od ostalih postojećih.[1] Ali pogrešno je misliti da su ta društva jednaka onim arhaičnima. Suvremeni lovci-skupljači današnji su narod koji, kao svaki drugi, ima povijest; oni nisu okamenjeni ostaci paleolitske prošlosti. Mijenjali su se različitom brzinom od većine ostalih naroda i na različite načine. Njihove povijesti predstavljaju drugačije puteve evolucijskog razvoja, ne nužno neki fiksno određeni stadij unutar ili na dnu evolucijskog slijeda.

Premda lov i skupljanje određuju tip ili klasu društava, takva društva nisu sva jednaka kao grašak u mahuni. Prilične su razlike među njima suprotno nekim općim stajalištima. Ocrtavajući najvažnije točke nekog tipa, moramo prikazati neke od važnijih inačica.

Ta društva ovise o pribavljanju divlje, nedomestificirane hrane: divljači, ribe i bilja. Ipak nailazimo na težnju prema specijalizaciji u iskorištavanju odabranih prirodnih bogatstava. Pa tako imamo one koji uglavnom love morske sisavce; drugi su skloniji ribarenju. Ima naroda koje možemo nazvati lovcima na visoku divljač i onih koji su se specijalizirali za skupljanje divljeg sjemenja. Ali ima mnogo i onih koji su svestraniji u svojim navikama.[2]

Oslonac na divlje izvore hrane postavlja veća ograničenja mogućem kulturnom razvoju nego bilo kojem drugom obliku života. Mnogo su oštrije granice onog što ljudi mogu učiniti, smisliti i iskoristiti kad se moraju osloniti na često nesigurne izvore koje nudi sama priroda. Manje je sigurno odakle će stići sljedeći obrok nego u ratarskom društvu. Ali takav život ne zahtijeva neprekidan rad ili golo preživljavanje od danas do sutra. To stanje prikladnije opisuje seljaštvo ili tvorničku radničku klasu devetnaestoga stoljeća. Lovci i skupljači obično stvaraju zalihu hrane dostatnu za primjeren unos kalorija za svakog pripadnika skupine i dovoljnu za potrebe tradicionalnih obreda i ceremonija toga društva. Neki su, poglavito stručnjaci za ribarenje, bili u stanju stvoriti „viškove“ i uživati u sigurnijoj opskrbi hranom nego mnogi ratari. U svakom slučaju parametri za opstanak bilo kojeg ljudskog društva nisu tako kruti da bi mogli spriječiti slobodu eksperimentiranja i inovacije.

Lovačko-skupljačka društva su bez iznimke organizacije tipa družine. To znači da je osnovna stabilna teritorijalna skupina razmjerno mala, obično ima manje od stotinu osoba. Njezinu jezgru čine pojedinci koji su u srodstvu, a u većini slučajeva svi su pripadnici družine srodnici. Skupina se poistovjećuje s teritorijem za koji, kao i za ostalo, smatra da joj pripada.

Uobičajeno je svojstvo takvih društava nomadstvo. No, ono ne znači besciljno lutanje. To je periodična seoba prema nekom smišljenom planu iz jednog logorišta u drugo. Nomadstvo, posebice ono pješačko, sprečava nakupljanje materijalnih dobara. Nomadski lovci ne gomilaju stvari jer teško mogu nositi gomilu starudije od jednog logorišta do drugog. Manjina je lovačko-skupljačkog naroda sjedilačka, žive po selima.

Lovačko-skupljačkim društvima zajednička je tehnologija koja se temelji na kamenom, drvenom, koštanom i bjelokosnom oruđu. Oni sami ne poznaju umijeće metalurgije.

Postoji minimalna društvena diferencijacija i specijalizacija zadaća. Društvene uloge su ograničene na one po srodstvu i prema spolu i prikladnoj dobi. Svojstvo društva je visoki stupanj zamjenjivosti, kako je Radcliffe-Brown zove. To znači da je lako zamijeniti jednu osobu drugom. Odraslog muškarca prilično se lako može zamijeniti drugim. Očekuje se da svaka osoba istoga spola i približne dobi bude sposobna učiniti ono što može druga osoba iste kategorije. Dakle, odrasli je muškarac majstor za sve ili, točnije, nema striktnog zanata. Usprkos tomu u takvim društvima ima pojedinaca koji se nastoje specijalizirati pa tako jedna osoba može postati sposobnija od ostalih u skupini u izradi šiljaka strelica, a druga upućenija u izvođenje rituala ili u spravljanje ljekarija. Šaman zaista u nekim slučajevima postaje barem povremeni specijalist.

Takva su društva također egalitarna (ravnopravna) do te mjere da „imaju onoliko uglednih položaja u danom dobnom-spolnom razredu koliko ima osoba sposobnih da ih popune“. Ujedno „egalitarno društvo ni na koji način ne može odrediti ili ograničiti broj osoba sposobnih da budu pri vrhu vlasti“ (Fried, 33). Egalitarno pak ne znači da postoji jednakost među spolovima i među različitim dobnim skupinama. U nekoliko lovačko-skupljačkih društava, kao što su Inuiti, postoji veća jednakost među spolovima. Muškarci se ipak još uvijek smatraju nadmoćnim.

Ima i nekoliko lovačko-skupljačkih društava koja moramo smatrati rangiranim (hijerarhiziranim) društvima „u kojima su uloge uglednog položaja na neki način ograničene, tako da ih ne mogu postići svi koji imaju dovoljno dara za dobivanje tog društvenog položaja. Takvo društvo može i ne mora biti raslojeno. Naime, društvo može oštro ograničiti svoje ugledne položaje, a da to ne utječe na pristup svih njegovih pripadnika osnovnim sredstvima o kojima život ovisi“ (Fried, 110).

