Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay
V. ANARHISTIČNI STOČARI
Naša treća vrsta društva odnosi se na narode specijalizirane za uzgoj stoke. Tu nisu obuhvaćeni oni koji su se, kao u našem društvu, specijalizirali za uzgoj stoke namijenjene tržištu, nego samo oni koji se oslanjaju na udomaćene životinje kao svoj osnovni način opstanka. Trgovanje takvim životinjama neki pastirski narodi zaista smatraju gotovo svetogrđem.
Pastirstvo vjerojatno ima korijene u specijalizaciji unutar ratarskoga seoskog života. Prvi ratari – prije pet do šest tisuća godina na Bliskom Istoku – mogli su u početku slati svoju stoku svaki dan izvan sela, ili je na duži period slati na pašu pod paskom pastira. Tijekom vremena pastiri su se odvojili od sela tako da su počeli držati vlastite životinje, koristeći se za ispašu graničnim zemljištima nedovoljno dobrima za obrađivanje. Na kraju se specijalizirano pastirstvo raširilo po središnjoj Aziji i na prostranim dijelovima Afrike izvan zone tropskih šuma. Gdje god se razvilo, spremno se prilagodilo lokalnim uvjetima, pa je nekoliko tipova pastirstva preživjelo do današnjih dana.
Pastirski se narodi oslanjaju na nekoliko vrsta stoke. U svim slučajevima njihove životinje su u stalnom pokretu, pasući i brsteći travu i žbunje. Te životinje obuhvaćaju nekoliko životinjskih porodica: magarce i konje (Equidae); deve i ljame (Camelidae); goveda, jakove i bizone (Bovidae); ovce i koze (Ovidae), te sjeverne sobove (Cervidae). Pastirstvo se tako može podijeliti na:
1. pastire ljama u gorskim predjelima zapadne Južne Amerike;
2. pastire sjevernih sobova Arktika i subarktičke Euroazije;
3. srednjoazijske pastire miješane stoke koja obuhvaća ovce, koze, konje, goveda te ponekad deve i jakove. Za stanovnike središnje Azije ovce i koze su kamen temeljac gospodarstva, osim na Tibetu gdje su od ključne važnosti jakovi;
4. bliskoistočne pastire ovaca, koza i deva, koji u manjoj mjeri drže i konje i magarce. Nekima su deve na prvom mjestu; drugi, primjerice u istočnoj Turskoj i u Iranu, imaju deve, ali su im ovce i koze važnije;
5. pastire afričkih savanskih travnjaka koji ovise o govedima, ali drže i ovce i koze, a u nekim slučajevima magarce i konje.
Osim kod pastira sjevernih sobova i ljama, stoka je glavni opskrbljivač mlijekom i ostalim mliječnim proizvodima. I zaista, osim magarce i ljame, stočari sve životinje muzu barem jedanput. Stada pridonose gospodarstvu i na druge načine. Veće životinje važno su sredstvo prijevoza – za selidbu prtljage i osoba; one daju meso u svim prilikama slavlja i ceremonija. Njihova dlaka, vuna i krzno rabe se za pravljenje odjeće, zaklona, spremnika, opreme i mnogih drugih stvari. Kod nekih pastira važni su čak i mokraća i izmet.
Većina pastira bavi se, osim stočarstva, i drugim djelatnostima kao sredstvima preživljavanja. Gotovo svi se upuštaju u ponešto nediferencirani uzgoj gajeći uglavnom žito. Neki su povremeno ribari, dok su lov i skupljanje manje važni. Simbiotska veza sa sjedilačkim uzgajivačima i gradskim stanovništvom jedno je od razlikovnih obilježja pastira, posebice onih na Bliskom Istoku i u manjoj mjeri onih u Srednjoj Aziji i arktičkoj Euroaziji. Bliski doticaj s tim narodima često daje priliku za stjecanje bogatstva prepadima, ratovanjem i iznuđivanjem. Što se tiče potonjega, postoji svojevrsni zaštitarski reket u kojem sjedilački seljani i građani plaćaju danak pastirskom plemenu kako bi izbjegli njihove prepade. Nadalje, većina pastira ovisi o gradskim ljudima poglavito zbog njihove izrađene robe i ostalih potrepština, i o seljacima zbog poljoprivrednih proizvoda. Mnogi su pastirski sustavi, kako ih je Kroeber nazvao, „djelomične kulture“, ne posve samodostatne jedinice s obzirom na materijalnu proizvodnju ili ideološke i duhovne vidove života.
