Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

IV. ANARHISTIČNI VRTLARI

 

Vrtlarska društva u prvom redu ovise o vrtlarskoj djelatnosti u opskrbi hranom. Ta se djelatnost razlikuje od ratarstva koje zahtijeva ekstenzivan uzgoj uz upotrebu životinjske ili mehaničke vučne snage u obrađivanju velikih polja. U vrtlarstvu se rabi samo ljudski rad, a lopata ili motika glavno su oruđe, prije nego plug. Vrtlarski narodi krče i spaljuju šume, ili premještaju uzgoj na već iskrčeno, spaljeno i očišćeno područje. Zatim na takvom polju sade godinu za godinom sve dok iscrpljeno tlo više ne donosi dobar urod pa ga vrtlari napuštaju i premještaju se na drugo. Dakle, premda su vrtlari u pravilu sjedilački narod, posebno u usporedbi s većinom lovaca-skupljača, povremeno su prisiljeni preseliti svoja prebivališta i sela kako bi bili blizu svojih vrtova.

Vrtlari se obično specijaliziraju za ograničen broj kultura. U Sjevernoj Americi to je kompleks kukuruza, graha i bundeva; Novogvinejci se oslanjaju na priličnu raznolikost vrsta jama.[1] Povrtna hrana često se nadopunjuje pribjegavanjem lovnim i skupljačkim aktivnostima, koje u nekim slučajevima donose jednako kao i sami vrtovi. Drugi su izvor hrane udomaćene životinje. Posebice Novogvinejci troše mnogo energije i vremena na svinjogojstvo; pečena svinjetina glavna je hrana svake gozbe ili slavlja. U subsaharskoj Africi vrtlari često drže goveda, ovce i koze. Međutim, kod američkih Indijanaca stočarstvo nikad nije bilo važno i praktički su sve proteine životinjskog porijekla dobivali od divljači.

Ta vrsta života osigurava temelje za raznolike kulturne inovacije koje ne nalazimo kod lovaca-skupljača. Neki afrički vrtlari bili su u stanju razviti uslojena, klasna društva sa specijaliziranim zanatlijama i vjerskim stručnjacima s punim radnim vremenom, a sve to na osnovi visoko produktivnih vrtova koje su obrađivali rabeći željezne motike. U Americi su Asteci, Maje i Inke činili isto bez metalnih oruđa. Na oba područja stanovništvo je bilo razmjerno velike gustoće, a u zapadnoj Africi to je također dovelo do razvoja gradova. Trajne, agresivne države nastajale su i propadale, a pravo ratovanje bilo je uobičajeno.

Ipak, vrtlarska su društva najvećim dijelom zadržala jednostavnu podjelu rada prema dobi i spolu. Iako su neka, kao ona polinezijska, razvila formalne položaje poglavica ili vladara, vjerojatno je većina njih „egalitarna“. Velika većina vrtlarskih društava može potpasti pod Serviceov „plemenski“ tip. Pleme je „skup ljudi istog porijekla i istih običaja koji posjeduju i nadgledaju vlastiti sveobuhvatni teritorij. No, premda je do određnoga stupnja društveno artikulirano, pleme ne nalikuje na modernu naciju budući da njegovih nekoliko zajednica nije ujedinjeno pod suverenom upravnom vlašću, pa tako ni granice cjeline nisu jasno i politički određene. Pleme se izgrađuje iznutra, manji su mu dijelovi zajednice udruženi u skupine višeg reda, no, upravo ondje gdje je strukturiranost najveća, struktura postaje najslabija: pleme je kao takvo najkrhkije od svih ustrojstava, čak bez imalo sličnosti s kolektivnom organizacijom. Pleme je i u nečemu drugome nekomplicirano. Njegovo gospodarstvo, njegovu politiku, njegovu religiju ne vode različite institucije posebno zamišljene za tu svrhu, nego ih, prema prilici, vode iste rodovske i lokalne skupine: rodovski i klanski segmenti plemena, domaćinstva i sela, koji se tako pojavljuju kao nestalne organizacije zadužene za cjelokupni društveni život.“ To je decentralizirano, funkcionalno uopćeno i segmentirano društvo (Sahlins, 1968., viii). Većina vrtlarskih društava s anarhičnim svojstvima plemenska su i egalitarna društva. Ipak, neka su rangirana društva, kako bi ih Fried nazvao, ili „poglavarstva“ na Serviceovu jeziku.

Primjeri anarhičnih vrtlara lako se mogu naći u Africi, jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi. U subsaharskoj Africi ima mnogo slučajeva anarhičnih političkih ustroja zajednice organiziranih na plemenskoj osnovi, kako je ranije opisano. Većina društava Nove Gvineje također su slučajevi djelotvorne anarhije, no ovdje društveni ustroj, premda uglavnom pripada tipu poglavarstava, ima također neka „plemenska“ svojstva.

 

SUBSAHARSKA AFRIKA

Desetine anarhičnih društava raspršene su kontinentom južno od Sahare, od kojih su neka najmnogoljudnije anarhične zajednice. Najveća je koncentracija vrtlarske populacije na području Gornje Volte u zapadnoj Africi, na zaravni u središnjoj Nigeriji i u pojasu središnje Afrike, malo sjevernije od ekvatora. U južnoj ih se Africi malo može naći, dok ih je veća koncentracija među pastirskim narodima istočne Afrike (vidi poglavlje V).

Anarhična vrtlarska društva Afrike prvenstveno su ograničena na ekvatorijalnu zonu kontinenta – područje veće pošumljenosti i kiša. Savanski travnjaci na sjeveru pokazali su se pristupačnijima za osnivanje i širenje imperijalnih država. Tu se na slobodnom prostoru, prostoru bez cece muha, bolje može uzdržavati konje i upotrijebiti ih kao sredstvo dominacije. Što bliže ekvatoru savana ustupa mjesto gustoj šumi a zatim tropskoj prašumi, od kojih ni jedna nije pogodna za držanje konja, a u objema je lakše voditi obrambeni rat lukovima i strijelama – „demokratskim“ ratnim oružjem budući da ga mogu svi imati. Na taj su način anarhični sustavi mogli preživjeti sve donedavno graničeći s grabežljivim državama (Goody, 1971.).

Afričke anarhične zajednice bez iznimke označava prisutnost ropstva i katkad poniženih parijskih kasta. Ni jedno ni drugo ne javlja se u velikom broju, niti imaju veliku važnost u ukupnom društvenom sustavu. Robovi su uglavnom ratni zarobljenici i taoci, a trgovine robovima nema mnogo. No, ipak, te institucije zajedno s uobičajenim inferiornim položajem žena i prevagom patrijarhalne vlasti teško da čine tako ustrojene zajednice oazama slobode, usprkos tomu što ne moraju imati vladu ili državu. Afrika nam pruža, u mirijadi anarhičnih i gotovo anarhičnih društava, bezbroj prijelaznih slučajeva između anarhije i arhije. Posebno je važna uloga tajnih društava i podjele prema dobnim razredima za uspon države i nestajanje anarhije u mnogim takvim društvima. Tajna su društva važna u zapadnoj Africi. Ona mogu biti dobrovoljne organizacije ili organizacije smišljene da iniciraju cjelokupno stanovništvo odraslih muškaraca. Njihova je glavna zadaća nametnuti pravila zajednici i kazniti one koje smatraju krivima. Na taj način ona predstavljaju, ovisno o tome kako na njih gledamo, svojevrsno institucionalizirano uzimanje zakona u svoje ruke, ili rudimentarnu policijsku snagu. U slučaju Igboa, o kojima ćemo kasnije raspravljati, o dobnim razredima ovisi tko vlada u inače anarhično ustrojenoj zajednici. Oni koji su inicirani u mlađi razred djelomice su odgovorni za obavljanje policijske službe i za provođenje odluka seoskih sudova kojima predsjedavaju pripadnici srednjeg dobnog razreda.

 

LUGBARE

Više od trećine milijuna Lugbara prebiva u južnoj Ugandi i u sjevernom Zairu. Kao vrtlari, uglavnom uzgajaju troskot i sijerak, ali drže i nešto stoke. Lugbare žive na otvorenim valovitim ravnicama planinskog područja na visini od tisuću dvjesto do tisuću petsto metara. Kao i njihovi susjedi, oni su politički decentralizirani, tradicionalno nemaju poglavice, a osnovni oblik društvene organizacije je sustav segmentiranih loza.[2]

Osnovni je oblik društvenoga okupljanja obitelj, neki tip združene obitelji ili nuklearne skupine. Obitelji povezane muškom lozom, koje žive u susjedstvu, čine „obiteljsko jato“ ili najmanju lozu u kojoj su se stekla tri do četiri naraštaja. Jato može također obuhvatiti pojedince koji nisu pripadnici loze, kao što je sestrin sin ili kćerin suprug. U njemu također mogu boraviti „podanici“. To su osobe odbjegle iz vlastitih domova u vremenima rata ili gladi, ili koje su prognane zbog nekog prijestupa. Osim onih podanika koji se nisu oženili u jatu, stanovnici su podređeni starješini skupine koji je rodoslovno njezin stariji pripadnik. Njegova je vlast uglavnom ritualna jer on može prizvati duhove predaka koji utječu samo na vlastite potomke.

Loza posjeduje teritorij unutar kojeg obitavaju njezini pripadnici, a starješina dijeli pravo na njegovu uporabu kao i pravo na njegova prirodna bogatstva kojima pripadaju i rodovske kćeri. Zatim, on ima nadzor nad upotrebom stoke. Unutar najmanje loze starješina je odgovoran za rješavanje nesuglasica. On također može izazvati neprijateljske odnose s drugom skupinom.

