Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

VI. ANARHIJA U RATARSKIM DRUŠTVIMA

Gotovo da prema definiciji ne bismo trebali očekivati primjere anarhičnih političkih ustroja zajednice u ratarskih naroda. Jedan od razloga tome je činjenica da poljodjelstvo zahtijeva stalnu obradu velikih površina zemlje pa se javlja pobuda da se nakupi što više važnoga prirodnog bogatstva kao vlasništvo. Nadalje, ratarstvo je od svojih početaka, a još je i danas, vrlo povezano s navodnjavanjem. Zahvaljujući složenom problemu raspodjele vode, navodnjavanje se lako može birokratizirati, ili se to, u najmanju ruku, često događalo. Zbog toga se slojevito i politički centralizirano društvo lako pojavljuje u ratarskom okruženju. Ratarski narodi obuhvaćaju one koji vode seljački način života, a koji danas slijedi vjerojatno velika manjina čovječanstva. Nadalje, suvremena industrijska društva također potpadaju u ovu kategoriju, tako da sve zajedno više od devedeset posto svjetskog stanovništva danas pripada tom tipu.

Iako ni jedan prvotan primjer anarhije tradicionalno nije postojao ni u jednog ratarskog naroda, ima zanimljivih slučajeva visoko decentraliziranih konfederacija koje graniče s anarhijom i čije su institucije vlasti vrlo nejasne.

Pogledajmo stari Island. Taj su hladan otok 864. godine naselili Norvežani, od kojih se nemali broj preselio tamo jer su u Norveškoj bili izopćenici ili su bili nezadovoljni tamošnjim uvjetima. Moramo imati na umu da se gotovo sve naseljavanje Islanda dogodilo prije no što je Norveška razvila ikakav sustav ujedinjene ili centralizirane države i monarhije. Naseljenici su sa sobom donijeli germansko-norvešku koncepciju „prava“, čija je važna sastavnica pojam zbora, skupštine, sastavljene od trojice odraslih muškaraca koji donose zakone i kažnjavaju kriminalce, a sve prema sustavu konsenzusa.

Novi naseljenici Islanda uveli su slojevit skandinavski društveni sustav. Bilo je slobodnjaka, koji su polagali pravo na malene posjede u novoj zemlji, i unajmljenika ili kmetova (robova). Od slobodnjaka je proizišlo tideset šest poglavara (godhija) koji su, zajedno sa svojim obiteljima, tvorili aristokraciju. Svaki je poglavar bio starješina na svom području koje je u ranom razdoblju moglo brojiti jedva tisuću stanovnika. On je štitio prebivališta na svom teritoriju i pomagao slobodnjacima da osiguraju svoja prava. Bio je glavni donosilac odluka kojem su se ljudi pokoravali; također se prihvaćao posredništva u sporovima i kažnjavanja krivaca. Može se reći da su se bojali njegova mača, ne nužno zato što je njime baratao najsposobniji borac, nego zato što mu je pridodana aura legitimne vlasti. Ali, uz postojanje nejasnih pravnih sankcija vezanih za godhija, on je, zapravo, bio utjecajan čovjek koji je uspješno provodio svoju volju do te mjere da je mogao uvjeriti svoje sljedbenike da ga prihvate kao prvog među jednakima. Kad je zajednica opozvala svoju naklonost, poglavar je bio nemoćan. Nije imao potporu policijskih snaga, nego mu je na raspolaganju bilo javno mnijenje koje je pokušavao pridobiti na svoju stranu. Dobrog su poglavara njegovi sljedbenici poštivali i divili mu se te ga podupirali. Lošem poglavaru bi onemogućavali da provodi svoju volju, pristaše bi mu se osipali i, na kraju bi krvavo nestao sa scene. Pojedinačni slobodnjaci, koji nisu voljeli svoga poglavara, mogli su mu otkazati poslušnost i prikloniti se drugom. Zbog toga položaj poglavara nije obilježavala stvarna teritorijalna suverenost, jer je teritorij, poistovjećen s jednim poglavarom, mogao biti istočkan posjedima čiji su se vlasnici priklonili drugom.