U klasifikaciji temeljenoj na različitim kriterijima Elman Service opisuje „poglavarstvo“ kao tip društva vrlo sličnog Friedovim rangiranim društvima. „Poglavarstva su redistributivna društva sa stalnim centralnim tijelom za koordinaciju.“ Centralno tijelo stječe ekonomsku, vjersku i političku ulogu (Service, 1962., 144). „Preraspodjelitelj“ zajedničkog bogatstva je „poglavar“, ili osoba na ustanovljenom položaju utjecaja, odgovornosti i bogatstva. Politička uloga tog raspodjelitelja ili „poglavice“ značajno varira. Na anarhičnom „polu“ imamo primjere Yuroka i Indijanaca sa Sjeverozapadne obale. Na drugom kraju imamo polinezijske i afričke poglavice koji su zapravo mali kraljevi. Među lovačko-skupljačkim društvima društva tipa „poglavarstva“ ili „rangiranoga“ teže biti najbogatija i ekonomski najsigurnija.

Anarhija je ponuda dana među lovcima-skupljačima. Kritičari će se stvarno zapitati zašto maloj skupini u kojoj svatko svakog zna uopće treba vlada. Svakako, prema Friedovoj definiciji, svaka je skupina anarhična ako se može posve zvati egalitarnom.

Ako je tome tako, s obzirom na to da je egalitarno lovačko-skupljačko društvo najstariji tip ljudskog društva i s obzirom na to da je prevladavalo najviše vremena – kroz tisuće desetljeća – možemo ići dalje pa reći da anarhija mora biti najstarija i jedna od najtrajnijih vrsta političkoga ustroja zajednice. Prije deset tisuća godina svi su bili anarhisti.

INUITI

Inuiti, starosjedilački stanovnici sjevernoameričkog Arktika, dobro su znani narod – i po svojoj prilagodbi teškom životu na dalekom sjeveru i kao dionici egalitarnog društvenog sustava. Čak i Hoebel priznaje njihovu „primitivnu anarhiju“ (1954., 67).

Neki promatrači društvena grupiranja među Inuitima nazivaju plemenskima, ali sam naziv označava posebnu zemljopisnu skupinu koja dijeli zajedničku kulturu i jezik. On nema političkog značenja. Birket-Smith piše: „Kod Inuita nema države koja bi iskoristila njihovu snagu, nema vlade koja bi ograničila njihovu slobodu djelovanja. Ako igdje postoji zajednica izgrađena na osnovi slobodne suglasnosti slobodnih ljudi, o kojoj je sanjao Kropotkin, onda je nalazimo kod tih siromašnih plemena koja žive na Sjevernom polu“ (144).

Inuiti su tradicionalno oblikovali lokalne zajednice ili družine koje su u nekim slučajevima imale nekoliko desetina pripadnika ili pak deset puta više. Svaka družina ima najmanje jednog istaknutog pojedinca i obično jednu osobu koju ostali priznaju kao „prvu među jednakima“ (Birket-Smith, 145). Birket-Smith izvještava da među Inuitima u središnjem dijelu sjeverne Kanade tu osobu nazivaju „isumataq, što znači onaj koji misli, a to podrazumijeva onoga tko misli za druge“ (145). No, može se pretpostaviti da naziv podrazumijeva i najinteligentniju osobu u skupini.

U svakom je slučaju važna osnova za vodstvo iskazivanje sposobnosti u aktivnostima potrebnim za opstanak u tom podneblju: u lovu, opskrbi hranom i pronalaženju skloništa, u snalažljivosti i lukavosti. Spencer kaže, opisujući Inuite sjeverne Aljaske, kako jedan od priznatih vođa zajednice može biti čovjek s imetkom – tj. vlasnik velikog čamca (65). No, on postiže svoj položaj također i znanjem i vještinom u iskorištavanju mjesnog okoliša.

Osim takvoga, svjetovnog vodstva, šamani su važan element inuitske politike i religije. Šaman može biti ugledan lovac, no moć mu proizlazi iz njegova osobita odnosa s nadnaravnim silama. Šaman je iscjelitelj, vrač, čarobnjak, vještac i vođa u vjerskim ceremonijama. Vjeruje se da inuitski šaman ima moć da uziđe na nebo i siđe u podzemlje, da nadzire vrijeme i ostale prirodne pojave. On može prizvati nadnaravne sile da pomognu osobi, ali i zazvati da izazovu štetu. Među copperskim Inuitima šamani su „rabili prijetnju bacanjem čina na druge te uglavnom nisu podlijegali osveti zbog svojeg pretpostavljenoga nadnaravnog imuniteta“ (Damas, 33).

U inuitskom društvu nema nikoga tko se može nazvati vladarom – osobom koja može narediti ostalima poslušnost, iza čega bi stajalo isključivo pravo na upotrebu fizičke sile u nametanju poslušnosti. Vodstvo je neformalno, a uloga vođe samo je nejasno određena. Naredbe vođe mogu se nekažnjeno ignorirati, no to bi moglo biti opasno, posebice u slučaju zlonamjernog šamana. O najvažnijim pitanjima zajednice otvoreno se raspravlja na neformalnim okupljanjima. Može doći do suglasnosti o načinu djelovanja, obično u obliku prihvaćanja sugestija utjecajnih ljudi. No, ako ne dođe do jednoglasnog mišljenja, nesložne strane mogu poći vlastitim putem.