Povezane najmanje loze čine još jedan rodovski segment (malu lozu), koji se združuje u veće segmente (velike loze), a ovi tvore potklanove koji se združuju kako bi tvorili klanove. Međutim, broj razina segmentacije među Lugbarama je promjenjiv. Sljedeći dijagram razina segmentacije u plemenu Lugbara pokazuje s desne strane različite segmente kao teritorijalne cjeline, počevši od najniže razine obiteljskog jata i kulminirajući u potplemenu. S lijeve je strane dijagrama segmentirani sustav u obliku rodbinskih skupina koji počinje s najmanjim segmentom, najmanjom lozom, čiji su pripadnici otprilike izjednačeni s teritorijalnom jedinicom, obiteljskim jatom. (Podsjetit ćemo se da neki pripadnici obiteljskog jata nisu krvni srodnici.) U skladu s tim svaka viša razina segmentacije rodbinskih skupina otprilike odgovara ekvivalentnim razinama teritorijalnih skupina. Približna podudarnost proizlazi iz činjenice da, iako se teritoriji poistovjećuju s pripadajućom rodbinskom skupinom, oni mogu uključiti i stanovnike koji ne pripadaju toj rodbinskoj skupini.

Segmenti plemena Lugbara:

(iz Middletona, 1965., 378)

Velika loza obuhvaća najvažniji strateški segment društva Lugbara jer je unutar te skupine brak i bratoubojstvo zabranjeno, a pri obraćanju se rabe nazivi srodstva. Velika loza je jedinica zavada: korpus koji se vjerojatno ujedinjuje u neprijateljskim situacijama prema drugim ekvivalentnim segmentima, a unutar kojeg se ne očekuju razmirice, premda ih povremeno ima.

U maloj lozi dopuštena je borba samo šakama i štapovima: lukovi i strelice ili koplja ne smiju se upotrijebiti, jer ne postoji ritualna ili neka druga tehnika s pomoću koje bi skupina mogla rješavati bratoubojstvo do kojeg može doći. To smo stajalište već sreli: bratoubojstvo, tj. ubojstvo unutar skupine bliskih rođaka, tako je stravično da zajednica nema ustanovljena sredstva za njegovo rješavanje. Unatoč tomu, ubojica iz Lugbara oženit će udovicu svoje žrtve i pokloniti bika bratu žrtvine majke, no to još ne popravlja nanesenu štetu. Ubijanje među malim segmentima iste loze također je omrznuto djelo, ali odšteta u obliku stoke smatra se naplativom kako bi se u skupini ponovno uspostavio sklad. Ubojstvo u koje su umiješane dvije velike loze ne pruža mogućnost nadoknade, nego se pribjegava osveti. Takav sukob između dviju skupina može potrajati neko vrijeme. Na kraju se, kad se svi umore od neprijateljstava, starješine obiju strana, zajedno sa starješinama iz srodnih ali neumiješanih loza, sastaju i pregovaraju o miru. Ako se strane nastave boriti, starješine smiju baciti skupnu kletvu na njih. U kletvi mole duhove predaka zajedničkih sukobljenim stranama da donesu bolest svima koji se ne pokore.

Za ubojstva unutar plemena i između njegovih potklanova moguća je odšteta, no iznad te razine nema nadoknade štete, a sukob koji traje između plemena nastavlja se sve dok treća strana ne bude u stanju uspješno posredovati, ili dok se stvar ne zaboravi.

Kao što je uobičajeno u ostalim sustavima te vrste, najjači osjećaji pripadnosti i najsnažnije djelovanje uzajamnog međuodnosa događaju se na najnižoj razini. Oni se postupno smanjuju pri usponu u sve veće skupine i veći broj ljudi, sve dok se može reći da na plemenskoj razini imaju malo ili nimalo značenja. Usprkos tomu, svi Lugbare vjeruju da su svi oni rođaci. Oni izražavaju vlastite društvene odnose govoreći o skupinama koje su juru, u kojima vladaju potencijalno neprijateljski odnosi, i o onima koje su o’dipi, a te obuhvaćaju sve one u izravnim društvenim odnosima unutar skupine koji nisu juru. Obično se o’dipi odnosi na krvne potomke zajedničkog pretka, često muškarčeve velike loze. Dakle, kao i s potonjim, pretpostavlja se da među o’dipima nema sukoba, nema brakova, a svaka se djevojka naziva „sestrom“. U bilo koje doba skupina se može smatrati juru, a kasnije može postati o’dipi.

Glavni oblik sankcija u lugbarskom društvu je vjerski. Duhovi predaka mogu sami izravno provesti svoju osvetu s pomoću bolesti. Inače, starješina može prizvati moć duhova protiv pojedinaca među koje pripadaju i vlastiti članovi obitelji unutar obiteljskog jata. Moć prizivanja duha, koju ima starješina, proteže se samo na zajedničke duhove. Neagnatski rođaci mogu prokleti jedan drugog zbog povrede rodbinskih veza. Čarobnjačke optužbe usmjeravaju se protiv susjeda. U zajednici rođaka i susjeda red se održava s pomoću tih nekoliko nadnaravnih sankcija koje zajedno čine jedinstven tajanstveni sustav.

Vrač zazivač kiše moćna je figura u društvu Lugbara, kao i u mnogim susjednim skupinama. Među sjevernim Lugbarama, kod kojih je on stariji član starije loze starije velike loze potklana, on je u stanju privesti kraju neprijateljstva pozivajući ljude na okup kako bi zabranio sukobljavanja uz prijetnju da će prokleti one koji ga ne poslušaju. U nekim područjima prijestupnici mogu naći zaštitu u njegovoj osobi.

Ostali važni ljudi u društvu Lugbara su „ljudi čija su imena poznata“. To su bez iznimke bogati ljudi, no koji također imaju zadivljujuću osobnost kojom privlače sljedbenike. Njihov se utjecaj može proširiti na nekoliko plemena, a njihov položaj nije vezan za sustav loza, niti je nasljedan. Oni nose bijele palice kao simbole svoga položaja. Kao i vračevi, oni mogu prokleti posvađane borce te mogu djelovati kao utočište bjeguncima i kao posrednici u sporovima. Nakratko, prvi put 1895. i ponovo 1910., pojavili su se „proroci“ koji su imali nešto utjecaja među Lugbarama.

Lugbare imaju nepogrešiva anarhična obilježja. Međutim, imaju i neke posebne vrste osoba – vračeve i „ljude čija su imena poznata“ – koje imaju nadmoćnu snagu proklinjanja, što ih izdvaja kao privilegirane pojedince. Ovdje se radi o začetku strukture protovlade.

 

KONKOMBE

Konkombe broje oko pedeset tisuća ljudi koji obitavaju u sjevernom Togou gdje su uglavnom ratari, uzgajivači sijerka, prosa i jama. Oni imaju tipično afrički sustav segmentiranih loza koji se temelji na patrilinearnom porijeklu (usp. primjer Lugbara). Zemlja Konkomba podijeljena je između nekoliko plemena od kojih se svako dijeli na nekoliko klanova. Svaki klan rijetko ima više od dvjesto pedeset pripadnika te čini osnovnu jedinicu koja nastava određeni vlastiti teritorij i s njime se poistovjećuje. Klanovi se dijele na dvije ili više loza.

Najstariji muškarac u lozi njezin je poglavar, dok je poglavar klana najstariji od svih poglavara nekoliko loza. Uzajamna pomoć u radu javlja se unutar klana, a uobičajenija je među pripadnicima lozinskoga segmenta klana. Klan je također crkva ili župa prevladavajuće religije plodnosti, čiji su pripadnici odgovorni za glavne rituale povezane sa sjetvom i žrtvenim darovima svetoj zemlji. Ne samo da klan označava gospodarsko, vjersko i rodbinsko djelovanje, nego je on i najvažniji mehanizam društvenog nadzora. Unutar klana svađe se moraju rješavati posredovanjem, a nikakvo nasilje nije prihvatljivo. Svađe s pojedincima izvan klana ne zahtijevaju obveznu arbitražu pa se može pribjeći sili ili prijetnji osvetom. Unutar klana starješina zahtijeva pridržavanje pravila, no on nema moć provesti svoje odluke. Moć koju ima ritualne je i moralne naravi više nego sudske. Kao poglavici i najstarijem rođaku njegovi bližnji, pripadnici klana, duguju mu moralnu obvezu koja je ojačana činjenicom da je kao najstariji on i najbliži svetim precima. Osim toga on je čuvar zemlje. Unutar klana prekršaje rješavaju izopćenjem prekršitelja ili određivanjem globe. Globe se ne mogu silom naplatiti, osim što ostali pripadnici klana mogu izraziti neslaganje i osjećaj moralno-ritualne obveze pokoravanja. Moramo, dakako, shvatiti da su u maloj, blisko povezanoj zajednici, u kojoj svatko „vjeruje“ i u kojoj nema cinika ili ateista, takve sankcije izvanredno moćne. Kao što je zabilježeno kod Pigmejaca, najstravičnije zločine uopće ne kažnjavaju ljudi. I kod Konkomba, ako čovjek ubije pripadnika klana, on će sam umrijeti. „Bog“, kažu Konkombe, „neće trpjeti da živi onaj tko je ubio svoga brata i ne postoji ritualna ili medicinska zaštita od bratoubojstva“ (Tait, 1950., 275). Ipak, Tait vjeruje da se ubojstva među pripadnicima klana zapravo uopće ne događaju.

Unutar klana, osim starješina, druga je utjecajna osoba vrač koji može izgraditi ugled što se rasprostire na širokom području.