Gotovo su svi pastirski narodi barem djelomice nomadski. Ima onih koji prožive cijeli život u lako prenosivim obitavalištima krećući se sezonski ukrug plemenskim teritorijem slijedeći svoja stada na ispaši. Drugi mogu provesti dio godine u nomadskim taborima, a dio u čvrstim seoskim kućama, dok neki kao Nueri, o kojima ćemo uskoro opširnije, šalju svoja stada van sa svim mladim ljudima kao stočarima u vrijeme produžene sušne sezone, dok stariji ostaju kod kuće u selu.
Među stočarima prevladava plemenski oblik društvene organizacije opisan u prethodnom poglavlju. Glavna iznimka su neki uzgajivači sjevernog soba u sjevernoj Euroaziji, posebno Sami koji zapravo imaju organizaciju tipa družine kao što je ona kod lovaca-skupljača. Plemenska struktura slijedi segmentiranu patrilinearnu vrstu organizacije. Ali u mnogim slučajevima ona se razvila u strukturu države u začetku, s istaknutim društvenim klasama i vojnom organizacijom koja poduzima pravo ratovanje.
Pastirstvo obično podržava razmjerno veliku i gustu populaciju, a u nekim slučajevima, na primjer Džingiskanovih Mongola, dopušta stvaranje velikih, iako prolaznih, carskih država. Djelomice zbog marginalne prirode svojih pothvata i zbog motivacije da povećaju svoje stado i tako prošire područja ispaše, pastiri su, posebno u jugozapadnoj Aziji i Africi, stekli glas ratnika i grabežljivaca.
NUERI
Ima nekih stočara koji su ovjekovječili segmentirani patrilinearni „plemenski“ sustav bez vlade pa su kao takvi primjer anarhije na djelu. Najpoznatiji su primjer Nueri, nilotski narod koji danas broji vjerojatno četiristo tisuća ljudi, a koji prebiva u močvarnom području Sudd uz Bijeli Nil i u njegovoj blizini u južnom dijelu Republike Sudana.
Već smo se nekoliko puta prije susreli sa segmentiranim patrilinearnim sustavom, a sustav Nuera u bitnom se ne razlikuje od onog Lugbara ili Konkomba. Imamo lokalna sela koja odgovaraju segmentima loze u kojima žive uglavnom članovi tog segmenta, no u selu ima i pridošlica. Osim toga, članove loze vezane za određeno selo možemo naći da žive i u drugim selima. Članovi segmenata klana jednako su raspršeni. Seoski teritoriji, vezani za određene loze, udružuju se kako bi stvorili veće teritorijalne jedinice povezane s još većim segmentima (potklanovima i klanovima), sve dok se ne zaokruži plemenska oblast koju nastavaju članovi plemena.
Pleme može imati pet do četrdeset pet tisuća ljudi. Svako je pleme gospodarski neovisno, ima vlastite pašnjake, opskrbu vodom i ribolovna područja. Sporovi unutar plemena moraju se rješavati posredovanjem, a članovi se moraju ujediniti protiv drugih plemena i stranaca. Ako Nuer napusti oblast vlastitog plemena i nastani se u drugoj, on time mijenja svoju plemensku rodbinsku vezu i postaje član plemena na čijem teritoriju sada živi. To je stoga što su neprijateljstva među plemenima endemska i ne postoji obvezno posredništvo. S druge strane, čovjek se može premjestiti s teritorija jedne loze unutar iste plemenske oblasti na drugi ne mijenjajući svoju rodbinsku pripadnost.
Osim strukture loze, Nueri imaju dobne razrede koji presijecaju veze loze i plemensku pripadnost, ujedinjujući osobe istoga spola i približne dobi. To je mnogo slabija struktura nego što je možemo naći kod mnogih Afrikanaca, uključujući i Tive, a uglavnom služi za obilježavanje obreda prelazaka iz djetinjstva u mladost i zatim u zrele godine. Žene su također organizirane kao i muškarci. Dobni razredi nemaju političku ulogu te očito ne djeluju kao udruženja uzajamne pomoći.