Slučaj Inuita upozorava na moguće zamke sustava u kojemu nema službenog vodstva i u kojemu prevladava anarhija. Kao što smo rekli, šaman može iskazati znatnu moć izazivajući strah od svojh nadnaravnih moći pa tako može ojačati svoj položaj, premda time neće povećati ugled. Damas kaže da su ga se više bojali nego poštovali (33).

S tim je povezan jedan problem u inuitskom društvu, problem čovjeka koji odluči odbaciti moral zajednice i rabiti vlastitu snagu kako bi postigao što želi. Takvi su ljudi često u stanju grubo gaziti preko ostalih u zajednici, ali na kraju neizbježno sami umru nasilno. Oni mogu biti otpremljeni na drugi svijet osvetničkim ubojstvom. Ili će, u stilu samozvanih izvršitelja pravde, određeni broj muškaraca, ponekad grešnikovih rođaka, isplanirati smaknuće. Ne tako trajno rješenje jest istjerati osobu iz skupine. U svakom slučaju jedino je sredstvo za prevladavanje takvih prijetnji neki oblik difuznih sankcija.

Svi oblici vodstva, uključujući i šamansko, stečeni su društveni položaji u inuitskom društvu. Kao što se položaj može zaslužiti, tako se može i izgubiti. Do gubitka položaja može doći s pojavom boljeg vođe, lovca ili šamana, ili je posljedica gubitka šamanskih moći.

Navodni grešnici mogu biti bojkotirani, a u nekim slučajevima istjerani iz sela ili, kao što smo već spomenuli, u krajnjem slučaju mogu biti ubijeni. Ogovaranje i svađa učinkovite su tehnike za manje prijestupe. Povremeno težak zločin može proći sasvim nekažnjeno. Obično rođaci ubijenoga traže osvetu, a sporovi ograničene vrste nisu nepoznati. Inuiti često rješavaju prepirke natjecateljskim iskušavanjem protivnika uz publiku koja odlučuje tko je uspješniji i tko je pobjednik u prepirci. Dvoje se protivnika mogu natjecati u hrvanju ili se mogu natjecati u skladanju pjesama u kojima, između ostalog, nastoje nadmašiti jedan drugog u uvredama. Šamani se međusobno natječu u pokazivanju svojih čudesnih moći u velikim spektaklima koji mogu biti vrhunac inače turobne i mračne zime.

Inuitska se žena ne može smatrati potpuno jednakom muškarcu, no ona ima puno veću slobodu i utjecaj od žena u većini ostalih društava. Katkad se tvrdi da je visoki položaj inuitskih žena rezultat njihove važne uloge u gospodarstvu. Odraslom je muškarcu potrebna pomoć u vođenju kućanstva; on ne može preživjeti bez odrasle žene koja ispunjava svoju ulogu. Žene su toliko potrebne u kućanstvu da se muškarac, ako ne može naći ženu koju bi oženio, čak upušta u poliandriju i ženi ženu koja već ima muža. Istina je da se na teškom terenu kao što je Arktik može očekivati da surađivačka međuovisnost obiteljske, rodbinske skupine ima veću važnost nego u manje grubim uvjetima. Zbog toga gospodarska važnost ženske uloge uzdiže njezin položaj u takvom društvu. S druge strane, kod ostalih lovaca i skupljača poznato je da žene, osim što ispunjavaju ostale ključne gospodarske uloge u društvu, osiguravaju više od pedeset posto zaliha hrane svojom skupljačkom aktivnošću. Ipak, te žene nemaju slobodu i jednakost inuitskih žena. Australski Aboridžini tipičan su slučaj. Inuiti mogu nagraditi svoje žene većom jednakošću i slobodom djelomice zbog njihove važne gospodarske uloge, ali, zapravo, položaj tih žena proizlazi uglavnom iz naglašenog oslanjanja na vlastite snage, što je usađeno u svakog Inuita. Samodostatnoj se osobi mora dati veći stupanj slobode. Mislim da nam naglasak na to također pomaže u objašnjenju zašto se prema djeci u inuitskom društvu ponašaju kao prema izraženim osobama s posebnim neotuđivim pravima. Suprotno tome, mnogi drugi narodi shvaćaju djecu u najboljem slučaju običnim nastavkom osobe njihova oca. Da ponovimo, u inuitskom okruženju suradnja je ključna, no oslanjanje na vlastite snage, priprema za samostalno snalaženje, nužni su ako netko želi preživjeti.

SANI

U sušnim predjelima južne Afrike žive narodi o kojima skupno govorimo kao o Bušmanima ili, kako ih nazivaju njihovi bliski rođaci Hotentoti, Sanima. Većina Sana već je odavno napustila lovačko-skupljački način života kako bi postali sluge susjednim negroidnim skupinama ili europskim farmerima. Šačica njih, kojih nekoliko stotina, održala se, barem do prije nešto godina, živeći prema svojoj staroj tradiciji, u utočištima pustinjskih predjela Bocvane i Namibije.

Sani su organizirani u družine ili logorišta, labavo strukturirane skupine koje se prvenstveno sastoje od pojedinaca u srodstvu (često patrilinearno vezanih za zajedničkoga muškog pretka), a koji borave na teritoriju poistovjećenom s družinom.