Obično su odnosi među klanovima razmjerno neprijateljski, no oni klanovi koji graniče i oni koji mogu surađivati u ritualnim događajima imaju skladne odnose. Među takvim skupinama nema zavada, posebice ih nema među skupinama s bliskim ritualnim vezama. Za klanove koji imaju, ili tvrde da imaju, gotovo rodbinske odnose ne pretpostavlja se da se upuštaju u svađe. Usprkos tomu, Tait izvještava o dva blisko povezana klana čije su međusobne svađe bile tako zloglasne da su ih Konkombe pamtile i nakon trideset godina.

Klanovi unutar istog plemena koji sudjeluju u sporu mogu formalno okončati neprijateljstva pregovorima i ritualnim zakopavanjem ratnih strijela. Ali svađe između klanova različitih plemena su „beskrajne“ te se čini da nema formalnog načina za pomirenje. Očito, oni upleteni možda se s vremenom napokon umore od borbe.

Pleme je amorfna jedinica među Konkombama. Ono ima ime te je povezano s teritorijem utoliko što je teritorij zbroj površina koje nekoliko klanskih komponenata „posjeduje“. Znakovi na licu obično označavaju pleme osobe. No, plemena nemaju starješine, ritualne vođe ili poglavice. U međuplemenskoj borbi klanovi istog plemena dolaze u pomoć svojoj braći.

Sve u svemu, Konkombe su primjer visoko decentraliziranoga ustroja zajednice organiziranog na tipično segmentiran način. On predstavlja najčišći slučaj anarhije koji se može naći među afričkim vrtlarima.

 

TIVI

Tivi su donekle slični Konkombama, no društveni im je poredak više strukturiran. Više od milijun ih živi u središnjoj Nigeriji na valovitoj ravnici koja se širi do obala rijeke Benue. Gustoća stanovništva je veća od stotinu ljudi po kvadratnoj milji. Tivi su, kao i Konkombe, ratari koji uzgajaju žito i jam. Imaju malo stoke zbog problema s cece muhama. Njihove se naseobine sastoje od prilično raspršenih skupina kuća, od kojih svaku čini prsten koliba, a koje su poljima povezane s drugim skupinama. Patrilinearni segmentirani sustav osnovno je načelo društvene organizacije.

Svaki se Tiv poistovjećuje s tarom, izrazom koji otprilike znači „zemlja“, što se odnosi na dano mjesto vezano za mušku lozu. Većina muškaraca obitava u svojem rodnom taru, ali u većini tarova prebivaju i pojedinci iz drugih tarova. „U doba rata, kažu Tivi, čovjek se mora vratiti svome taru kako bi pomogao svojem ityu (muškoj lozi)“ (Bohannan, L, 41).

Ityo se dalje dijeli na segmente. Krajnja je jedinica obiteljska skupina – obično proširena obitelj. U njoj je starješina, koji je obično postarije dobi, odgovoran za njezine pripadnike i njihovo djelovanje. Starješina može iz obitelji otjerati onoga tko stalno pravi probleme. Starješina se posvećuje dnevnim problemima održavanja mira i rješavanja čarki. On mora imati potrebno znanje za održavanje mira pa zbog toga treba poznavati običajno pravo, rodoslovlje i povijest svojih rođaka, vradžbine za zdravlje i plodnost, te mora posjedovati čarobnu moć, tsav. Pravovaljana moć ovisi o posjedovanju tajnovite odlike koja osigurava mir i plodnost.

Bohannan nabraja četiri vrste odnosa u kojima se iskazuje „jasan autoritet“ među Tivima. Tri su odnosa povezana s rodbinskim ulogama: položaj starješine obiteljske skupine, već spomenut, odnos oca i sina, i onaj muža i žene. O četvrtom odnosu, koji se tiče uloge policije i sudaca na tržnici, govorit ćemo kasnije.

Osim toga, među Tivima također postoje ljudi od ugleda ili utjecaja. Često su to starješine, ali mogu biti i drugi. Oni posjeduju bogatstvo i iskazuju velikodušnost i oštroumnost. Nekoć su bili u stanju kupovati robove i stvoriti bande koje su rabili da bi strancima zajamčili siguran prolaz i da bi pljačkali druge. Takve se pojedince teško nadziralo. Čini i magija u rukama starješina bili su jedino djelotvorno sredstvo za obuzdavanje onih koji nisu starješine. Međutim, utjecajni ljudi, koji su i starješine, imali su nadzor nad nadnaravnim silama, pa su tako poništavali pokušaje da ih se zauzda. Stoga se čini da su putnici stalno morali plaćati zaštitu.

Starješine unutar loze mogu biti pozvani na okup kako bi rješavali različite probleme koji su vezani za čine,[3] magiju i prokletstva. To su smrt, bolest, snovi, jalovost i „loša sreća“. Na sastanku se raspravlja o problemima, ali ne postoji sredstvo kojim bi se proveli dogovori. Dobri „suci“ su oni koji postižu da se parničari priklone rješenju koje je u skladu s običajima Tiva. Starješina može samo predložiti nagodbu te se mora potruditi da sve strane dovede do prihvatljivog rješenja. On je posrednik, a ne sudac. Čarobnjačka optužba vrlo je uobičajena kod Tiva te se smatra razlogom raznih nebrojenih vrsta događaja. Starješine beziznimno nevoljko sazivaju raspravu na kojoj bi se raspravljalo o optužbama protiv kojeg od uglednika. U takvim slučajevima prvo pripadnici iste dobne skupine kao i žrtva, a kasnije i članovi njegove loze, pristupaju starješinama i zahtijevaju istragu.

Zbog drugih se problema ne saziva rasprava, a istraga se ne provodi. Umjesto toga, umiješane osobe potraže starješinu i mole ga da posreduje. Ako se nekoga ulovi u krađi, žrtve smiju izravno ići glavi obitelji lopova i tražiti nadoknadu. Ako obitelj to zanemari, žrtva se može izravno obratiti krivcu.

Loza nije jedini izvor zaštite pojedinca. Tivi su podijeljeni na dobne razrede. Svaki mladi čovjek uvodi se u pripadajuću skupinu i tijekom svoga života prolazi ili napreduje zajedno sa svojim vršnjacima kroz nekoliko stupnjeva, od kojih je svaki povezan s određenim odgovornostima u zajednici. Dobni razred ponaša se kao udruga za uzajamnu pomoć među istovrsnima duž linija loze i ujedinjuje osobe iz različitih loza, ali slične dobi. Na taj način čovjek traži od svojeg dobnog razreda da ga zaštiti od čarobnjaka i čarobnjačkih optužbi. On može zatražiti pomoć u raščišćavanju zemlje i u drugim ratarskim poslovima, ili u financijskim stvarima. Ako nečija loza zbog bilo kojeg razloga uskrati svoju nadnaravnu zaštitu, čovjeku preostaje njegov dobni razred kao zaštitnik. Dobni razredi mogu se sastati da bi ispitali zdravlje jednog od svojih pripadnika.

Među Tivima sustav dobnih razreda nije ni izbliza tako razvijen kao kod mnogih drugih afričkih naroda; zapravo, kod Tiva se radi o prilično amorfnom obliku organizacije. Čini se da je on najvažniji mladim odraslim muškarcima kao sredstvo uzajamne pomoći i zaštite. Mladi imaju razloga biti zabrinuti zbog nadnaravnih sila, a posebno zbog zlonamjernih moći čarobnjaštva za koje se tvrdi da su u rukama starijih. Zbog toga njihova solidarnost postaje ključna. Oko četrdesete godine starosti, kad ljudi prelaze u položaj starješinstva, uloga dobnog razreda mijenja se u ulogu zaštite stečenih interesa starješinstva od ljubomornih i kivnih. Nakon pedesete godine, pripadnici razreda tvore sentimentalno udruženje: više nisu suparnici.

Među segmentima loze česte su zavade, a između većih segmenata borba može postati žestoka. No Tivi posjeduju i mehanizme za sklapanje sporazuma i dogovora. Segmenti loze, željni mogućnosti da vode mirnu trgovinu, sklapaju ugovore s drugim segmentima radi sigurnosti, jer bi inače kao tuđinci bili zarobljeni ili ubijeni. Ti ugovori „zabranjuju prolijevanje krvi među ugovornim stranama te bilo koju radnju koja bi mogla do toga dovesti (kao npr. brijanje)“ (Bohannan, L, 62).

Tržišni sporazumi osiguravaju red u glavnom lokalnom trgovačkom središtu. To je tržnica povezana s tarom koji posjeduje zemljište te nadzire njezin prostor. Segment loze nadzire čarolije važne za osiguravanje mira pri trgovanju, ali također daje policiju i suce koji na tržnici održavaju red. Tako unutar anarhičnoga ustroja zajednice imamo zaokružen i ograničen ustroj zajednice u stilu vlade. Ipak, trebamo naglasiti da je moć policije ograničena na tržnicu i na vrijeme trgovanja i ne vrijedi izvan tih granica. To pokazuje da su tradicionalne tehnike društvenog nadzora Tiva neprikladne za hvatanje u koštac s povredama mira na tržnici pa su zato uveli policiju. Konkombe također imaju tržnice, a svaka je pod nadzorom klana na čijoj se zemlji nalazi. Međutim, oni ne traže pomoć policije. Starješina tržnice ima ritualni nadzor nad njezinim svetištem pa može zazvati njegovu nadnaravnu moć. Konkombe vjeruju da će lopova koji ne prizna krivicu na smrt izbosti pčele koje obitavaju u drveću oko svetišta. Nakon što prizna krivicu, lopov daje starješini tržnice kokoš biserku koju ovaj žrtvuje na žrtveniku.