Zavada među segmentima iste komplementarne razine sustava glavni je politički mehanizam među Nuerima. Pa će se tako, ako čovjek ubije člana drugog potklana, stvoriti neprijateljska situacija između potklanova napadača i njegove žrtve. Međutim, neprijateljstvo će zapravo obuhvatiti samo bliske rođake s obiju strana. Što segmenti postaju obuhvatniji – to jest, što se netko više penje u skupinama po razinama segmentacije – to je teže riješiti spor, tako da sukobi među pripadnicima primarnih ili sekundarnih plemenskih dijelova često vode do unutarplemenskih borbi (vidi dijagram u prijašnjoj raspravi o Lugbarama).
Svađe se, kao i zavade, uređuju i obično na kraju rješavaju posredstvom čovjeka zvanog „poglavica u leopardovoj koži“. Kao što je Evans-Pritchard primijetio, naslov „poglavica“ zavarava, budući da on nema pravu moć poglavice, nego je obično ritualni stručnjak koji pripada jednoj od loza ograničenog broja. Poglavica u leopardovoj koži vrlo je sličan vraču kod Lugbara. Onaj tko počini ubojstvo prvo odlazi poglavici koji prebiva u svetištu. Poglavica odsijeca ruku ubojici da bi ga kao takvoga označio. Nakon toga može djelovati kao posrednik između rodbine ubijenog i ubojice. On čini potonju voljnom platiti krvnu odštetu da izbjegne zavadu i tada uvjerava drugu skupinu da prihvati nadoknadu. Poglavica u leopardovoj koži skuplja krvnu odštetu u obliku stoke, između četrdeset i pedeset životinja, koju odvodi do doma ubijenog. Poglavica ne djeluje kao sudac, iako može biti vrlo uporan pa čak može zaprijetiti prokletstvom rodbini ubijenog ako ne prihvati nadoknadu. No, do prijetnji uvijek dolazi, jer ta skupina mora sačuvati čast pa se čini nevoljkom popustiti. Najvažnija je „moralna obveza riješiti slučaj prihvaćanjem tradicionalne isplate i izbjeći obostranom željom, u svakom slučaju taj put, daljnja neprijateljstva“ (Evans-Pritchard, 1961., 292).
„Poglavica u leopardovoj koži ne vlada i ne sudi, nego je posrednik putem kojega zajednice, željne okončanja otvorenog neprijateljstva, mogu zaključiti aktivno stanje zavade“ (Evans-Pritchard, 1961., 293). On također posreduje u sporovima zbog vlasništva stoke. U svakom slučaju, sve što poglavica u leopardovoj koži može učiniti jest da zatraži od stranaka da porazgovaraju o sukobu i samo ako obje strane pristanu na posredništvo, problem može biti riješen. Najveća je moć poglavice u leopardovoj koži, kao i kod vrača zazivača kiše u Lugbara, da baci kletvu na one koji ne pristaju na predloženo rješenje. U tome se Nueri najviše približavaju upravnoj strukturi. Kletva, za onoga tko čvrsto vjeruje u njezinu moć, ima sličnu moć i snagu policajca u našem društvu koji otprema nekog u zatvor uz prijetnju pištoljem. S druge strane, kletva, za razliku od policajčeva pištolja, nije oružje legitimno ograničeno samo na poglavicu u leopardovoj koži, jer i ostali imaju moć zazivati nadnaravno, iako u njihovu slučaju to ne mora biti tako moćna sila. Nadalje, moć poglavice očito je priznata samo unutar uskih granica u kojima se prihvaćaju rezultati posredništva. Njegov autoritet ne obuhvaća ostala područja društvenog nadzora.
Poglavica u leopardovoj koži prigodice odlučuje o primjerenim naknadama u skladu s utvrđenim običajima Nuera, ali, kao što Evans-Pritchard razjašnjava, to ne čini pravni sustav „jer ne postoji ustanovljena i nepristrana vlast koja odlučuje o tome što je pravo a što krivo u sporu, te ne postoji vanjska sila za izvršenje odluke koja je donesena“ (1961., 293).
Osim poglavica u leopardovoj koži, najvažniji su ljudi među Nuerima lokalni glavari proširenih obitelji. To su stariji ljudi, ali prije svega su to ljudi bogati stokom i ljudi čiju osobnost poštuju svi Nueri. Oni također pripadaju, kako Evans-Pritchard smatra, aristokratskim klanovima. To su nadmoćne skupine unutar plemena. Izraz „aristokratski“ izgleda neprikladno, s obzirom na to da takav klan ima ugled ali nema posebne povlastice, pa čak nema ni ugled izvan vlastitog plemena. Tim utjecajnim pojedincima nedostaje jasan društveni položaj. „Svaki Nuer […] smatra se dobrim kao i njegov susjed, a obitelji i udružene obitelji, usklađujući svoje djelatnosti s ostalim suseljanima, uređuju svoje poslove kako same žele. Čak i pljačkaškim pohodima nedostaje organiziranosti, a vodstvo je ograničeno na sferu borbe te nije institucionalizirano ni stalno“ (Evans-Pritchard, 1961., 294).