Od najranijeg doba na Islandu je sva naseljiva zemlja bila zauzeta i proglašena posjedima, čiji su vlasnici bili vezani za jednog ili drugog poglavara. Islandsko je zaleđe, zemlja gdje su prevladavala ledena polja i aktivni vulkani, bilo pribježište onima koji su odbacili taj sustav ili su bili izopćeni iz ostatka društva.

Lokalna politička jedinica bilo je poglavarstvo kojem je nedostajao točno određen suvereni teritorij. Nije bilo stvarne izvršne moći, a difuzne su sankcije bile glavno sredstvo društvenoga nadzora. Poglavarstvo nije činilo suverenu državu, nego prije dobrovoljan ugovorni odnos između poglavara i slobodnjaka, koji je slobodnjak mogao po volji razvrgnuti.

Osim lokalnoga poglavarstva, jedini oblik političke integracije na starom Islandu koncentrirao se u „thingu“ (mjesnim skupovima). Bile su to dobrovoljne sudbene skupštine slobodnjaka koje su predvodili poglavari „na kojima se raspravljalo o zajedničkim problemima prema tradicionalno uređenim postupcima“ (Thompson, 165). Postojali su regionalni thingovi i federalni althing za cijeli otok. Federalna se skupština (althing) sastajala jedanput na godinu, na njoj su se sudionici podsjećali na običajno „pravo“; oni su također donosili nove propise i djelovali kao sud. Ali nijedan od thingova nije bio stvarna upravna institucija, jer nisu imali moć da pozivaju u vojsku, niti su imali bilo koje drugo sredstvo, osim difuznih sankcija, da provedu svoju odluku. Najčešće kazne bile su izopćivanje (protjerivanje iz civiliziranog društva na određeni broj godina) i zapljena imovine. Provođenje izopćivanja potpuno je ovisilo o javnoj volji za progonom. I kao što nam Sagas kaže, prognanik je uvijek našao pristaše koji bi mu pomagali, tako da progonstvo ni u kojem slučaju nije bilo tako teška kazna kakvu bi netko mogao zamisliti na mjestu kao što je Island. Osim toga, prema Sagasu, čini se da je izvršenje kazne progonstva prepušteno onima koji su pripadali oštećenoj strani; ostali pojedinci bili su u najboljem slučaju nezainteresirani za izvršenje kazne (usp. Sagu o Gisliju, Sagu o Gretti).

U slučaju drugog načina kažnjavanja – zapljene imovine – bilo je potrebno da određeni broj ljudi iz thinga kao cjelina preuzme na sebe zadaću da posjeti domaćinstvo okrivljenog i proglasi imovinu zaplijenjenom. Ljudi koji su preuzimali tu odgovornost čini se da su također bili oštećeni pojedinci i njihovi prijatelji. Ako nijedna od tih skupina nije preuzela taj zadatak, presuda thinga ostala bi neizvršena. Kada se pokušavalo zaplijeniti imovinu, često bi dolazilo do zavada i osveta. Poglavar kojega bi thing našao krivim zbog nekog prijestupa, mogao je poricati osudu pa je i to obično dovodilo do krvne osvete.

Islandski thingovi nisu imali izvršitelja. Althing je, primjerice, odredio čovjeka na tri godine kao „organ zakona“ čiji je zadatak bio da deklamira jednu trećinu zakonskih propisa svake godine i da vodi sastanak federalne skupštine kao „nepristrana osoba“, osoba koja samo proziva razne osobe koje žele govoriti, što je položaj sličan položaju predsjedavajućeg na gradskoj skupštini u Novoj Engleskoj.