Tivi predstavljaju jedno od najvećih i najgušće naseljenih akefalnih društava, društava bez vladara. Kao i kod Konkomba, segmentirani sustav je od temeljne važnosti za politički poredak. To daje do znanja da se veći dio toga poretka oslanja na srodstvo. No, Tivi ovise o mnogim pomoćnim sustavima za održavanje mira. Dobni razredi su važno sredstvo zaštite interesa istovrsnih skupina. Postoje ugovori i sporazumi i rudimentarna struktura vlade kad je riječ o tržnici. U pozadini cijelog sustava je moć vjerskih sankcija, posebice među starijim pripadnicima zajednice.

Društvo Tiva društvo je međugeneracijskih srodničkih veza: starješina koji provode svoju vlast i mlađih koji im to zamjeraju. Ali kad mlađi dođu do starješinstva, oni se također trude da održe i ojačaju svoj nadređeni položaj. Kao u svakom dobno stupnjevanom sustavu, pojedinac se može naći u podređenom položaju, ali je i zadovoljan jer zna da će se na kraju, tijekom vremena, također na kraju popeti na vrh piramide.

 

TONGE S VISORAVNI

Tonge s visoravni matrilinearni su narod koji živi u južnoj Zambiji. Ima ih više od sto pedeset tisuća s gustoćom stanovništva većom od šezdeset ljudi na kvadratnu milju. Tonge drže znatna stada stoke, a također su polunomadski uzgajivači kukuruza, prosa i sijerka.

Stanovništvo prebiva u malim selima, četiri do osam njih čine susjedsko jato. Siromašno tlo i premještanje uzgoja razlog su čestim promjenama lokacije sela a i značajnog seljenja pojedinaca s jednog mjesta na drugo kako bi osnovali novo prebivalište.

Osim prebivališnih veza, svaki Tonga pripada matrilinearnom klanu, čiji su članovi raspršeni po cijeloj zemlji. Klanovi imaju vrlo amorfan značaj: oni nisu združene skupine; živući pripadnici se nikada ne sastaju kao skupina i nemaju vođa. Međutim, prema stajalištu Tonga, njih povezuje tajanstvena veza s duhovima predaka. Uloga je klanova, čini se, ograničena na dogovaranje braka – nema brakova unutar klana – i na uspostavu odnosa šaljenja s članovima nekoliko drugih klanova. Tako klan ima ulogu društvenoga nadzornoga mehanizma, s obzirom na to da takav odnos propisuje pojedincu da se ne ljuti na svoga šaljivoga rođaka koji mu se podsmjehuje. On sudjeluje u lagodnom, bezbrižnom druženju uz pretpostavku da izbjegava sukob i otvoreno iskazivanje neprijateljstva. Odnos podsmijeha, kao i odnos izbjegavanja, smišljen je kao tehnika za promicanje mira u odnosu koji se inače može tumačiti kao odnos sklon sukobu.

Tonga također pripada matrilinearnoj skupini unutar klana. Radi se također o raspršenoj populaciji, ali više ograničenoj područjem od klanske pripadnosti. Zato će neko selo imati velik udio pripadnika iste obiteljske skupine. Sustav Tonga ne smijemo smatrati matrilinearnim pandanom patrilinearnoga segmentiranog sustava koji srećemo kod drugih afričkih naroda. Tonge ne vode previše računa o rodoslovlju. Ne postoji unutarnja segmentacija ili razlika između djece jedne žene unutar skupine i djece neke druge. Također uopće nije teško biti apsorbiran u matrilinearnu skupinu, iako se, teoretski, pripadništvo temelji na provjerljivom porijeklu po ženskoj lozi. Skupina ima i zajednička svojstva. Naime, pripadnici su zajednički odgovorni za osiguranje nevjestina miraza i za obranu vlastitih članova u sukobima. Ujedno oni dijele miraz dobiven vjenčanjem kćeri i odgovorni su za provođenje kolektivne osvete kada je jedan od njih ubijen, opljačkan ili ozlijeđen. Pripadnost matrilinearnoj skupini također određuje nasljeđivanje, a postoje i uzajamne obredne obveze u vezi s njom.

Svaki Tonga, osim u svojoj skupini, sudjeluje u složenom obrascu odnosa i obveza prema drugim srodničkim skupinama. Tako netko postaje počasni pripadnik očeva matrilinearnoga klana. Svako kućanstvo je na određeni važan način predmet brige ne samo muževljeve matrilinearne skupine, nego i matrilinearnih skupina njegove žene, oca i ženinog oca.

Također smo rekli da je svaki klan egzogaman, no ima i drugih bračnih propisa koji zahtijevaju da se brakovi sklapaju sa širokim mnoštvom različitih skupina pa se tako savezi učvršćuju s najvećim brojem njih.

Susjedstvo u kojem netko živi postavlja daljnje obveze prema ostalim ljudima koji nisu s njim u rodu. Susjedstva imaju nadzor nad upotrebom zemlje i iskorištavanjem lova, ribolova i ostalih prirodnih bogatstava. Ona obvezuju stanovnike na sustav uzajamne pomoći u širokom mnoštvu djelatnosti. Svako susjedstvo ima vlastito svetište i čini mjesnu „crkvu“. Čitavo susjedstvo postaje kongregacija u oplakivanju smrti svojeg susjeda, u molitvi za kišu ili dobar urod, u čišćenju zemlje nakon ubojstva i u žetvenom slavlju.

Osim rodbinskih i susjedskih veza, Tonge imaju amorfan sustav dobnih skupina koji služi za učvršćivanje međugeneracijskih veza unutar susjedstva. Čovjek također može iznajmiti nešto svoje stoke drugima, što uspostavlja nove društvene veze; to također pomaže smanjivanju broja stoke koju može izgubiti u epidemiji ili u pljačkaškom pohodu. Napokon, postoje sporazumi između bratstava koji jamče sigurno kretanje, posebno pri međusobnom trgovanju ili trgovanju između različitih susjedstava koja su sklopila ugovore.

Sela i susjedstva imaju glavare, a glavar susjedstva je i svećenik mjesnog svetišta. Manju važnost imaju vođe matrilinearnih skupina. Na kraju, postoje razni vjerski specijalisti kao vračevi i oni kroz koje zbore duhovi kiše. Čovjek može ojačati svoju važnost stjecanjem nekoliko takvih položaja. Bez obzira na to, vođe Tonga uvijek su lokalno važni; nema vođa ili poglavica svih Tonga.

Položaji ugleda i utjecaja postižu se dokazivanjem reputacije časnog čovjeka. Položaji vodstva nesigurni su jer ih njihovi sljedbenici mogu lako napustiti. Glavari služe kao savjetnici, posrednici i koordinatori. Mogu intervenirati u prepirci, no, kao i ostali posrednici na koje smo naišli, nemaju vlast da provedu svoja gledišta. U najboljem slučaju mogu pribjeći prizivanju nadnaravnoga. Zavade se događaju među klanovima i među susjedstvima različitih kultova. One mogu završiti pogodbom o plaćanju odštete. Tonge nikada ne nastupaju zajednički čvrsto ujedinjeni. Ne postoje sredstva za takvu mobilizaciju. Tonge očito nisu spremni izazivati neprijateljstva. Oni, kao i ostali anarhični narodi, „naglašavaju važnost osobnog suzdržavanja kako bi spriječili svaku mogućnost izazivanja raskola“. Colson tvrdi da Tonge „nastoje izbjeći problem, ne dopuštaju svojim bližnjima da ih uvuku u svađu, i nastoje se maknuti ako se u njihovoj blizini nađu oni koji se namjeravaju svađati. Ili ih bliski pomagači, koji se neizbježno poistovjećuju s borcima, nastoje obuzdati oduzimajući im iz ruku bilo kakvo oružje ili oruđe koje može biti upotrijebljeno za ranjavanje, primjenjujući blagi pritisak i mumljajući umirujuće riječi kojima preporučuju smirivanje boraca u tom trenutku. Oni ne žele zauzimati stranu“ ili navlačiti bijes osvetoljubive osobe (1974., 39).

Središnji je mehanizam društvenog nadzora u društvu Tonga činjenica da je svaki pojedinac pripadnik mnogih različitih skupina, koje su pak dio mreže daljnjih obveza, tako da bilo koje negativno djelovanje protiv pojedinca ili skupine koje proizlazi iz jednog sklopa odnosa ima svoje obuzdavajuće protudjelovanje koje proizlazi iz pripadnosti drugim skupinama ili pojedincima. Podsjetimo se da svatko ima bliske spone s vlastitom matrilinearnom skupinom, s onom njegova oca, s onom majčina oca i očevog oca. Tako se povezuju i do četiri klana. Te se klanovske veze proširuju odnosima šaljenja i bračnim savezima. Osim toga, netko pripada susjedstvu koje privlači i druga, a koja inače ne čine dio njegove društvene mreže. Nadalje, stvaraju se veze iznajmljivanjem stoke i sporazumima o bratstvu. Zbog ove ili one povezanosti, osoba obično shvati da djelotvorne mjere obuzdavanja pokrivaju sve važne društvene odnose koje netko može imati. Fina mreža protutežnih obveza služi za integriranje i uspostavu reda u društvu Tonga koje na površini, u najmanju ruku, izgleda kao društvo bez oblika. Takvim su sredstvima Tonge učinili „poglavice“, kao i centraliziranu vlast i integraciju, suvišnima.