Nueri imaju nekoliko različitih vrsta obrednih stručnjaka: čovjeka stoke, totemske stručnjake, vračeve, vlasnike fetiša, čarobnjake, gataoce. Ipak, nitko od njih nema politički položaj ili funkciju, osim kada se neki istaknu te su u stanju plašiti druge svojim navodnim nadnaravnim moćima.
Kao i kod Lugbara, „proroci“ su se među Nuerima pojavili kao dodatna politička snaga potkraj devetnaestoga stoljeća, vjerojatno kao odgovor na pojavu mahdija u Sudanu. Prvi proroci su, izgleda, bili obredni stručnjaci – iscjelitelji i šamani – a kasnije su stekli ulogu posrednika u sporovima na vlastitom području. Neki su proroci bili sposobni stvoriti osjećaj plemenskog jedinstva, a od sebe simbol tog jedinstva, poticanjem nekoliko frakcija svoga plemena na jedinstveno djelovanje u ratu protiv neprijatelja. Proroci su organizirali plemena kojima su pripadali za borbu protiv arapskih i europskih najezda. No nikada nisu integrirali bilo koju skupinu veću od vlastitoga plemena, a i taj je trud bio kratkoga vijeka.
EGALITARIZAM I STOČNO PASTIRSTVO
Harold K. Schneider brani tezu da postoji bitna veza između egalitarnosti i ovisnosti o stočnom pastirstvu. Usredotočujući se na istočnu Afriku, on otkriva da su društva koja imaju mnogo stoke po čovjeku (više od jednog goveda po osobi) ravnopravna i bezdržavna, s društvenim sustavima koji su u prvom redu organizirani na temlju sustava segmentiranih loza ili sustava dobnih razreda. Čini se da se hijerarhija i država češće javljaju među ljudima s manje stoke. On vjeruje da oslanjanje na stoku po svojoj prirodi koči razvoj hijerarhijske organizacije. Stada goveda vrlo su pokretljiv izvor bogatstva koje može brzo rasti, ali i brzo nestati. Ondje gdje je uzgoj stoke glavno žarište gospodarstva i gdje uključuje sudjelovanje svih, teško je monopolizirati glavni izvor bogatstva ili ga staviti pod nadzor nekolicine. „Teško je […] centralizirati krave“ (Schneider, 219).
Osim toga, Schneider ističe raširenu važnost stočnih udruženja koja stoku posuđuju drugim ljudima. Posljedica toga je da svaki čovjek biva uključen u mrežu odnosa u kojoj je svatko iznajmljivač i posuđivač stoke. To ima očitu ulogu svesti na najmanju mjeru gubitke od pljački i bolesti. Udruženja izgrađuju dobronamjernost prema drugima, smanjuju pritiske na pašnjake, a posao se rasterećuje. U isto vrijeme pomažu prikrivanju nečijeg bogatstva. No mnogo je važnije što stočna udruženja podržavaju kočenje razvoja hijerarhije kod uzgajivača stoke uključivanjem svakog pojedinca u niz jednakih i uzajamnih veza s drugima. Egalitarni sustavi su takvi jer osiguravaju „mnogostruke prilike za stjecanje novog bogatstva, tako da su bogati ljudi, veliki ljudi nasuprot poglavica, rijetko mogli pretvoriti bogatstvo u moć, budući da su oni nad kojima su htjeli dominirati imali izvore bogatstva proizišlog iz mnogostrukih prilika i širokih sustava kreditiranja putem stočnih udruženja u uvjetima brzog stvaranja kapitala, što im je omogućilo da izbjegnu podložnost“ (Schneider, 210). Ravnopravnost uvijek „počiva na gospodarskim temeljima koji su takvi da se po svojoj prirodi (a katkad možda uz pomoć zakona) ne mogu monopolizirati“ (Schneider, 219).