Sani nemaju formalnih vođa ni glavara ni poglavica, ali družine imaju vođe ili utjecajne osobe. Oni su bez iznimke „vlasnici“ zemljišta koja okružuju pojilište i koja predstavljaju teritorij družine ili područje koje joj osigurava opće potrebe. „Vlasnici“ čine jezgru srodnika, obično braće i sestara ili rođaka, u sklopu družine što živi oko pojilišta duže od svih ostalih pa ih zato smatraju kolektivnim vlasnicima, „domaćinima“ teritorija, od kojih svatko izvan skupine mora zatražiti dozvolu za posjet tom području. Ta vrsta vlasništva prelazi s jednog naraštaja na sljedeći tako dugo dok se bilo koji potomak zadrži unutar područja.

Netko tko nije „vlasnik“ može postići društveni položaj vođe ženidbom sa ženom iz druge družine koja je vlasnik. No, samo vlasništvo nije dovoljno za postignuće istaknutog položaja. Druga je osobina vođe da je starija osoba u velikoj porodici s mnogo djece i unučadi. Osim toga čovjek mora posjedovati nekoliko osobnih odlika. Pa tako, ugled ima netko tko je moćan govornik. Također pomaže ako je netko sposoban posrednik u stvaranju raspoloženja. Vođa ni pod kojim okolnostima ne smije biti „drzak, hvalisav, bahat ili suzdržan“ (Lee, 345). Lee zapaža kako su te osobine vođe također naglašene među australskim domorocima.

Vođe logora glavni su pri odlučivanju, posredovanju i raspodjeli hrane. Ipak jedan je !Kung San kao odgovor na pitanje ima li njegova skupina glavara odgovorio: „Naravno da imamo glavara! Zapravo, svi smo mi glavari […] svatko od nas glavar je samom sebi“ (Lee, 348).

Još jedna novija vrsta vođe pojavila se među Bušmanima kao posljedica susreta sa susjednim crncima, narodima koji imaju izraženiji hijerarhijski društveni sustav. Takvi su vođe mešetari ili agenti za vezu s vanjskim nesanskim narodima i imaju položaj zahvaljujući svojem umijeću ophođenja sa strancima i obavljanju poduzetničkih poslova. Takvi pojedinci rijetko su vođe logora ili zajednice.

Također ima vračeva čija je jedina uloga liječiti bolesti, a na tom položaju ne dobivaju posebne povlastice. Sani nemaju čarobnjake ni vještice. Cijelim društvom dominiraju muškarci, što Marshall objašnjava djelomice njihovom nadmoćnom tjelesnom snagom, ali i njihovom uglednom ulogom lovaca, a time i opskrbljivača zajednice mesom (usprkos činjenici da bilje koje žene skupljaju čini veći dio prehrane). No, Lee je primijetio da neke žene postaju priznatim vođama taborišta.

Sani se straše borbe i žele izbjeći svako neprijateljstvo. Istodobno se borbe javljaju, a ponekad bude i ubojstava. Većinu sukoba u naravi čine verbalne uvrede i prepirke zbog podjele hrane i darova ili optužbe za lijenost i škrtost. Kad izbije stvarna fizička borba, oni koji okružuju borce, najčešće bliski rođaci ili pristaše jednog od njezinih sudionika, odmah ih nastoje razdvojiti i umiriti. Može uslijediti opća rasprava, ali u njoj protivnici ne sudjeluju. „Ples s padanjem u trans, do kojeg katkad dođe nakon tučnjave, može poslužiti kao mirotvoran mehanizam u kojem izvođači transa ritualno iscjeljuju osobe obiju sukobljenih strana“ (Lee, 377). Smatra se posebno važnim umiješati se u sukob u kojem sudjeluju muškarci u dobi između dvadeset i pedeset godina, jer oni drže monopol nad otrovnim strelicama. Jer će, ako izgube samokontrolu, a fizička borba u tih ljudi nalikuje na stanje privremene neuračunljivosti, netko sigurno umrijeti.

Iako Sani ne prakticiraju ritualno umorstvo ili žrtvovanje, oni katkad provode osvetnička usmrćivanja. Pa čak i njih izbjegavaju zbog straha da ne izbije nasilje. U nekim slučajevima dolazi do „smaknuća“ ubojica na temelju zajedničkog dogovora skupine muškaraca. Prema Leeju, dobar broj ubijenih u sukobima nisu borci, nego, obično, osobe koje se nastoje umiješati kako bi zaustavile sukob, ili, ponekad, promatrači. Svaki ozbiljan sukob obično se riješi razdvajanjem skupine.

Prema Leeju taborište opstaje tako dugo dok se hrana dijeli među njegovim pripadnicima, ali kad to prestane, skupina prestaje postojati. Postoje posebna pravila za raspodjelu divljači. Veći dio svake lovine prvo mora raspodijeliti njezin „vlasnik“, čovjek koji je vlasnik strijele koja je prva pogodila životinju. Lovac koji odapne strelicu posuđenu od drugoga samo lovi za tu osobu. Meso se prvo podijeli manjoj skupini koju čine lovci i vlasnik strijele. Ta skupina zatim dijeli porcije širem krugu pojedinaca, a ovi pak još široj skupini. Dosljedno tome, pripadnici skupine djelitelja uključeni su u sustav uzajamnosti koji obvezuje one koji dobivaju da uzvrate darovima mesa u budućim raspodjelama.

S obzirom na to da su skupine male, gotovo se svi društveni odnosi zapravo vode prema koncepciji srodnika. Ne postoji organiziranje ili integriranje Sana iznad razine družine. Pripadnost družini zadržava se cijeloga života, kao i pridružena prava na njezina prirodna bogatstva. No, članovi ipak napuštaju svoju domaću i pridružuju se ostalim družinama. Ali kasnije se mogu vratiti natrag.