Uobičajeno je pogrešno shvaćanje da su žene u matrilinearnim društvima izjednačene s muškarcima. Srodnost po majci nije matrijarhat. Utvrđivanje porijekla po ženskoj liniji ne znači vladavinu žena. Nema podataka o potonjem, a u matrilinearnim društvima, kao što je narod Tonga, nalazimo da su muškarci dominantni i da imaju prava i povlastice koji su ženama uskraćeni. Istina je, naravno, da u matrilinearnim društvima žene često imaju više utjecaja nego u drugim društvima, s obzirom na to da se vlasništvo i društveni položaj nasljeđuje srodstvom po ženskoj liniji. Katkad se može primijetiti da srodstvo po majci pruža mnogo nestabilniju društvenu organizaciju od srodstva po ocu, jer je ovom prvom svojstven sukob nasljeđivanja preko žena, s jedne strane, i nadzora muškaraca nad društvenim redom, s druge. Taj sukob često dovodi do snažnih pritisaka na srodstvo po ocu, kao što svjedoče afrički primjeri uključujući i Tonge. Naime, Tonge su skrenuli s „prvotnog“ matrilinearnoga tipa u prakticiranje virilokalnog[4] obitavališta i u pripisivanje nemaloga utjecaja očevoj srodničkoj skupini.

 

DVA GRANIČNA SLUČAJA: ANUACI I IGBOI

Ako Tivi i Lugbare daju određenu moć čovjeku a da ga pritom ne učine kraljem, moglo bi se reći da Anuaci iz južnog Sudana uspostavljaju položaj kralja s njegovim simboličnim sjajem, ali lišenog moći. Ovaj vrtlarski narod živi u selima od kojih svako ima svoga poglavara koji drži „dvor“ i čuva sveta obilježja sela, kao što su bubnjevi i biserje. Pristupaju mu sa znakovima poštovanja, kao što je naklon i upotreba posebnog rječnika. Premda njegova kuća nije bolja od bilo koje druge, kolčevi ograde ukrašeni su lubanjama životinja ubijenih za gozbe koje on priređuje svojim ljudima. Iako nosi ukrase kraljevske časti, poglavar zapravo ima malo ovlasti i uglavnom je prepušten milosti svojih suseljana. Tako dugo dok može priređivati gozbe, njegov je položaj dobar, a seljani će se pobrinuti da poglavaru svatko iskazuje primjereno poštovanje u njegovu „dvoru“. On je, uz pomoć ostalih triju strana, u stanju nagovoriti i ubojicu suseljana da plati odštetu i obitelj žrtve da je prihvati.

Anuaci, međutim, ne vjeruju da čovjek treba na položaju poglavara biti dugo vremena, a svakako ne zaslužuje potporu onaj tko više ne može pošteno častiti svoje sljedbenike. Ustanovit će da ga sljedbenici napuštaju. Značajna frakcija, koja se suprotstavlja poglavaru više ga ne poštujući, dići će se i postaviti suparnika koji mora biti sin nekog prijašnjeg glavara. Takav događaj vodi do borbe u kojoj stari poglavar može biti svrgnut. Usprkos svađama i intrigama koje okružuju službu glavara, on djeluje kao ujedinjujuća snaga u seoskim poslovima, koji su inače određeni oblikom organizacije segmentiranog srodstva sličnim onom o kojem smo već govorili. Iako se u selu mogu javiti različite frakcije, one nisu revolucionarne: nitko ne nastoji ukinuti položaj glavara.

Kod jugoistočnih Anuaka poglavari dolaze iz „plemenita“ klana koji očito dolazi izvan zemlje Anuaka. Ogrlice, koplja, tronošci i bubnjevi simboli su službe i ima mnogo hrvanja, intriga i borbe da ih se zadrži u posjedu. Njihov posjednik, kao i drugdje u zemlji Anuaka, ima malo vlasti u svom selu, ali, ako može mobilizirati naoružanu silu, može katkad proširiti svoj utjecaj pa čak i zadobiti inače krhki nadzor nad susjednim selima.

Prema tome, među Anuacima vidimo začetke centralizacije vlasti koja se na svom početku temelji na obrednoj i simboličnoj ulozi, a na jugoistoku ta se vlast širi u znatno predatorski oblik organizacije.

 

IGBOI

Drugi primjer rudimentarne strukture uprave su Igboi, druga po veličini etnička skupina u južnoj Nigeriji. Danas broje oko sedam milijuna te su tradicionalni vrtlari koji žive u selima. Neki pripadnici Igboa žive u gradovima. Trgovina je glavna djelatnost tih ljudi koji su poznati po svojem agresivnom poslovanju i individualizmu. U zemlji Igboa postoje najmanje dvije različite vrste političkih organizacija. Neki gradovi Igboa imaju „kraljeve“ i upravnu strukturu koja je nametljiva i netipična za Igboe. U većem dijelu zemlje Igboa prevladao je tradicionalno vrlo decentraliziran akefalan politički sustav.

Veći dio društvenog života Igboa ovisi o participaciji u slojevitoj rodbinskoj strukturi, čiji je osnovni dio skupina kućanstava pod nadzorom starijeg muškarca. Srodni i susjedni rodbinski segmenti i skupine kućanstava tvore selo koje je obično najveća jedinica društvene integracije i nadzora. Pritužbe i pravne postupke u selu preuzimaju na sebe glavari skupina kućanstava ili skupine posredničkih trećih strana, od kojih svaka može biti pozvana da riješi spor. No takvi posrednici nemaju moć da provedu svoje odluke. Zato se, ako netko nije zadovoljan tim postupkom, obraća drugim institucijama. Starješine, koji spadaju u poseban dobni razred, unutar svakog sela čine savjetodavno, zakonodavno, sudbeno i izvršno tijelo kojemu se povrijeđena strana može požaliti. Starješine ne djeluju dok ih ne pozovu. Oni djeluju kao sud, odlučuju o krivnji ili nevinosti i određuju globe i kazne. Kazne provode mladi pripadnici dobnih „krugova“. To znači da, kao i Tivi, Igboi imaju dobne razrede s odgovornostima svakoga razreda. Pripadnici mlađeg razreda su, između ostalog, zaduženi za privođenje svjedoka i okrivljenika na seoski sud i za provedbu kazni koje sud odredi. Netko tko je proglašen krivim za krađu, na primjer, može biti danima zavezan bez hrane, ili ga, ako je uhvaćen na djelu, vode kroz selo s onim što je ukrao, a ljudi na cesti ga proklinju, pljuju po njemu i izruguju mu se. Ne postoji smrtna kazna, no od ubojice se očekuje da se sam objesi ako ga uhvate.

Osim ove tehnike upravljanja, društvo Igboa ima i druge metode za nametanje sankcija. Postoje udruženja ljudi s počasnim titulama koje imaju znatan utjecaj. Te organizacije nude razne titule koje se mogu kupiti radi stjecanja ugleda. Udruga vjerskih stručnjaka dibia nameće vjerske sankcije. Postoje udruge travara, vračeva ili iscjelitelja; svaka od njih traži znatnu pristupninu za inicijaciju i zaređuje člana kao „svećenika“ u udruzi. Među tim pojedincima najvažniji su proroci kroz koje govore bogovi. Oni proriču, odgovaraju na pitanja i tako djeluju kao glavna sila u usmjeravanju ljudskoga ponašanja.

Društvo Igboa ima, da upotrijebimo Bohannanov izraz, multicentričan sustav moći: ima nekoliko istaknutih lokacija moći. Jasno je da ima vladu, upravu, ali ona je suverena samo nad malim dijelom stanovništva i na malom području pa je čak i unutar toga difuzna i decentralizirana. Osim toga, društvo Igboa je slojevito. Na dnu su robovi, osobe zarobljene u ratu i koje su nešto višeg položaja od robova kulta posvećenih božanstvu. Iznad robova su „založene osobe“, taoci, obično mlade djevojke založene za otplatu duga. Velika većina Igboa su slobodni ljudi, ali se dijele na obične pučane i pripadnike elitnih skupina. Među potonjima su stariji muškarci iz nižih rodova, ovlašteni da nose drvene predmete nalik toljazi koji su simboli vlasti. Ostali u višim redovima pripadnici su društava s počasnim titulama i raznih dibijskih društava. Na taj način, gornje slojeve svijeta Igboa čine oni koji su postigli elitni položaj svojim bogatstvom (društva s počasnim naslovom) i učenošću (društva dibia) i one kojima je visoki položaj pripisan kao muškim pripadnicima viših rodova.

 

NOVA GVINEJA

Tradicionalna Nova Gvineja babilonska je kula stotina različitih jezičnih skupina i tisuća kulturno zasebnih, autonomnih sela smještenih na planinskim tropskim padinama ili skrivenih u zabitim dolinama. Ljudi uzgajaju mnoge vrste gomolja i korijenja te drže svinje. Mnogo energije posvećuju obredima i gozbama, krvnim osvetama i nastojanju da ih riješe. Selo je osnovna društvena jedinica. Sastavljeno je od nekoliko stotina stanovnika od kojih većina vuče porijeklo od zajedničkog pretka po muškoj lozi pa tako čine rodbinsku skupinu. (Među Novogvinejcima ima također i nekoliko matrilinearnih skupina.) Pripadnici tih rodbinskih skupina vjenčavaju se s osobama drugih rodbinskih skupina iz susjednih sela te tako s njima ojačavaju saveze. U svakom selu postoje važni ljudi od ugleda za koje se u literaturi rabi naziv „Veliki ljudi“. Oni stječu pratnju ovisnih ljudi – osoba koje su na neki način dužne Velikom čovjeku.

Veliki je čovjek, u jeziku Servicea, „glavni preraspodjelitelj“ bogatstva, „poglavica“ koji nadzire središte raspodjele.

