Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

PREDGOVOR

Anarhizam je politička filozofija koja zagovara najveću moguću pojedinačnu odgovornost i što manju koncentriranu moć – kraljevsku, diktatorsku, parlamentarnu: institucija koje se labavo podvode pod naziv „vlade“ – do njezina nestanka. Anarhizam nema veze s radikalima koji bacaju bombe: on je, zapravo, svjetonazor koji je privlačio biologe, poput Kropotkina, tvorca ekologije, i antropologe. Kako bi ga zastupao, čovjek se mora u znatnoj mjeri samoodricati, jer tip zajednice koju zamišlja očito se ne može propisati. Ne možemo reći, kao pukovnik Blimp: „K vragu, ako klipani neće biti demokratični, moramo ih na to prisilit’.“ Na klipanima je da izaberu.

Harold Barclay u ovoj knjizi pruža znanstveni prikaz mnogih društava koja ne prihvaćaju ideju vlasti kao prirodnu, zapravo, ona im uopće ne pada na um. Dokazi su očaravajući i odgovor su na mitologije o „primitivnom čovjeku“, koje su konvencionalne političke teorije podupirale od sedamnaestoga stoljeća naovamo.

No, pitanje, koje većina čitalaca mora postaviti, pitanje je mjerodavnosti – s pravom, imamo li u vidu suvremene ispade „sociobiologije“ i kolanje teorija temeljenih na zamorcima i trobrijandskim otočanima. Pigmejci i Eskimi niti grade željezničke pruge niti imaju socijalne službe: moderni oponašatelji, poput Mahna i Durrutija, ili mladih koji osnivaju slobodne komune, djeluju donkihotski. Mislim da ozbiljan čovjekov problem što se tiče anarhističke želje za dokinućem vlada, nije u tome što se on ne slaže s idejom da vlade danas predstavljaju malo što osim psihopatologije, ili s time da je politika u obliku u kojemu je mi danas prakticiramo umijeće sprečavanja mogućeg. Njegove sumnje proizlaze iz složenosti društva, koja je, čini se, neopoziva, i potrebe za planiranjem unaprijed: zapravo, popis onog što se stavlja na teret mnogim suvremenim vladama ne tiče se samo zloporaba koje one čine, nego i njihove kažnjive neuspješnosti u planiranju. U prošlosti su ispadi moći bili ublaženi njezinom sposobnošću da osigura uređenje kojim će čovjek izdržati psihopatologiju kralja Henrika VIII., jer je čvrsti kralj bio očito poželjniji od mnoštva mjesnih ratničkih vođa. No, usporedno s razvojem tehnološki složenog društva, sve je jasnije da je danas teleonomsko, ili svrhovito, planiranje postalo gotovo sasvim razdvojeno od vlada. Provode ga stručnjaci, dok se vlast posvećuje terapiji igrom. Neki znanstvenici, koji vide da se upozorenja ignoriraju, a novčana sredstva rasipaju na piramide, Maginotove linije i petogodišnje planove nepovezane sa zbiljom, govore o danu kad će planove izrađivati računala. Nažalost, kad bi i bilo tako, računala bi programirala ona grupa koja se odaje terapiji igrom.

Suočen s tim, „ozbiljan čovjek“ se povlači u antipolitičnost ili, u Americi, u populizam (koji nadomješta slobodno poduzetništvo, a vrag neka odnese i posljednjeg pristašu anarhističkih recepata za uzajamnu pomoć i izravnu akciju). On bi bio voljan učiti od Inuita i Pigmejaca kad bi ga netko mogao uvjeriti da su njihovi oblici organizacije i u čemu poučni ili da se mogu primijeniti na modernu složenu zajednicu.