Društveni poredak starog Islanda počivao je na dobrovoljnom ugovornom sporazumu s godhijem i na presudama skupštine svih odraslih slobodnjaka, čije je provođenje ovisilo o dobrovoljnim zajedničkim ili difuznim sankcijama. No, moglo se pribjeći krvnoj osveti i vračanju kako bi se postigli pravda i red. Čak i kad bi federalna skupština izrekla presudu za umorstvo, čast rodbine ubijenoga zahtijevala je osvetu pa su, sporovi, čini se, bili vrlo uobičajeni, a zaustavile bi ih samo hladnije glave koje bi se umiješale i počele s procesom dovođenja problema pred mjesnu skupštinu radi nagodbe. Ponekad je ta nagodba bila razlog ponovnog krvoprolića.

Čovjek je također branio svoju čast i ponos u dvoboju, čije su posljedice također izazivale zavadu. I muškarci i žene mogli su steći ugled moćnih vračeva pa je njihovo upravljanje nadnaravnim silama izazivalo veliki strah.

Uz ljude koji su na Islandu imali ugled posrednika u sporovima (kao što je Njal u Sagi o Njalu), posredništvo je prvenstveno bio posao mjesne skupštine, thinga.

Laura Thompson opisala je drevnu islandsku državu kao „u zbilji ne jednu državu, nego konfederaciju nezavisnih, politički ravnopravnih udruženja godorda“[1] (Thompson, 163). Naravno, moramo imati na umu da je jedan od razloga za takvu situaciju bio taj što je nekoliko poglavara bilo ljubomorno na vlastito područje moći i utjecaja pa su nastojali ograničiti centraliziranje vlasti. No, borba među poglavarima vodila je do prevlasti sve manjeg broja poglavara. Na kraju je jedan poglavar postao nadmoćan i učinio Island ovisnim o Norveškoj. Tako je Island brzo lišen svojih starih decentralističkih, bezvlasnih i anarhičnih svojstava – svojstava koja su suvremenim Europljanima nevjerojatno „barbarska“.

IMAZIGHENI ILI BERBERI

Na cijelom Bliskom istoku ima nekoliko različitih etničkih skupina na koje se pozivaju kao na one koje „naseljavaju zemlje drskosti“ zato što žive prkoseći centraliziranoj vlasti. Skupine su „plemenski“ organizirane, patrilinearno, vrlo decentraliziranih akefalnih političkih ustroja zajednice. Imazigheni koji obitavaju u sjevernom Alžiru i po marokanskom gorju vjerojatno su najanarhičniji od tih naroda. Najprikladniji primjer su tzv. „Kabili“ – imazighenski poljodjelci sjevernog Alžira i skupina o kojoj je Kropotkin pisao s naklonošću.

Osnovna je društvena jedinica u Kabila obiteljsko domaćinstvo. Nekoliko bližih domaćinstava čine susjedstvo unutar sela, a ono je ekvivalent zajedničkoj muškoj lozi, premda susjedstvo može uključivati i osobe koje nisu pravi rođaci. Muška loza je, s druge strane, sastavni dio klana. Obično postoje dva klana u selu od kojih se svaki poistovjećuje sa sofom ili „polovicom“[2] – to jest, jednom posebnom polovicom sela. Sela su nezavisne jedinice. Njih deset do dvadeset čini pleme, ali ono nema stvarnu ulogu, nego je u najboljem slučaju dobrovoljno udruženje ili savez koji se ostvaruje u rijetkim prilikama zajedničke obrane. Otprilike se dvanaestak plemena može naći u Kabiliji.