Sustav loza važan je mehanizam društvenog nadzora na Novoj Gvineji kao i u subsaharskoj Africi. No, na tom otoku vjerojatno ima više raznolikosti sustava nego u cijeloj Africi. Te novogvinejske varijacije ne treba izjednačavati s tipičnim afričkim sustavom segmentiranih loza od kojeg se razlikuju po sljedećem:

a) Novogvinejski politički ustroj uglavnom je mreža međuseoskih odnosa u čijem je žarištu selo. Sela iste etničke skupine, smještena na rubovima teritorija te skupine, bit će u istim odnosima s onima iz drugih etničkih skupina kao i s onima iz svoje skupine;
b) Novogvinejske loze i klanovi ponekad nemaju zajedničkog pretka, ili na višim (najvišim) razinama ne moraju čak imati ni pretka iz iste loze;
c) Na Novoj Gvineji najveće skupine koje možemo smatrati političkim organizacijama skupine su unutar kojih nema ratovanja. Ali takva se jedinica često ne poklapa s ostalim vrstama važnih najvećih društvenih jedinica koje se organiziraju za događaje kao što su razmjena svinja i inicijacije. Nadalje, ponekad je teško odrediti što može značiti ujedinjavanje za rat. Među Sianima nema ratovanja unutar bratstva. Ako klan odluči ići u rat izvan bratstva, u najboljem slučaju može samo biti siguran da će prijateljski klanovi ostati neutralni. Ne može se pouzdati u to da će mu prijateljski klanovi aktivno pomagati. Klan i loza na Novoj Gvineji mogu se bolje razumjeti kao „parametri unutar kojih se potiču aktivnosti, a referentne točke fiksiraju na identificiranje osoba i podgrupa unutar općinstva“ (Langness, 1973., 142 i dalje). Ne postoji automatsko svrstavanje klana, potklana ili čak roda iza čovjeka koji je pogriješio;
d) Pojedinac nije shvaćen kao pravni predstavnik loze ili klana. Zbog toga rodovske skupine nisu jasno združene skupine. Tako novogvinejski sustavi odstupaju od afričkih segmentiranih loza koje su jasnije određene u svojoj strukturi i funkciji i koje posjeduju jasniji korporativni karakter.

Skupine loza važan su vid političkog sustava Nove Gvineje s obzirom na to da provode i rješavaju krvne osvete. One su također skupine koje, preko svojih odraslih muških članova, održavaju red i mir.

Politički su najvažnije osobe u novogvinejskoj zajednici Veliki ljudi. To je još jedna suprotnost normalnom afričkom nacrtu prema kojemu je vlast dana pripisanoj ulozi muškog starješine i obično stečenim ulogama vjerskih stručnjaka. Vodstvo Velikog čovjeka proizlazi iz njegova bogatstva, njegove osobne karizme, a ponekad iz same njegove fizičke snage i veličine. Primjer potonjeg nalazimo u Tairorâ s područja Istočnoga gorja. Oni pričaju priču o Matoti koji nije bio samo despot nego i strašan ubojica. Ipak, imao je određeni ugled mirotvorca budući da je imao nekoliko trgovinskih ortaka, a mnoge njegove žene priskrbile su mu brojnu svojtu. Tako je imao širok krug kontakata, poznanika i, vjerojatno, prijatelja. Kada bi vidio poželjnu ženu, Matota je bio poznat po tome što je samo mahnuo njezinu mužu i odveo je u grmlje. On je nekažnjeno naređivao seljanima te se smatralo da sve u selu pripada njemu. Bio je simbol osobne inicijative, srčanosti i muškog mačizma – sve su to poštovane i poželjne vrijednosti među Tairorama. Na kraju je doživio vlastitu propast u zasjedi – jedinom obliku nadzora nad takvim čovjekom u tom društvu.

Čak i u naponu snage Matota nije despotski vladao nad više od dvije i pol tisuće ljudi. Njegov utjecaj i nadzor nisu se mogli daleko proširiti, jer ne samo da su se osnivali na oskudnoj tehnologiji komunikacije i transporta, nego su ovisili i o sasvim osobnim vezama i njegovoj fizičkoj odvažnosti. Također nisu mogli postaviti temelje za stvaranje nasljedne dinastije, jer se položaj Velikog čovjeka morao steći; nije se nasljeđivao. Isto je tako pitanje jesu li Matotu shvaćali „legitimnim“, ili samo velikim mišićavim čovjekom. Watson nije siguran ukazuje li slučaj Tairora na društvo koje ima politički moral bez vođe, i kojeg tu i tamo prekida despotizam kao onaj Matotin, ili mu je politički ideal jaki vođa, ali prema kojemu su prilično podvojeni kad se pojavi (Watson, Tairora, 224 i dalje.). Ovaj slučaj, čini se, pokazuje da se ondje, gdje društveni sustav poštuje osobnu inicijativu, mušku nametljivost i agresivnost, gdje također nedostaje nadzora i obuzdavanja takvog ponašanja, katkad mora pojaviti despotizam. Čini se da u takvim uvjetima nema druge nego se riješiti despota ubojstvom.

O Gakuku-Gamama (ime obuhvaća nekoliko plemena u Središnjoj dolini Asaro u Istočnom gorju), Read kaže da se u njih vlast obično stječe, i, umjesto bilo kakve formalne političke institucije, „red se održava uglavnom pomoću samoregulacije“. Ima snažnih ljudi koji su sposobni ratnici i govornici i koji su dokazali sposobnost u poslovima, budući da posjeduju mnogo svinja i da prinose znatne količine pri zajedničkim gozbama tijekom vjenčanja, smrti i ostalih prigoda. Dive im se zbog njihove snage, a jak je čovjek hvalisava, agresivna osoba koja iskazuje svoju superiornost nad ostalima. Ali biti snažan također znači i gospodarski uspjeh: on ne smije imati nikakvih dugova i mora uzvratiti jednakom mjerom darove s vjenčanja. Nakon toga mora steći dovoljno bogatstvo kako bi bio u stanju posuditi ga ostalima i tako izgraditi široki krug dužnika. Dužnici ne samo da moraju vratiti glavnicu, nego i znatne kamate.

Kod Maringa Veliki je čovjek fizički snažan i privlačan odrastao muškarac s ćudi borca i poslovnom dosjetljivošću. Ali Veliki ljudi se, s obzirom na svoje sposobnosti, razlikuju u obraćanju precima. Jedan od najvažnijih položaja u društvu Maringa položaj je „borbenog vrača“ koji nadzire „borbenu“ magiju u vrijeme ratovanja. Tako se vjerska „moć“ također vezuje za Velikog čovjeka. Slično i kod Wogeoa, koji obitavaju na otoku ispred sjeveroistočne obale Nove Gvineje, utjecaj vođe proizlazi velikim dijelom iz njegova nadnaravnog nadzora nad vremenom. Wogeoi vjeruju da on može dozvati kišu ili sunce i tako izazvati obilje ili glad. Kao i ostali Veliki ljudi, on također priređuje velike gozbe i zabave pa tako ostale čini svojim dužnicima. Uz pomoć svojih udruženih vjerskih i gospodarskih moći, on stječe pravo na posredovanje u sporovima, premda ne može učiniti više nego posramiti osobe i tako ih natjerati na sporazum (Hogbin, 1979.).

Sahlins sažima svojstva Velikog čovjeka na osobnu moć, stečeni status, sposobnost privlačenja vjerne sljedbe i postignuće željenog huškanjem svojih pristaša; on nije u tolikoj mjeri vođa koliko je junak, sposoban za rat, magiju, govorništvo i vrtlarstvo. Moglo bi se dodati da je obično sposoban posrednik. Cilj je njegovih gospodarskih i političkih manipulacija zgrnuti robu i razdijeliti je u obredima i gozbama, tako da mu to donese ugled širokogrudnog čovjeka (1963.). Veliki čovjek vjerojatno nije daleko od ideala Maxa Stirnera, ili od junaka iz romana Ayn Rand.

Ovaj novogvinejski sustav ima veliku sličnost s laissez faire kapitalizmom, ali onim ograničenih sredstava. Kao što Sahlins kaže, to je krajnje nestabilan sustav: Veliki čovjek dostiže određeni stupanj u svojoj karijeri na kojem traži sve veću priznatost, što ga tjera da pritišće svoje dužnike i ostale sljedbenike na veću proizvodnju; zauzvrat, on odgađa recipročno uzvratiti dug svojim pristašama, tako da s vremenom ohrabruje „pobunu zbog želje za ravnopravnosti“ koju može pokušati odbijati što je moguće duže rabeći svoje karizmatske i govorničke vještine (1963.).

 

IFUGAOI

Nekoliko naroda na filipinskim otocima ima anarhičan politički ustroj zajednice. Ifugaoi su za to, vjerojatno, najbolji primjer. Oni žive na otoku Luzonu, obrađuju planinske vrtove i uzgajaju piliće i svinje. Njihove brojne navodnjavane terase za proizvodnju riže dobro su poznate. Vjerojatno je manje poznato da taj složeni sustav uzgoja prati društveni poredak u kojem nema vlade, sudova, sudaca, ustavnog ili zakonskog prava.

Ifugaoška društvena organizacija krajnje je jednostavna. Kao i kod nas, krvno srodstvo se računa dvostrano, tako da se osoba, osim s obiteljskim kućanstvom, identificira s kognatskom (krvnom) skupinom rođaka. Dok je osnovna i stabilna jedinica obitelj, okupljena oko svoga najvažnijeg pripadnika, pojedinac je također obvezan braniti svakoga koga smatra pripadnikom rodbinskog kruga. Sela jedva da postoje; kuće su razbacane, ponekad u skupini od njih dvanaestak na jednom mjestu.

Drugi je važan vid društvenoga ustroja Ifugaoa podjela na društvene slojeve. Na vrhu je mala skupina bogatih ljudi koji barem mogu tvrditi da im je netko u toj klasi, nazvanoj kadangyang, predak. U određeni se sloj pristupa kad se stekne dovoljno bogatstva za financiranje gozbi i kad se postane čovjek od ugleda i utjecaja. Velika većina Ifugaoa pripada ili srednjem sloju, u kojem obitelj posjeduje dovoljno rižinih polja za vlastito uzdržavanje, ili nižoj klasi siromašnih koji nemaju rižina polja.