Zanimljivo je kako Schneider u znatnoj mjeri ističe stočna udruženja (vjerojatno s pravom), ali Nueri se, o kojima smo raspravljali u prijašnjem poglavlju, uvijek uzimaju kao pravi primjer tipičnog stočno-pastirskog, egalitarnog društva koje, čini se, nimalo ne ovisi o tom mehanizmu. Oni imaju instituciju zvanu math, ili „najbolji prijatelj“; dvoje ljudi formalno uspostavlja vezu prijateljstva razmjenjujući ili posuđujući stoku (Howell, 198). Nisam našao nijedan detalj opisa matha ni u jednom objavljenom izvoru. On za Nuere ili nije tako važan, ili, što stvarno može biti slučaj, Evans-Pritchard i ostali koji su proučavali Nuere nisu shvatili njegovo značenje.
U svojoj knjizi Schneider ne postavlja pitanje zašto su pastirski narodi izvan istočne Afrike češće skloniji hijerarhijskim sustavima i protodržavama, ako ne i potpuno razvijenim državama. Srednjoazijski stočari od sovjetskog Turkestana do Mongolije, nisu samo ovisili o velikim stadima ovaca, nego i o stadima goveda i konja. Oni su također organizirali neke vrlo važne države i hijerarhijske sustave. Arapski beduini i iranski pastiri isto su, čini se, orijentirani na sustave mnogo manje jednakosti od istočnoafričkih stočara. No, bitna je razlika između azijskih i afričkih pastira u tome da su prvi uvijek živjeli u bliskom susjedstvu velikih država (Kine, Irana i indijskih država). Možda je razvoj hijerarhijskih struktura među azijskim narodima odgovor na tu okolnost. Ugledni su ljudi među pastirima djelovali kao posrednici između golemih država te su bili središnje pojave u vrlo važnoj trgovinskoj djelatnosti između Kine i Zapada preko takvih kanala, pa su i sami mogli ojačati svoju moć i stvoriti države.
Schneider isto tako ne razmatra mnoge druge afričke uzgajivače, od kojih mnogi imaju malo stoke bilo koje vrste, i koji imaju egalitarna, anarhična društvena uređenja (npr. Konkombe, Tivi itd.). Zato se možemo pitati ne ovise li temelji egalitarnih akefalnih sustava ne toliko o vrlo pokretljivom i reproduktivnom obliku bogatstva (stoci), koliko o kulturnom obrascu koji omogućava najveću moguću raspršenost protutežnih društvenih odnosa i koji stvara ozračje u kojem je monopol nemoguć. Monopoli mogu biti stvoreni posredstvom stoke, ali isto tako mogu biti nemogući uz druge oblike bogatstva. Moguće je usporediti mongolske stočare s uzgajivačima Konkombama.
SAMI ILI LAPONCI
Stočarenje sa sjevernim sobovima na europskom subarktičkom području posve je različito od ispaše stoke stasitih Nuera u sušnom južnom Sudanu. Ipak, ti narodi ne dijele samo pastirski život, nego i individualistički pogled na svijet kao i anarhičnu društvenu strukturu. Premda su Sami uglavnom pokazali znatnu upornost u održavanju svoje jedinstvene kulture suočene sa stoljetnim bliskim doticajem s Europljanima, ipak su, posljedično, promijenili svoje političke i vjerske sustave. Može se reći da su Sami tristo i više godina bili pod vlašću jedne, skandinavske, ili druge, ruske, države, pa su sukladno tome pripadali luteranskoj ili pravoslavnoj kršćanskoj crkvi. Zbog toga je nešto teže rekonstruirati „prvotni“ društveni poredak Sama prije doticaja s njima.
Kod Sama očito nikad nije došlo do sveobuhvatne političke integracije. Bili su narod razdijeljen na mnoge male stočarske družine, od kojih je svaka bila nezavisna i autonomna jedinica. Družina je još uvijek važna među Samima. Usprkos činjenici da su Sami pastirski narod, ta osnovna društvena jedinica, družina, slična je onoj koja obilježava većinu lovačko-skupljačkih naroda. Samijska družina ima nekoliko desetaka ljudi, od kojih su većina rođaci. Ta je veza dvostrana; ona može ići preko oca ili preko majke. Doista je, srodstvo Sama, kao u Inuita i Europljana, nelinearno. Članovi družine imaju pravo koristiti se određenim teritorijem; zato možemo reći da je teritorij zajedničko vlasništvo skupine. Pripadnici družine imaju isključivo pravo na lov i ribolov na tom području, a najvažnije je pravo na ispašu njihovih sobova.