Svaka loza u selu ima svoga glavnog predstavnika koji sudjeluje u seoskom vijeću koje raspravlja o svim stvarima važnim za zajednicu: o donošenju propisa, posredništvu i suđenju. Od vijeća se očekuje da brani čast zajednice i da prati izvršenje svojih odluka. Tu, kao i u ostalim slučajevima u ovom pregledu, možemo zamijetiti slabost stvarnih obilježja uprave jer nema zasebnih policajaca. Umjesto toga, vijeće obično nastoji posredovati između zavađenih strana tako što pokušava naći neku osnovu za kompromis te ih navesti na sporazum. Još jedanput se čini da cilj nije odrediti krivicu, nego ponovno uspostaviti sklad skupine. Vijeće je, zapravo, glas javnog mnijenja i komunalnih sankcija, s obzirom na to da je sastavljeno od predstavnika svake srodničke skupine, a također i zato što djeluje samo kad je dogovor jednoglasan, tj. donesen konsenzusom. Dva su glavna oblika kazne koju to tijelo može nametnuti istjerivanje iz sela i ostracizam. Vijeće je, kao što je rečeno, zapravo glas seoskog javnog mnijenja i, ako ono odluči izopćiti suseljana, svi će se složiti da se provede kazna koju shvaćaju kao simboličnu osudu na smrt. Na sličan način djeluju difuzne i kolektivne sankcije kod istjerivanja pripadnika iz sela.

Kolektivnoj se zakletvi pribjegava kao krajnjem sredstvu, kad propadne svaki drugi način dogovora. Tada je potrebno da se pripadnici skupine svi zajedno zakunu na istinitost svojih tvrdnji pod prijetnjom božjeg gnjeva u slučaju krivokletstva. U tom slučaju odbijanje zakletve znači priznanje krivice.

Osim vijeća cijeloga sela, muškarci iste loze mogu se, prema potrebi, sastati kao tijelo, no važnije od toga je vijeće klana koje nadzire vrijeme početka raznih sezonskih aktivnosti, kao što je početak oranja, žetve i ostalih zajedničkih poslova, kao i vjerskih svetkovina. Vijeća uvijek djeluju na temelju dobro poznate zbirke običajnih propisa svojstvenih određenom selu. Propisi opisuju definirana „zlodjela“ i njima pripadajuće kazne. Osim toga, vijeća se pridržavaju kabilskog kodeksa časti.

Bourdieu naziva kabilski sustav „gentilnom demokracijom“, jer se radi o skupini srodnika koji upravljaju životima putem zbora svih „očeva“ u selu. Ipak, čini se da im nedostaju neke bitne osobine demokracije. Prvo, ne vlada većina: konsenzus čini temelje odlučivanja. Drugo, barem u idealnom slučaju, moć je tako decentralizirana da je u zajednici predstavljena svaka rodbinska skupina. Teško se može reći da postoji zastupstvo vlasti, svojstvo demokracije. Treće, odluke ne provodi policija, a vijeće je više posredničko nego sudbeno tijelo. Najviša je moć zajednice u izricanju difuznih sankcija. I napokon, društveno suobraćanje više je rodbinske nego političke prirode. S obzirom na sve to, imamo instituciju koja je, čini se, više anarhična nego demokratska.

Marokanskim Imazighenima svojstven je i patrilinearni sustav zajedno s odgovarajućim vijećima. Ipak, struktura je na višim razinama integracije istaknutija i snažnija, tako da su plemenska vijeća posve očito vladajuća tijela. Plemensko se vijeće sastoji od starješina iz svakog od nekoliko klanova koji čine pleme. Ti starješine često tvore svojevrsno plemstvo iz kojeg proizlazi više plemstvo ili poglavari kojima se povjeravaju poslovi cijeloga plemena. Ako se vijeće ne može dogovoriti o izboru poglavara, on se bira ždrijebom.

U nekim dijelovima Maroka važno je političko sredstvo savez pa je svaki plemenski segment povezan jednim ili dvama savezima. Na taj se način mogu nadzirati sporovi unutar plemena, jer ako jedno pleme napadne drugo, to je poziv pripadnicima saveza da priskoče u pomoć svojoj braći. Naravno da pripadnici istog saveza nemaju međusobnih razmirica. Tako dugo dok su savezi snažni, moć plemenskog poglavara je ograničena, budući da se ratni plijen osvojen u borbi mora dijeliti na sve pripadnike saveza.