Ja mislim da je to moguće. Izazov, poput onoga „vodi modernu državu kao pigmejsko selo pa vidi što će se dogoditi“, promašuje prilično neobičan sklop razmišljanja koji anarhisti nastoje iskazati. Za razliku od marksizma ili demokratskog kapitalizma, koji su institucionalizirane teorije, odbacivanje vlasti kao društvenog oruđa jest stajalište, a ne program. Jednom prihvaćeno, ono pokazuje vrste rješenja koja smo spremni prihvatiti. Da bi netko bio anarhist, ne mora čekati da društvo podijeli s njim isto stajalište. Anarhisti ne planiraju revolucije, ali kad postanu brojni i kad tip razmišljanja, koji tvori pozadinu društvenoga ustroja malih skupina koje opisuje Harold Barclay, postane opći, mislioci postaju aktivne, nepokorne i primjerne grude u općoj društvenoj kaši. Ako su dovoljno brojni, počinju utjecati na tipove izbora koje društvo poduzima. Uzajamna pomoć tada postaje ozbiljna alternativa administrativnim službama, opće nezadovoljstvo počinje se pretvarati u građanski neposluh. Ako se posljedično i dogodi „revolucija“, ona se javlja u obliku napada uznemirene vlasti, nepripravne promatrati rušenje vlastita carstva, na sve nepokornije društvo; drugim riječima, to je kontrarevolucija. Rastuću svijest ugrožava inercija, kooptiranje i ustaljena nepigmejska navika uma stvorena tijekom stoljeća u kojima su atrofirali naši politički mišići.

Anarhistički usmjereni mislioci, kako bi utjecali na društveni razvoj, ne moraju biti išta uspješniji od čartista. Čartisti nisu ostvarili ni jedan zahtjev iz Povelje, ali su promijenili parlamentarni postupak. Održiva vlada države, čiji građani anarhistički razmišljaju i djeluju, bila bi ona irske demokracije u kojoj glavu vlasti drže pod vodom svaki put kad iskorači izvan dopuštenoga. Dok ovo pišem, Poljska možda kreće u tom smjeru. I, zaista su na takvim mjestima, ne samo anarhističko mišljenje nego i anarhističke tehnike, kao što je jednoglasnost umjesto glasa većine, inkorporirani u sindikate i prosvjedne pokrete, koji bi još samo prije nekoliko godina upotrijebili parlamentarni postupak kao samorazumljiv.

Moje je mišljenje da je anarhizam stajalište a ne program: to stajalište ima enzimatski učinak na društvo u kojem je rašireno i sasvim je moguće da ga odvede u adhokraciju, nelogičan kompromis između anarhizma Simona Purea i jednog od starih aparata, slično kao što se republikanski sentiment pretočio u ustavni sustav koji je, sasvim nelogično, zadržao monarha kao vrstu blokade, kako bi se ograničili ispadi izabranih predstavnika. Vjerojatno ima slučajeva kad odlučivanje mora ići iz središta, ali samo uz vrući dah javnosti za vratom onoga tko odlučuje. Danas se ne bismo složili s protoanarhistom Godwinom da je izdaja slobode svirati u orkestru koji ima dirigenta. Barclayjevi antropološki izvještaji nisu važni zato što predstavljaju nacrte složenih društava, nego zato što izlažu stajališta ljudi koji nemaju potrebu za vlasti. Suočena s drugim okruženjima, ta će stajališta voditi u nove društvene strukture, jer čovjek je prilagodljiv mislilac, ali, kao i stajališta, one nisu uvjetovane ni mjestom ni vremenom. Postoji mogućnost da u naše doba budemo svjedoci mnogih mjesnih i obližnjih praksa, oblik kojih će biti klasično anarhistički, zatim rastuće plime protesta, od kojih će neki biti načelni a neki samo izraz ogorčenja, u kojima bi se mogao utjeloviti anarhistički način djelovanja i mišljenja. Društvo u kojem je protest posve djelotvoran nema potrebe za revolucijom, i takvo je društvo, pokretala ga marksistička glupost i dogmatizam ili vojna psihopatologija „slobodnog svijeta“, dostiživ cilj. Studije kao ova imaju utoliko veću važnost od samo one znanstvene.

Alex Comfort