Roditelji se prema djeci ponašaju popustljivo. Marshall potvrđuje da roditelji posebno vole mlađu djecu i da su nježni u svom odnosu prema njima. „!Kung djecu nikada oštro ne kažnjavaju. Jedan je otac rekao da bi on, kad bi imao svadljivog dječaka ili dječaka koji ne poštuje pravila – na primjer, apsolutno pravilo !Kunga koje zabranjuje krađu hrane ili stvari – u tom slučaju držao dječaka uza se dok se ne urazumi. Djeca, pak, kažnjive stvari rijetko počinjaju. Ona se obično uklope u život skupine i čine što se od njih očekuje bez vidljive nesigurnosti, frustracije ili straha; izražavanje otpora ili neprijateljstva prema roditeljima, skupini ili međusobno, velika su iznimka“ (Marshall, 264).

PIGMEJCI

Tradicionalni pigmejski lovci borave u tropskim šumama u unutrašnjosti Zaira gdje žive u malim nomadskim skupinama. Nemaju službeno vodstvo ni formalna vijeća skupine, premda svaka družina ima istaknute muškarce i žene. Ipak, nitko ne želi preuzeti na sebe da sudi ili nameće kaznu drugima. Održavanje reda stvar je suradnje, ili se ono prepušta nadnaravnim silama. „Pigmejci ne vole pa i izbjegavaju osobnu vlast“, kaže Turnbull, „premda ni u kojem slučaju nisu lišeni osjećaja odgovornosti. Umjesto toga shvaćaju odgovornost zajedničkom brigom“ (1962., 125). Pigmejci su rekli Turnbullu da nemaju vođa, tvoraca zakona ili vladu „jer smo mi narod šume“; šuma „je poglavica, zakonodavac, vođa, krajnji arbitar“ (1962., 126).

Kada se dogodi krađa, vodi se potanka rasprava o tome na skupu cijelog taborišta. Kad se postigne suglasnost o strani koja snosi krivicu, svi oni koji to žele zajednički dobro izbatinaju prijestupnika. Vjeruju da su najnečuveniji prijestupi tako strašni da ih slijedi nadnaravna kazna. Manje prepirke i navodni prijestupi često se ostavljaju sukobljenim stranama da ih riješe uvjeravanjem ili blagom tučnjavom. Takvi okršaji ipak se mogu proširiti pa se uskoro možda cijela družina mora uključiti u prepirku u vezi s tim slučajem. Turnbull piše, ako izgubite strpljenje zbog ženinog zanovijetanja, pozovete svoje prijatelje da vam pomognu urazumiti je. Vaša će žena učiniti isto, tako da će cijeli tabor biti uvučen u prepirku. „U tom trenutku netko – vrlo često starija osoba koja ima previše rođaka i prijatelja da bi mogla biti optužena za pristranost – pristupi s blagom primjedbom da svi previše buče, ili skrene problem u sasvim drugom smjeru, tako da ljudi zaborave razlog prepirke pa odustanu“ (1962., 124).

Ostale tehnike difuznih sankcija koje Pigmejci obično rabe uključuju izopćenje i izrugivanje. Većina družina ima mladog neženju s određenim ugledom dobrog lovca. On preuzima ulogu klauna i ismijava sukobljene strane.

Proces odlučivanja u svakodnevnim poslovima zajednice sličan je tehnici rješavanja problema sukobljenih strana. Poslovi se rješavaju opušteno i neformalno, bez pojave pojedinačnog vodstva. Kod odlučivanja o lovu svaki odrasli muškarac sudjeluje u raspravi dok se ne postigne dogovor. I žene u njoj sudjeluju nudeći svoje mišljenje.

Pigmejsko društvo snažno je usmjereno na zajedništvo, a naglasak je na suradničkom djelovanju toliki da, ako ih usporedimo s Inuitima, arktički žitelji zaista izgledaju vrlo individualistički. Pigmejci su vjerojatno puno bliže anarhističkom idealu od većine ostalih skupina. Dok ostali imaju samo oblik anarhije, Pigmejci su, čini se, uhvatili i ponešto od njezina duha. Kod njih je prisutno nastojanje da se izbjegne vodstvo jedne osobe ili više njih, te da se postigne odluka uz puno sudjelovanje zajednice i to jednoglasno. Pigmejci, kao i Inuiti, svode diskriminaciju prema spolnim i dobnim razlikama na najmanju mjeru.

AUSTRALSKI LOVCI I TRAGAČI

Australsko je društvo, kao i ostala lovačka društva, organizirano na osnovi družine. Nekoliko je porodica tradicionalno zajedno lovilo i logorovalo te prisvojilo pravo na teritorij radi gospodarskog iskorištavanja i kao na ritualno i totemsko središte. Te su porodice bile u srodstvu i to najvećim dijelom po muškoj liniji, obično preko zajedničkog očevog djeda ili pradjeda.

Australce često opisuju kao najprimitivniji narod na svijetu – ili onaj s najjednostavnijom kulturom. Ali takvi opisi više pridonose zbrci i nerazumijevanju australskih kultura nego što ih razjašnjavaju. Stvarno je malo naroda poznatih suvremenom društvu posjedovalo tako rudimentarnu i ograničenu tehnologiju. Australac lako može nositi svu svoju imovinu pod rukom. Koplja i bacački štapovi bili su njegov najsavršeniji oblik projektila; on nije poznavao upotrebu ili izradu luka i strijele. Australci nisu tehnološki razvijali široki raspon različitih tipova oruđa, nego su se usredotočili na razvoj što većeg broja mogućnosti s tako malo vrsta oruđa. Zato možemo naći široku raznolikost štapova za bacanje i kopalja.