Plemenski poglavar povremeno je u stanju opskrbiti određene pristaše dovoljnom vatrenom moći da može nametnuti svoju volju plemenu i proširiti je na druga. Nesumnjiva je posljedica toga da je u mogućnosti dobiti nadzor nad dvama savezima, ubiti suparničke poglavare, kao i izazvati mjesni sukob kojim može upravljati u svoju korist. Nakon što dobije prevlast nad određenim područjem, on će nastojati ojačati svoj položaj tako da ga marokanski sultan proglasi quaidom (predstavnikom). Bio on sposoban uzdići se tako visoko na putu političkog uspjeha ili ne bio, njegova je autokratska vladavina obično kratkoga vijeka. Utemeljenje dinastije gotovo je nemoguće, zahvaljujući činjenici da je poglavar suočen s trajnom pobunom koja na kraju uspijeva i vraća sustav na stari decentralizirani anarhični poredak. U svakom slučaju, sustav stvara rudimente vlade i krhku autokratsku državnu strukturu. On omogućava povijesni proces cikličkog osciliranja između arhije i anarhije.

Neki marokanski Imazigheni imaju zanimljivu tehniku posredništva. Dok su manji sporovi prepušteni lokalnim glavarima i vijećima, velike sporove, u kojima sudjeluju pripadnici različitih plemena, rješavaju „sveti ljudi“ ili Igurrameni. Ti su nasljedni sveci u idealnom slučaju potomci Proroka i zato posjeduju baraku ili svetost. Oni imaju čarobne moći i poznati su kao dobri i pobožni ljudi. Ne bore se, ne sudjeluju u razmiricama i prepirkama, nego su neborci i vječiti neutralni mirotvorci koji imaju vlastite posebne muške loze. Oni su posrednici između potencijalno neprijateljskih skupina. Osim te zadaće, oni nadgledaju izbor poglavara u nekoliko susjednih plemena, daju pribježište, zaštitu strancima i djeluju kao središta obavijesti.

Važan je dio njihove posredničke sudačke uloge prisustvovanje zajedničkim zakletvama. Kao što je spomenuto za Kabile, skupna zakletva smatra se djelotvornom, jer se pojedinac zaklinje pod prijetnjom božje kazne ako se krivo zakune. Ali Gellner navodi da to nije osnovni razlog djelotvornosti te metode pravorijeka, jer pojedinci ipak počinjaju krivokletstvo. Prema Gellneru djelotvornost je skupne zakletve u tome što će, ako skupina želi stati iza nekoga svog, to moći i učiniti; kolektivno će se zakleti na nevinost navodnog krivca. No, ona također može upotrijebiti mehanizam da kazni jednog od svojih ako je preveliki izazivač nereda tako što će neki ili svi njegovi rođaci odbiti zakleti se, u kojem slučaju tužitelj pobjeđuje.

Sveci su u sporovima posrednici, a ne suci, budući da ne mogu provesti svoje odluke, nego ovise o tomu hoće li umiješani u slučaj prihvatiti osudu. Oni koji se odbiju pokoriti presudi suočeni su sa znatnom opasnosti zahvaljujući moralnom autoritetu svetaca. Javno mnijenje, posebice ono svetaca i njihovih stranaka, okreće se protiv takvih osoba.

Osim činjenice da se društvo Imazighena može obilježiti hijerarhijskom strukturom koja razlikuje utjecajne plemenske članove vijeća od manje važnih, postoji jasnije određena klasna ili čak gotovo kastinska podjela. Na primjer, Imazigheni imaju malu populaciju robova. Osim njih, male zajednice Židova obitavale su u zemlji te oni također pripadaju podređenoj „parijskoj“ kasti. Među nekim Imazighenima, kao što su oni iz pustinjskih oaza, postojala je haratinska kasta kmetova uzgajivača koji su obično imali naglašena negroidna fizička obilježja.