Pripadnici kadangyanga vođe su Ifugaoa. Od njih se očekuje da budu posrednici u sporovima, to jest posrednička treća strana. U svaki pregovor oni unose svoju čast i moć vlastite rodbinske skupine. Na posebnoj su cijeni oni s ugledom glavnih lovaca. Posrednika rabe u raznim prilikama: u kupovinama i prodajama, posuđivanju novca, bračnim ponudama, ubiranju dugova, potraživanju odštete, otkupljivanju glava izgubljenih u ratu, otkupljivanju otetih i sklapanju mira. On je odgovoran objema stranama u sporu, mora biti nepristran, od jedne skupine drugoj nositi prikladne i pristojne ponude i isplate. „On nagovara, ulaguje se, laska, prijeti, potiče, grdi, insinuira“ u nastojanju da dovede strane do sporazuma kako bi mogao primiti nagradu koju zaslužuje. On „nema vlast. Sve što može učiniti jest da djeluje kao mirotvorni posrednik. Njegova je moć jedino u umješnosti nagovaranja, taktu i vještom poigravanju s ljudskim osjećajima i motivima“ (Barton, 87). Međutim, posrednik može prisiliti okrivljenika da sudjeluje u pregovorima. Ako ovaj pokuša pobjeći, ili pokaže inat prema optužbi, posrednik ga potraži i svojim jasno pokazanim ratnim nožem prisili na suradnju. To pokazuje stvarnu pravnu sankciju i policijsku vlast. Također možemo razumjeti zašto se istaknutoga glavnog lovca rado bira na taj položaj.

Osim što zahtijeva naknadu za svoje usluge, posrednik sa svakim uspješnim dogovorom izgrađuje svoju čast i ugled pa će češće biti tražen, postići će višu naknadu i nagomilati bogatstvo.

Većina slučajeva završava naplatom globe. Ona se djelomice određuje prirodom same štete, no postoji i razlikovna ljestvica koja se temelji na društvenoj klasi osobe. Posrednik isto tako uzima u obzir ugled i položaj upletenih pojedinaca i skupina. Kada se globa mora platiti, dvije se strane prvo moraju dogovoriti o iznosu plaćanja. Obično, strana okrivljenika priznaje obvezu plaćanja odštete; ona uglavnom pokušava smanjiti neumjerena potraživanja tužitelja. Ali, ako jedna strana odbije platiti odmjerenu globu, oštećena strana tada može nastaviti s pokušajima da se domogne imovine okrivljenika, kao što su gongovi, ćupovi za rižino vino, bivoli, zlatno grumenje, djeca, žene, ili rižina polja.

Smrtna se kazna primjenjuje u krajnjim slučajevima kao što su ubojstvo, čaranje i odbijanje plaćanja globe za preljub. Nju obično izvršava oštećena strana. Ali svaka „egzekucija“ može proizvesti i suprotan učinak, budući da i ona može potaknuti osvetu.

Kad optuženi niječe svoju krivicu, moguće je od njega zatražiti da se podvrgne kušnji kipućom vodom. Naravno, ako odbije, smatra se krivim. Posrednik, koji djeluje kao izabrani sudac, pazi da optuženik stavi svoju ruku u posudu s kipućom vodom i izvadi kamen koji je u njoj. Kada se dvojica međusobno optužuju, njihove ruke stave jednu do druge te posrednik položi vreli nož bolo na njih uz pretpostavku da će nož opeći samo krivca. Također se pribjegava hrvanju i dvobojima. Dvoboji mogu početi bacanjem jaja na protivnika, te završiti bacanjem kopalja, a katkad i uključivanjem ostalih u tučnjavu.

Zavade su endemične, a rađaju se iz želje za osvetom zbog optužbe za navodna nedjela nečijeg rođaka. Uzimanje glave neprijatelja čini važan dio napada među skupinama. Ta nagrada daje njezinom vlasniku nadnaravnu moć, a ujedno i moć ubijenog čovjeka. Sporovi se ponekad rješavaju međusobnim brakovima, a brak je, općenito, sredstvo za proširivanje mreže prijateljskih odnosa. Osim toga, sklapaju se sporazumi među pojedincima koji osobi jamče sigurnost dok boravi na domaćem terenu partnera u sporazumu.

Ifugaoški muškarci i žene imaju prilično izjednačene odnose što velikim dijelom proizlazi iz prakse bilateralnoga porijekla. I muškarac i žena donose u brak jednaku količinu imovine i također rade zajedno u polju.

 

DAJACI, „STANOVNICI UNUTRAŠNJOSTI“[5]

Možemo nakratko spomenuti još jedan jugoistočni azijski narod: Dajake, „stanovnike unutrašnjosti“, potekle iz Sarawaka na Borneu. Ima ih oko pedeset tisuća i uzgajivači su natapane riže, a drže i svinje i kokoši, kao i Ifugaoi. „Dajaci iz unutrašnjosti su anarhisti jer nitko među njima nije dovoljno snažan da prisili ostale da učine ono što ne žele. U tom besklasnom društvu nema pravih vođa. Svako selo ima glavara, čiji položaj danas potvrđuje vlada, no on vodi ljude samo kad oni na to pristanu. Način na koji dobiva službu i način na koji se njome koristi osigurava da ne postane diktator“ (Geddes, 21). Rođak nekadašnjeg vođe obično ima prednost pri popunjavanju mjesta. Glavara na njegovu položaju potvrđuju općim konsenzusom. On mora biti čovjek s nešto bogatstva, no samo bogatstvo nije dovoljno da ga učini Velikim čovjekom. Glavar također treba, u najmanju ruku, biti pažljiv i mudar i ne smije težiti svojevoljnom vladanju nametanjem vlastite volje drugima. Ponovno imamo utjecajnog čovjeka koji može, ako je taktičan, potaknuti druge da slijede njegove želje.

Sve se važne odluke u selu donose na zajedničkom sastanku koji saziva glavar. Tu svi slobodno govore i iznose se vrlo odlučno razna stajališta. Glavar, kojeg je Geddes proučavao, „pažljivo odabire svoje riječi, ne ostavlja ih nerazjašnjenima, izgovara ih u pravi čas i govori ih malo. Tako se njegovi komentari ističu, jasni kao zvijezde vodilje u općoj raspravi“ (Geddes, 22). S obzirom na to da nijedna odluka nije konačna ako nema konsenzusa, tvrdoglavi pojedinac povremeno može osujetiti akciju koju zagovaraju svi ostali. „U tom slučaju jednodušnost kojom se završava sastanak znači dogovor da se ne učini ništa“ (Geddes, 22). Obično do dogovora dolazi djelomice zato što je javno mišljenje snažna sila koju samo najveći debelokošci mogu ignorirati.

Većina sela ima jednog ili dvojicu staraca s dovoljno znanja o rodoslovljima svojih susjeda, čime se rješavaju rijetki sporovi do kojih dolazi zbog zemlje. Dajaci iz unutrašnjosti također imaju kvazistručne vjerske vođe. Neki od njih vode obrede povezane sa štovanjem predaka, a drugi su šamani koji se nastoje usredotočiti na dijagnosticiranje i liječenje bolesti, za većinu kojih se smatra da ih uzrokuju demoni.

Kao i kod ostalih skupina iz ovog ogleda, ne postoji sveobuhvatna politička integracija dajačkoga društva. Svako je selo autonomna i nezavisna jedinica koja može biti u prijateljskim ili neprijateljskim odnosima sa svojim susjedima.

 

JUŽNOAMERIČKI INDIJANCI

Suptropska i tropska područja Južne Amerike bila su dom mnoštvu različitih kulturnih skupina. Većina njih bile su malobrojne i nisu ostvarile političku integraciju višu od lokalne razine. Neke su bile očito anarhične, neke nisu.

Dole upozorava na nekoliko primjera južnoameričkih šumskih Indijanaca kod kojih je nasljedni položaj poglavice bio silno moćan. Poglavara Indijanaca Sherente slušali su kad je naredio nekolicini da ubiju čovjeka koji je više puta napuštao svoju ženu. Poglavari Indijanaca Apinaya naredili su smaknuće navodnih vještaca. Poglavar Indijanaca Shavante smatrao je petoricu ljudi opasnima za dobro zajednice pa ih je dao smaknuti. Poglavar Indijanaca Cashinahua svaki je dan obilazio sve obitelji u svom selu i izdavao dnevna zaduženja. Bila je također potrebna njegova dozvola prije sklapanja bračnog ugovora.

Dole navodi da su vjerojatno mnoga od poznatih anarhičnih plemena u Južnoj Americi nekoć bila manje anarhična te nešto detaljnije razmatra slučaj Indijanaca Kirikurua, male skupine od oko sto četrdeset pet osoba, koji žive u središnjem Brazilu.

Oni imaju „poglavare“ koji nemaju vlast ili moć, premda su nekoć imali veću, prije nedavnih demografskih i društvenih poremećaja. Bolest je smanjila stanovništvo mnogih skupina do točke na kojoj više ne mogu djelovati kao neovisne i posebne jedinice. Zbog toga se razni ostaci skupina združuju. Tako među Indijancima Kirikuruima ima ljudi iz najmanje četiriju različitih „plemena“. Položaj poglavice je obično bio svojevrsna nasljedna služba po muškoj lozi, no čovjek često umre prije no što njegov najstariji sin odraste, pa se postavlja onaj iz druge obitelji. Taj pak čovjek može biti iz obitelji koja je osiguravala poglavare za drugo pleme. Tako se vodstvo raspodjeljuje među različitim obiteljima, stvarajući pravo na nasljeđivanje u nekoliko muških loza pa zato položaj slabi. Dole tvrdi da je snaga poglavičinog položaja vezana za lozu, jer osigurava utvrđen i isključivi put za obnašanje i prijenos vlasti. Kad to nestane, kao kod Kirikurua, vlast je poglavara potkopana.