Slično tome Australci nisu iskušavali mnogo različitih društvenih struktura; njihova se društvena organizacija temeljila jedino na načelu srodstva. Pa ipak su uspjeli smisliti raznolike srodničke strukture. I zaista, uložili su sve na jedno – dvojnu podjelu – tako da su stvorili nekoliko složenih obrazaca srodstva. Elementarni je oblik dvojne podjele rascijepiti društvo na dvije skupine (polovice) koje sudjeluju u zajedničkoj razmjeni, obuhvaćajući i razmjenu žena, tako da supruge dolaze iz druge skupine. Australci su razradili to dvojno načelo kako bi stvorili četvrodjelne i osmodjelne sustave koji su odredili pravila incesta i osobe za koje se netko može vjenčati. Strancu, kao što je brucoš antropologije, ti sustavi postaju krajnje složene zagonetke. Australska mitologija i ceremonije i njihovi prateći umjetnički oblici na sličan način nisu nimalo priprosti ili nedotjerani. Naprotiv, moramo im priznati bogatstvo i visoku razvijenost. Sve u svemu, Australci su, izgleda, uzeli najmanji broj jednostavnih načela i utkali ih u složenu mrežu različitih uzoraka. Zatim, čini se da su vodili puno računa o srodstvu, mitologiji i ceremonijalu, a da su bili nezainteresirani za tehnologiju.

Nasuprot tome, zapadno društvo na prvom je mjestu bilo zainteresirano za potonje, dok su novine u srodništvu i ceremonijalu graničile s tabuom. Tako dolazi do pogrešne predodžbe da su Australci „primitivni“ (u pogrdnom smislu), sirovi i priprosti.

Australska politička organizacija ne zahtijeva složenost koje i nema. Njihov politički sustav nazvan je „gerontokracija“ – što podrazumijeva vladavinu staraca. Točnije, za Australiju to znači da su stari ljudi najutjecajniji, a njihova se mišljenja prihvaćaju zbog ugleda njihove vremešne dobi. Osim toga, nečiji stari su nečiji djedovi, tako da moralna snaga rodbinstva stoji iza njihovih riječi. Odluka starijih muškaraca prihvaća se i zbog straha od javnog mišljenja, s uvjerenjem da ostali u družini neće prihvatiti nikakvo neslaganje. Također se smatra da stari ljudi posjeduju određenu svetost, jer su oni riznica cjelokupne svete mudrosti skupine. Kod Murngina, na primjer, svaki klan ima vođu ceremonijala koji zna sve rituale svoga klana. Položaj se nasljeđuje s oca na sina. Nadzirući ceremonijalni sustav, vođe također nadziru tko može biti uveden u koju ceremoniju i u koje doba. To je vrlo važno murnginskom muškarcu koji, da bi bio potpuno odrastao pripadnik društva, mora tijekom svoga života proći nekoliko ritualnih prelazaka iz jedne dobne skupine u drugu. Ti rituali otkrivaju znanje koje se smatra nužnim za opstanak skupine. Život je proces uvođenja u razne ceremonije i putem njih u tajne života, a njegov vrhunac je konačna inicijacija u „posljednje tajne života otkrivanjem najezoteričnijih totema“ (Warner, 132). Čini se da je glavna snaga kojom raspolažu starci nadnaravna sankcija: prijetnja zabranom pristupanja određenom znanju koje se smatra bitnim za uspjeh u životu. K tome, starci mogu okrenuti javno mišljenje protiv neke osobe.

U družini se starci bave strancima, odgovorni su za organiziranje krvne osvete ili za poticanje drugih da kazne zlotvora. Međutim, starci nemaju moć policijske sile da provedu zakon. Oni jedino mogu ohrabriti tjelesno snažnije muškarce zajednice da pokušaju provesti kaznu nad navodnim krivcem.

Nadnaravne sankcije važan su dio tehnika Australaca kojima održavaju reda. Uperiti kost u nekoga dobro je poznato i ne morate biti poseban stručnjak da se time koristite. To je tehnika kojom se magična kost uperi prema nečijem neprijatelju koji je, naravno, obaviješten o tome. Zato se očekuje da se žrtva razboli i umre. Kao što je Cannon davno prije istaknuo, ta tehnika stvarno postiže rezultate. Žrtve, čini se, umru jer se jednostavno predaju smrti.

Kao i Inuiti, i Australci imaju povremene vjerske specijaliste, ili šamane. Oni se podvrgavaju posebnim inicijacijama, često pod ravnanjem skupine šamana koji tvore svojevrsni ceh stručnjaka za tu vještinu. Šamani posjeduju moć da osujete magiju neprijatelja. Također mogu uništiti čovjeka. Zato su oni glavna snaga za pokretanje javnoga mišljenja i utjecanje na njega i, prema Warneru, u tom su smislu jednako uspješni kao vođe ceremonija (242).

Australsko društvo predstavlja politički sustav s nešto više strukture i formalnosti od inuitskog i pigmejskog. Gerontokratska obilježja zapravo su uobičajenija u afričkih vrtlara. Australci usprkos tome funkcioniraju u skladu s difuznim i vjerskim sankcijama. Nadzor staraca nad pristupom obrednim inicijacijama, koje se smatraju bitnima za ostvarenje punog statusa muškarca, približava se rudimentarnoj vladi. No, s obzirom na to da su australske skupine zajednice srodnika, položaj tih staraca koji su rođaci, kojima se tako i obraćaju i s kojima kao takvima postupaju, mnogo je bliži položaju djeda od položaja vladara ili policajca. Osim toga, starci ni u kojem slučaju nemaju monopol na uporabu sile u provođenju svojih naredbi, što je, naravno, ključ vladarske strukture.