Ukratko, društva imazighenskog stila su hijerarhijska, no u mnogom pogledu egalitarna. Ona pokazuju anarhična obilježja, ali rađaju i autokratske režime. Isto tako ukazuju na zanimljive nevladajuće tehnike društvenog nadzora. Posljednja desetljeća, djelomice zbog poboljšane vojne tehnologije, dovela su sve Imazighene mnogo više pod neposredan nadzor središnjih vlada.

SANTALI

Nekoliko milijuna ljudi u Indiji tradicionalno klasificiraju „plemenskima“. To znači da pripadaju onim manjinskim etničkim zajednicama koje se ne drže ni kastinskog sustava niti prihvaćaju ideologiju ili ritual hinduizma. Oni su egalitarni te su obično organizirani u egzogamne patrilinearne klanove. Plemenske narode nalazimo raspršene po cijeloj Indiji gdje žive seoskim poljodjelskim životom. Njihova ideologija jednakosti i decentralizirani društveni sustav u nekim slučajevima navještaju anarhično uređenje.

Santali imaju vrlo slabe naznake sustava vlade. Njih više od tri milijuna živi u istočnoj Indiji, uglavnom u državi Bihar. U santalskom selu život uređuje vlastita srodnička skupina (obitelj i klan) te seosko vijeće i glavar. Položaj glavara je nasljedan, obično prelazi s oca na sina, ali usprkos tomu potrebno mu je odobrenje glavnih članova seoskih domaćinstava. To je doživotna služba. Glavara smatraju glavnim zaštitnikom i čuvarom tradicije koju Santali silno poštuju. Njemu se mogu obraćati kao „velikom čovjeku“, drugim riječima, čovjeku velikoga utjecaja. Također ga smatraju mudrim i učenim čovjekom. Unatoč tomu, on je, u najboljem slučaju, prvi među jednakima. „On je javno samo nešto više od glasa konsenzusa, iako privatno njegov utjecaj odgovara utjecaju posebno poštovanog i moćnog čovjeka“ (Orans, 21). Glavar dobiva određeni danak i povlastice za svoju ulogu, što obuhvaća zemlju bez plaćanja zakupnine, dio svake životinje ubijene u zajedničkom lovu i središnje mjesto na svim vjenčanjima.

U selu postoji još šest službi prema imenovanju i to doživotno. Među njima su seoski svećenici i pomoćnik odgovoran za javni moral.

Vijeće se sastoji od glava svih domaćinstava u selu. Ono se sastaje redovito i pod predsjedanjem glavara. Osim njega, koji ga redovito saziva, svatko u selu može zatražiti sastanak. U tradiciji Santala očigledno postoji snažan naglasak na otvorenom i slobodnom okupljanju koje svakom pripadniku daje pravo da potpuno izrazi svoje poglede. Cilj je svakog sastanka postići konsenzus, ali ako ga nema, prihvaća se podrška većine. Konačne odluke obično slijede glavarove preporuke.

Prema Somersu, seoski život Santala tako je strukturiran da onemogućava koncentraciju moći. Zato sedmorica seoskih nosilaca dužnosti nikad ne mogu stvoriti posebnu moćnu kliku, jer su sastanci vijeća otvoreni, slobodni i česti. Osim toga, Santali ne gledaju blagonaklono na tajnovitost koja bi bila potrebna kliki za djelovanje. Selo ima različita žarišta moći koja su protuteža moći glavara. Iako svaki institucionalizirani društveni segment ima vlast nad svojim pripadnicima, ipak postoji velika obzirnost prema nezavisnosti pojedinca. Čini se da Santali imaju zdravo nepovjerenje prema moći pa ne samo da su zbog toga razvili tehnike za svođenje njezine koncentracije na najmanju mjeru, nego su bili marljivi u njihovu očuvanju i provođenju.