Umjesto na bilo kakvu poglavarsku moć, Kirikurui se oslanjaju na brojne difuzne sankcije. To su ogovaranje, pritužbe i progonstvo. Navodne vještace i vještice ubijaju; krivica za zločin ili zlo određuje se gatanjem. Svaka žena koja baci pogled na tajne plemenske svirale kažnjava se grupnim silovanjem.

Lowie iznosi primjere poglavarske uloge u drugim južnoameričkim plemenima. Poglavica Caraja posve ovisi o dobroj volji svojih suseljana. Ako su njime nezadovoljni, samo će ga napustiti. Poglavicu Tapuya duboko su poštivali kad je vodio svoje ratnike, ali kod kuće nije bio tako poštovan. Današnji taulipanški „poglavar ima malo što reći sve dok ne bukne neprijateljstvo prema drugoj skupini“ (Lowie,1949., 341). Jednako tako Jivaroi naglašavaju položaj poglavice samo u vremenima rata. I zaista, oni nemaju naziv za poglavicu u svojem rječniku, a njihovi ratni vođe samo su privremeni. Zapravo, kroz dugo razdoblje šaman može biti najutjecajniji čovjek u zajednici Jivaroa. On iscjeljuje, spravlja ljubavne napitke, proriče djelovanje neprijatelja i tumači znamenja poraza ili pobjede u ratu. Ujedno može biti i ratni vođa.

Anarhičnije političke organizacija Južne Amerike sastoje se od skupina srodnika pa su rodbinski odnosi zapravo društveni odnosi. Uloga poglavice, kako je Lowie shvaća, obuhvaća mirotvorstvo, predstavljanje skupine u odnosima prema van, dobrodošlicu posjetiocima, vođenje gospodarskih djelatnosti i blagost u harangama upozorenja (Lowie, 1949., 343).

Pierre Clastres se usredotočio na anarhičnija plemena Južne Amerike. On pita zašto poglavice ne bi trebali imati moć. On priznaje važnost poglavice kao mirotvorca i posrednika, ali tvrdi da se te funkcije ne smiju brkati s prirodom poglavičinog položaja. Da objasnimo tu prirodu, moramo se okrenuti odnosu poglavičine uloge prema reciprocitetu. Poglavica sudjeluje u razmjeni žena, riječi i bogatstva. Većina tih Indijanaca su mnogoženci. Poglavica je uvijek čovjek s najviše žena, često i jedini mnogoženac u skupini. Od poglavice se ujedno očekuje da očara skupinu svojim govorništvom – bez govora nema poglavice. On mora plaćati gozbe, potpomagati zajednicu u teškim vremenima i uvijek dokazivati svoju velikodušnost i darežljivost. Poglavica uz pomoć tih mehanizama neprestano potvrđuje svoj položaj. No takva dokazivanja nemaju, kao što bi netko mogao pomisliti zahvaljujući višku žena ili položaju poglavice, pravu recipročnu vrijednost za zajednicu. Žene imaju takvu „potrošnu“ vrijednost da sve riječi i svi darovi poglavice nisu dovoljni da se situacija ocijeni kao recipročna, to jest, kao situacija jednake razmjene. Poglavica kao takav prkosi reciprocitetu, tom osnovnom zakonu društvenih odnosa. Takav asimetričan odnos identificira se s moći, a ona zauzvrat s prirodom. Nasuprot njima stoji reciprocitet,[6] društvo i kultura. Ljudi u arhaičnim društvima, uviđajući taj sukob i proturječnost temeljnog društvenog zakona, shvaćaju moć kao uživanje povlaštenog položaja. Ona je zato opasna i potrebno ju je ograničiti; zapravo, „moć“ treba učiniti „nemoćnom“. Konačna je sinteza u toj dijalektici paradoksalna. Poglavičina najmanje recipročna korist od višestrukih žena stavlja ga u položaj vječne zaduženosti prema svom narodu, tako da mora postati njihov sluga.

Clastresov je argument uvjerljiv i logičan. No, razum i logika sami ne čine temelje dovoljne za prihvaćanje teorije. Onima sklonijim iskustvu Clastresovo objašnjenje, kao i ostala strukturalistička objašnjenja, čini se čudno odvojeno od čvrstog tla. Nedostaje čvrsti dokaz za potvrđivanje teorije. Ne slutimo što bi pojedinci kojih se to tiče mogli misliti. Ali strukturalisti tvrde da su te stvari samo površinska pojava, da to nije stvaran svijet, nije duboka pozadinska struktura. Strukturalizam, kao frojdizam, jungizam i, u manjoj mjeri, marksizam, pati od problema provjerljivosti. Znanstvena hipoteza, ili teorija, treba biti konstruirana tako da se može izvrnuti. Ona mora biti predmetom iskustvene provjere kako bi različiti istraživači mogli analizirati istu pojavu i neovisno mogli potvrditi hipotezu dolazeći do istih zaključaka. Dovoljno je čudno što su i Levi-Strauss i Clastres istraživali ulogu poglavice u Južnoj Americi prema strukturalističkim načelima, ali su očito došli do različitih zaključaka o njoj. Za razliku od Clastresa, Levi-Strauss nudi uobičajeno konzervativno objašnjenje da se radi o pravom recipročnom odnosu (Levi-Strauss, 309). Clastres s pravom izražava zabrinutost zbog etnocentrizma koji je svojstven velikom dijelu političke antropologije i kulturno evolucijske doktrine. On također upravlja našu pozornost na suprotstavljenost i napetost između reciprociteta i vodstva.

 

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

Glavni izvori za afričke narode su kako slijedi: za Lugbare, Middleton; za Konkombe, Tait; za Tive, Laura i Paul ; za Tonge, Colson; za Anuake, Evans-Pritchard; za Igboe, Green i Uchendu. Građa o Novoj Gvineji: Berndt i Lawrence, Hogbin, Langness, Pospisil, Read, Sahlins, i Watson. Prikaz Ifugaoa se temelji na Bartonu, a Dajaka na Geddesu. Izvori za Južnoameričke Indijance su Clastres, Dole, Lowie, te Steward i Faron.

 

 

BILJEŠKE

[1] jam – tropska povijuša jestivog korijena [op.prev.]

[2] Klasično shvaćanje sustava segmentiranih loza, kao što je prikazao E. E. Evans-Pritchard u tekstu „The Nuer“, a koje se odražava u Middletonovu opisu Lugbara, podvrgnuto je priličnoj kritici nekoliko posljednjih godina. Kritika naglašava sljedeće točke:
1. Segmentirana „teorija“ tvrdi da se u sustavu segmentiranih loza svi važni društveni i politički odnosi tumače rodovskim krvnim vezama. Sva cijepanja, savezi, neprijateljstva, uzajamna pomoć određeni su rodovskom krvnom vezom. Naglasak na to previđa ostale tipove društvenih odnosa koji mogu biti jednako važni i često ne vode računa o rodovskim obvezama pojedinca ili skupine. Ti odnosi obuhvaćaju pripadnost zajednici, prijateljstvo, susjedske i osjećajne spone, veze s majčinom rodbinom i odnose vezane za poslovne i gospodarske pothvate. Prema tome, loze nisu jedinstvena, gusto tkana udružena tijela, kako to tvrdi teorija.
2. Segmentirana „teorija“ smatra da se suprotstavljenost javlja između segmenata iste razine, naime, da se velika loza suprotstavlja drugoj velikoj lozi, a nikada manjoj ili najmanjoj lozi. Teorija također tvrdi da su komplementarni segmenti otprilike jednaki po snazi. Ali ima previše iznimaka u tim tvrdnjama, posebno u potonjoj, da bi bile prihvaćene kao beziznimna svojstva segmentiranog srodstva.
3. Pretpostavljena pripadnost lozi unutar segmentiranog sustava temelji se isključivo na rodbinskim vezama po muškoj lozi i po zajedničkom muškom pretku. Zapravo, česte su manipulacije i prevare s rodoslovljima tako da su neki pojedinci, koji nisu rodbinski bliski, prihvaćeni u rod. Osim takvih izmišljotina, navodni zajednički muški predak također je često puta samo dosjetka. Ukratko, možemo reći kako segmentirana „teorija“ predstavlja narodnu ideologiju o njihovom društvenom sustavu, ideologiju koja se samo nesavršeno zrcali u njihovu svakodnevnom životu i koja zato očito govori samo pristranu priču.

[3] Čini se razlikuju od čaranja. U čaranju pojedinac namjerno izvodi određene rituale s namjerom da naškodi drugoj strani. U činima samo postoji vjerovanje da osoba, koja je navodno vještac, izvodi zlonamjerni ritual i neritualna djela. Naravno, takva je osoba, zapravo, u položaju da je se oni koji vjeruju u čine boje ili da je odbacuju.

[4] Virilokalno obitavalište znači da novovjenčani par živi u muževljevu kućanstvu.

[5] Za razliku od „morskih Dajaka“ koje doseljenici (Malajci, Kinezi i dr.) nisu potisnuli u unutrašnjost otoka [op.prev.]

[6] Takav naglasak na reciprocitet možda implicitno prenaglašava altruizam, zanemarujući činjenicu da mnogi ljudi ne daruju toliko zbog „duha“ reciprociteta, koliko zbog straha od osvete ako ne daruju (Colson, 1974., 48).