OSTALI LOVCI-SKUPLJAČI

Možemo nastaviti s nabrajanjem većine lovačko-skupljačkih društava kao društava bez vlade. Najvećim dijelom ta društva slijede obrazac svojstven navedenim narodima: vodstvo je neformalno i mnogima dostižno; može biti povjereno stručnjacima, kao što je dobar lovac među Inuitima ili sjevernoatabaskanskim Indijancima, ili šamanu, ili, kao u Australiji, starim ljudima u zajednici; pravila se nameću s pomoću difuznih i vjerskih sankcija, a jednakost prevladava, barem unutar određene starosno-spolne skupine.

Neki lovci i skupljači imaju rudimentarne oblike vlasti, kao primjerice ratnička društva među Indijancima koji nastavaju veliku nizinu istočno od Stjenjaka. Ostala su „rangirana“ društva, koja unatoč tome imaju svojstva djelotvorne anarhije. Indijanci središnje i sjeverne Kalifornije imali su vrlo jednostavan sustav rangiranja, za razliku od onih sa Sjeverne obale gdje je bio složen.

YUROCI

Od kalifornijskih Indijanaca promotrimo nakratko Yuroke. Bili su ribari i skupljači sjemenja (žira), a i lovci. Yuroci čine male, prilično ustaljene zajednice sastavljene od patrilinearno povezanih porodica okupljenih oko starješine – „bogatog muškarca“. Položaj „bogataša“ je u biti položaj starješine u zajednici. Njegov nositelj je nadglednik bogatstva skupine. On usmjerava lov na losose vršama i skupljanje žira, te može upotrijebiti bogatstvo zajednice za isplatu mladenkina miraza ili krvne odštete. On održava položaj svojim „utjecajem“ i pokazuje osobine primjerene juročkom čovjeku od ugleda, posebno kad iskazuje veliku darežljivost i, stoga, bogatstvo. Svaku odluku koju donese može provesti, nametnuti samo uskratom svoje darežljivosti ili prijetnjom da će to učiniti. Očigledno, on može iskazati veću naklonost prema onima koje smatra najposlušnijima i najodanijima.

Indijanci Yuroci posjeduju razrađen skup propisa koji se tiču prekršaja, ali tehnika koja se rabi za provedbu tih pravila ne znači i provedbu zakona, nego posredovanje. Protivnici u sporu biraju „posrednika“ ili „pregovarača“ koji prelazi amo-tamo između sukobljenih strana noseći ponude i protuponude sve dok se ne postigne sporazum. Od posrednika se očekuje da budu potpuno nepristrani i da dovedu do sporazuma pravednog za obje strane. Oni skupljaju dokaze i procjenjuju učinjenu štetu na temelju mjerila koja su dio tradicionalnih propisa Yuroka. Od pojedinaca se, koje su posrednici našli krivim, očekuje da plate globu u skladu s tim propisima. Muškarčev život, prema njima, vrijedi isto koliko i nevjestin miraz plaćen njegovoj majci.

Hoebel smatra da te okolnosti zapravo uspostavljaju sud (1961., 25). Kroeber pak jasno naznačava da suprotstavljene strane moraju pristati na odluku posrednika (1953.). Zbog toga oni nisu suci koji imaju snagu silom nametati poslušnost. Oni su pregovarači s moralnom podrškom društva. Radi se o sustavu bez vlade za rješavanje sporova koji je raširen u cijelom svijetu i s kojim ćemo se ponovo susresti u sljedećim prikazima. Tako uobičajen i raširen, on može ukazivati na to da se dokazao kao najuspješniji mehanizam za održavanje mira. Trebamo naglasiti da glavni cilj tog oblika pravde nije odmjeriti kaznu i zlobno se naslađivati pravdom i krivdom, nego ponovno uspostaviti zajednički mir i sklad skupine.

Yuroci se oslanjaju na druga važna sredstva kao što je ogovaranje, a nekiput „lakomislena mladež“ pokušava uzeti zakon u svoje ruke u rješavanju sukoba, pa tako pretvaraju manji problem u veliki sukob u kojem je moguća i krvna osveta.

INDIJANCI SJEVEROZAPADNE OBALE

Na Sjeverozapadnoj obali Amerike Indijanci su razvili jednu od najrazvijenijih kultura među lovačko-skupljačkim narodima. Ona se uglavnom osnivala na ribolovu i kitolovu. Oni su bili veliki priređivači potlatcha.[3] Razvili su složen obredni sustav darivanja i zabavljanja kojim su pojedinci nastojali nadmašiti i tako osramotiti ili „poniziti“ druge svojom darežljivošću. Zahvaljujući potlatchu mogli su zaslužiti različite vrijedne i ugledne položaje. Na taj je način društvo podijeljeno na tri skupine: na one koji drže jedan ili više položaja; na slobodnjake bez položaja ali koji su rođaci onima koji ga imaju pa se od njih očekuje da im pomažu u uvećavanju bogatstva za sudjelovanje u potlatchu; i, konačno, na robove na dnu, tj. na osobe zarobljene u ratovanju, ili na one koji su dani za naplatu štete za neki prijestup. Taj se rangirani sustav ne smije brkati s klasnim sustavom. Rangiranje označava poseban status pojedinaca; klasa označava poseban status skupina. Kod Indijanaca Sjeverozapadne obale čovjek tako može doći do mnogo naslova i dosegnuti najviši položaj. No, ostali članovi njegove porodice ne moraju uopće zauzimati taj položaj. Najstariji sin može naslijediti „uzvišenost“ svoga oca, dok je najmlađi jedva nešto više od običnog pučanina.