Pripadnost družini prilično je neodređena, jer je sasvim moguće da se netko povuče iz skupine i traži članstvo u drugoj. Čini se da je svojevremeno družina bila egzogamna skupina koja je učvršćivala saveze s drugim sličnim skupinama razmjenjujući žene i supruge.
Unutarnja pitanja rješava vijeće, kako su ga nazvali neki autori. Budući da je to tijelo uzimalo u svoje članstvo glavare svih obitelji, izraz „vijeće“ pomalo navodi na pogrešnu pomisao da se radi o formalnom organiziranju i delegiranju moći. Odluke skupine zapravo su zajednička odgovornost odraslog muškog stanovništva u cjelini – što je uobičajeno obilježje ostalih anarhičnih ustroja zajednice s kojima smo se susreli.
Osim toga postoji vođa družine. To je doživotan položaj, često nasljedan, koji prelazi na najstarijeg sina. No, ponekad vođu može izabrati skupina. Čak je moguće da se muškarac oženi zato da može s vremenom postati vođa, jer je sadašnji vođa njegov tast koji nema sinova da ga naslijede. Obično vođa treba biti bogatiji od svojih sudrugova. Vođe družina zapravo su glavni pastiri skupine utoliko što njihov autoritet nad ostalim pojedincima zaokružuje njihovu povezanost sa stadima sobova. Na taj je način vođa družine koordinator glavne gospodarske djelatnosti skupine. „On je taj koji određuje koje će srodničke skupine unutar družine krenuti u ekspediciju skupljanja stada. On je taj koji određuje datume selidbe, koji prihvaća ili odbacuje kandidata za članstvo u družini i koji usmjerava kretanje stada. On je taj koji donekle daje kontinuitet i stabilnost labavo organiziranoj laponskoj družini, jer se njegov nasljednik obično bira između njegovih sinova ili zetova.“ Osim upravljanja stadom, uloga vođe je „nejasna pa je često nadglasan u skupnom odlučivanju“ (Pehrson, 1077).
„Gospodar družine“ doslovan je prijevod samijske titule, a „gospodarica družine“ odgovarajući je naziv za ženu ili majku vođe družine. Njezin je utjecaj unutar skupine prilično velik. Društvo Sama, kao i Inuita, Ifugaoa ili Dajaka, stvarno, općenito gledano, dodjeljuje mnogo veću jednakost ženama. Žene nasljeđuju jednako kao i muškarci; one mogu predati imovinu u nasljedstvo isto kao i muškarci; one u potpunosti sudjeluju u gospodarskim djelatnostima skupine, a muško vodstvo same družine može se prenijeti po ženskoj liniji.
Šaman je bio drugi izvor moći u zajednici Sama pretkršćanskoga doba. Detalji njihova šamanizma nisu dobro znani, no sigurno možemo reći da su takve pojedince, najvještije u obraćanju nadnaravnim silama, u liječenju boleština i u proricanju budućih događaja, slušali i poštovali. Teško je vjerovati da nisu ponekad rabili svoju moć ne bi li ojačali osobni položaj među svojim susjedima.
Moderna vremena prati širenje osobnog vlasništva (povećanjem stada, stjecanjem suvremene tehnologije kao što su motorne saonice, itd.), a ono utječe na jačanje individualizma unutar samijskoga društva. U isto vrijeme vlasti Švedske, Norveške, Finske i Sovjetskog Saveza uvele su formalizirane tehnike kojima potiču izravan nadzor nad društvenim životom Sama.
BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA
Glavni izvor za Nuere je Evans-Pritchard. Ostali afrički pastiri s akefalnim političkim sustavima, od kojih se neki približavaju anarhiji Nuera, su narodi: Barabaig (vidi Klimu); Dinka (vidi Lienhardta); Jie (Gulliver); Karamojong (Dyson-Hudson); Turkana (Gulliver). Za narod Same vidi Pehrsona, Vorrena i Mankera.
Sadržaj
Predgovor hrvatskom izdanjuPredgovor
Uvod
I. O naravi anarhije
II. Neka zapažanja o postupku
III. Anarhija među lovcima-skupljačima
IV. Anarhistični vrtlari
V. Anarhistični stočari
VI. Anarhija u ratarskim državama
VII. Anarhija u suvremenom svijetu
VIII. Imaju li anarhične zajednice poruku?
Bibliografija
Impresum