Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

UVOD

Anarhiju najčešće izjednačavaju s kaosom ili je vide kao neki suludi plan koji promiču samo bombaški manijaci divljeg pogleda. Posve sigurno je to ideja koju većina ne shvaća ozbiljno. Premda se posljednjih godina nešto povećalo uvažavanje anarhističke teorije pa je veći broj ljudi sada smatra vrijednom spominjanja u ozbiljnoj raspravi, ona uglavnom ostaje zanemarena. Često se previđa antropološki dokazana činjenica da je anarhija moguća.

Nekoliko je posljednjih naraštaja antropologa dokumentiralo u svojim etnografskim istraživanjima postojanje bezbroj društava bez države i vlade, po cijelom svijetu i u svim vremenima. Pa čak i štovatelji Marxa ukazuju na njih kao na pokazatelje nekog ranijeg bezdržavnog stadija u kulturnoj evoluciji čovječanstva. Bez obzira na to, postoji znatna nevoljkost da se takva društva odrede kao anarhije. Čak i među antropolozima ima onih koji su toliko prožeti vlastitom kulturnom tradicijom da su spremni na sve kako bi izbjegli priznati tim sustavima ono što oni jesu. Zbog toga što vjeruju u to da društveni poredak može postojati samo ako postoje vlada i pravni sustav, oni proširuju značenje tih pojmova tako da njima obuhvate i ono što, posve jasno, uopće nije sustav vlade. Hammond[1] je u antropološkom priručniku napisao: „Čak i kad je populacija brojna, razmjerno gusta i ponešto raznolika, nepostojanje vlade nužno ne podrazumijeva prisutnost anarhije“ (239). Hoebel je, koji je kasnije promijenio mišljenje, tako definirao pravni sustav i državu, i tako protumačio podatke o mnogim kulturama, da, prema njemu, svako društvo, ima državu sa zakonodavstvom (1958., str. 467 i dalje). A prije njega su i Clark Wissler i George Murdock uključili „vladu“ u „univerzalnu odrednicu“ kulture (Wissler, 1923., Murdock, 1945.)

Drugi antropolozi spremno priznaju rasprostranjeno postojanje bezdržavnih društava, a neki ih čak nazivaju „anarhijama na djelu“. Oni misle da je potreba za dokazivanjem postojanja takvih društava odavno obavljen zadatak, pa vjeruju da se trebamo okrenuti važnijim problemima. Međutim, moje mi više nego tridesetogodišnje iskustvo u podučavanju antropologije govori da je među studentima jedan od najukorjenjenijih mitova mit prema kojemu društvo ne može postojati bez vlade – prema tome, da svako društvo mora imati glavara. Ako su i odustali od religije crkve, današnji se studenti nisu odmakli od religije nacionalizma i etatizma. Potonje pruža izvor jedinstva – poveznoga elementa – u današnjem „pluralističnom“ društvu. Tako mit o nužnosti države i vlade postaje odlučan za jedinstvo, kao što je vjerovanje u Boga bilo odlučno za jedinstvo srednjovjekovnog društva. Na sveučilištu su odsjeci za „znanost“ o politici glavna središta širenja tog mita.

Zato je jedna od zadaća ove knjige izložiti primjere anarhije. Pritom ćemo pokazati da ima ljudskih društava koja odgovaraju kriteriju anarhije i koja trebaju kao takva biti i priznata.

Ima, također, i drugih razloga za ovu knjigu. Pokazivat ću da anarhija nije nimalo neuobičajena, da je ona posve uobičajen oblik ustrojstva zajednice ili političke organizacije. Ne samo da je uobičajena, nego je vjerojatno najstariji tip političkoga ustroja zajednice koji je svojstven većem dijelu ljudske povijesti.

Tijekom ovog izlaganja pozornost će biti usmjerena na vrste društvenog, ekonomskog, tehnološkog i ekološkog konteksta što su, čini se, vodile do anarhičnih sustava. Moramo se pozabaviti čestim tvrdnjama da, ako anarhije ili društva bez vlade, bez države, postoje, onda mogu postojati samo u najjednostavnijem obliku ljudske kulture i među najmanjim tipovima grupiranja.

Važna je svrha ove knjige dati neku ideju o tome kako anarhija izgleda u praksi. Unutar toga moramo razmotriti razne načine kako se u njoj održava red. To je, pak, povezano s općenitijim pitanjem dinamičnog suodnosa slobode i vlasti koji je svojstven ljudskom društvu. S tim u vezi moramo vidjeti kako anarhija može, a neki put se to i događa, degenerirati u despotizam, što je proces koji povlači za sobom razmatranje porijekla države. Općenito, na kraju ćemo nastojati postaviti pitanje: možemo li išta naučiti iz tih anarhičnih ustroja zajednice?

I, napokon, možda će ovaj ogled omogućiti kritiku anarhističke teorije i tako pridonijeti boljem razumijevanju problema slobode u društvu.

Postoje sličnosti između onoga što je cilj ovoga istraživanja i nekih Kropotkinovih spisa, naime, djela Država: njezina povijesna uloga i Uzajamna pomoć. Ta su djela bila važan čimbenik kad sam donio odluku da se bavim antropologijom, a također su me potaknula na pisanje ove knjige. Volio bih misliti da je ova knjiga prinos Kropotkinovu pionirskom istraživanju ove teme i da ga nadograđuje.

BILJEŠKE

[1] Vidi Bibliografiju za ovu i ostale referencije.