Postoje razlike u bogatstvu i oštro natjecanje za ugled i ograničeni broj visokih položaja. No, to je natjecanje katkad pogrešno protumačeno kao određena flagrantno inidvidualistička forma koja bi bila draga srcu laissez faire kapitalista. Zapravo, ono što je postojalo među nositeljima položaja koji se natječu za još više položaje ovisilo je o bogatstvu koje je stvoreno surađivačkom skupnom djelatnošću rođaka nositelja položaja. Kad bi natjecanje postojalo na svim razinama, sustav bi bio potpuno nedjelotvoran. To je ono što rijetko tko od onih koji se klanjaju pred oltarom natjecanja razumije, naime, da je suradnja temelj cjelokupnoga ljudskog djelovanja, pa čak i same sposobnosti natjecanja.

Čovjeku na najvišem položaju u selu često se obraćaju kao „poglavici“. Ipak, kao i u drugim sličnim slučajevima, taj pojam zavarava. Starac na „uzvišenom“ položaju naziva se poglavicom zato što je star i prema tome ima povlastice koje ne dijeli s ostalima. Među Nootkama poglavica ili stariji „uglednik“ nekoliko lokalnih naselja imao je određena veća prava na brzace bogate lososom i na more bogato ribom i morskim sisavcima; on je posjedovao važne parcele zemlje bogate korijenjem i bobicama i spašene stvari nanesene nakon brodoloma na obale njegovog teritorija.

Od poglavice se očekivalo da iskazuje velikodušnost, darežljivost i sposobnost vođenja. No imao je malo ili nimalo ovlasti da nametne svoju volju silom. On nije bio poglavica u smislu izvršnoga službenika s policijskim ovlastima.

Među Carrierima u unutrašnjosti Britanske Kolumbije, kada su se porodice svađale, „poglavica“ je pozvao sve ljude u svoju kuću gdje je pokrio „svoju glavu labuđim paperjem, prigodno štovanim simbolom mira, i plesao pred njima sve dok nije otpjevao svoju osobnu pjesmu i protresao svojom čegrtaljkom“. Nakon plesa održao bi svečani govor o bogatstvu koje su on i njegovo klanovsko bratstvo (fratrija) potrošili kako bi se domogli naslova. On je savjetovao protivnicima da riješe svađu i upozorio ih na poteškoće do kojih će doći ako je nastave (Jenness, 518). Tu je bila granica njegova prinosa smirivanju sporova. Poglavica bratstva u Carriera naređivao je ubojicama da poste dvadeset pet dana te je predvodio obred kojim su ubojica i ljudi njegova klana plaćali danak u krvi.

Pišući općenito o Indijancima Zapadne obale Drucker izvještava da se „u rijetkim slučajevima kada je krv prolivena“ unutar loze „obično nije ništa poduzimalo“, s obzirom na to da se skupina nije mogla sama sebi osvetiti ili sama sebi naplatiti krvnu odštetu (1965., 74). Osveti se pribjegavalo kada bi osoba iz jedne loze ubila osobu iz druge loze. Među većinom naroda obalnoga pojasa (osim u Kwakiutla i Nootka) alternativa je osvetničkom napadu u slučaju kad je netko iz jedne skupine ubio člana iz druge skupine bila zatražiti jednu osobu iz skupine krivca da „dobrovoljno istupi kako bi bila smaknuta“. Često su ubijane vještice optužene za izvođenje crne magije i ta su ubijanja prolazila neosvećeno.

Čini se da društva Sjeverozapadne obale predstavljaju granične slučajeve anarhije, u kojima su „poglavice“ ili „ugledni“, kao ljudi jasnog položaja i povlastica, imali „zakonitiju“ vlast od ostalih. Međutim, situacija je još uvijek bila dovoljno nejasna za takve poglavice jer nisu imali monopol nad silom, a većina mehanizama društvenog nadzora bila je očito difuzne ili vjerske prirode.

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

Podaci o Inuitima potječu iz knjiga Birket-Smitha, Damasa i Spencera (vidi Bibliografiju). Materijali o Sanima iz knjiga Leeja, Marshalla i Thomasa. Turnbull je izvor za Pigmejce, dok su Elkin, Sharp, Spencer i Gillin te Warner glavni izvori za Australce. Opis Sjeverozapadne obale preuzet je iz knjiga Druckera i Jennessa, dok je onaj o Kalifornjanima iz Kroebera. Za ostale skupine američkih Indijanaca vidjeti, Hallowella za Indijance Ojibwa, i Honigmanna za sjeverne Atabaskance.

BILJEŠKE

[1] Neka lovačko-skupljačka društva razvila su se iz vrtlarskih, kao što se npr. dogodilo s nekolicinom društava amazonskih šumskih Indijanaca i s nekim Indijancima sjevernoameričke ravnice (npr. Čejenima).

[2] Kao što je već spomenuto, mnoga takva društva više ne postoje, ali bolje je raspravljati o njima u sadašnjem vremenu.

[3] Potlatch – ceremonijalno slavlje među Indijancima sjeverozapadne obale tijekom kojeg domaćin dijeli darove gostima, a imovinu ponekad uništi da time dokaže svoje bogatstvo koje gosti kasnije nastoje nadmašiti. [op.prev.]