Vijeće i glavar zaduženi su za mjesne seoske poslove. Za rješavanje sukoba među osobama dvaju različitih sela odgovorni su položaji starješina dotičnih sela. Skupina od deset do dvadeset sela čini teritorijalnu konfederaciju koja je najveća jedinica političke integracije santalskoga društva. Ta konfederacija također ima vijeće sastavljeno od starješina i glavara pripadajućih sela. Ne postoji određena tehnika biranja članova vijeća. Jedan od članova, obično seoski glavar, bira se na mjesto stalnog predsjedavajućega skupine. Taj zbor je „sud posljednjeg pribježišta“ i bavi se međuseoskim poslovima. U njemu se odluke također ne donose prije nego što se usuglasi mišljenje uvjerljive većine.

Seoska vijeća u svojim odlukama, čini se, u prvom redu nastoje odrediti globu i kao kaznu narediti obredno pročišćenje. Namjera je obnoviti mir više nego kazniti. Globe često služe kako bi se osigurali gozba i piće za vijeće, a na jednom području i tužitelj i optuženi daju za takvu gozbu, premda optuženi daje više.

Po svemu sudeći se za neke prekršaje može odrediti fizičko kažnjavanje (usp. Culshaw). To jasno ukazuje na pravne sankcije. Fizičko kažnjavanje i globe mogu se odrediti samo na zajedničkom sastanku glava domaćinstava te se o njima odlučuje uglavnom konsenzusom, pa su takve sankcije zapravo po prirodi difuzne. Njih ne nameće sila odabrane elite.

Najstrašnija kazna koja se može nametnuti pojedincu ili skupini jest ostracizam, što je, naravno, jedan oblik difuznih sankcija. Ostracizam uglavnom određuje vijeće konfederacije, a u vezi s povredama bračnih propisa. Osobi ili skupini proglašenoj izopćenom cijela se zajednica prvo izruguje. Zatim će krivca izbjegavati i ponašati se prema njemu kao prema nepostojećem. Kazna ostracizma može biti trajna ili privremena. U potonjem slučaju, povratak u zajednicu može ovisiti o spremnosti osobe da promijeni ponašanje, o iskazanom kajanju i o plaćanju troškova obreda pročišćenja.

Pripadnici santalskog društva vode brigu o koncentraciji moći i o potrebi da sačuvaju društvo jednakosti koje daje slobodan prostor osobnom izražavanju. Ujedno je prisutno snažno pridržavanje tradicije; vjerske su sankcije i moćne i važne. Zbog naglaska na konsenzus cjelokupne zajednice, čini se da prevladavaju difuzne, a ne pravne sankcije te tako, u najmanju ruku, društvo Santala daje primjer stanja granične anarhije. No, nametanjem britanske kolonijalne vladavine i, još određenije, stvaranjem indijske republike, santalsko je društvo temeljito promijenjeno i jasnije integrirano te podvrgnuto nacionalnoj državi. Na primjer, konfederacijska vijeća Santala očigledno nisu djelovala od 1947. godine, a mjesni glavari sada su odgovorni centralnoj vladi.

SREDNJOVJEKOVNI SLOBODNI GRAD

Druga društvena i kulturna sredina prema kojoj je Kropotkin imao znatnu naklonost bila je srednjovjekovna komuna slobodnoga grada.[3] On nas navodi da povjerujemo kako je u svojem ranom obliku to bilo društvo bez države i zajednica slobodnih ljudi. Ali koliko je slobodno bilo? Zar zaista nije bilo vlade?

Kropotkin tvrdi da srednjovjekovni slobodni grad vuče podrijetlo iz seoske zajednice i iz ideje bratstva ili ceha. „To je bio savez tih dviju vrsta udruženja, razvijen pod zaštitom utvrđenog prostora i gradskih kula.“

Na nekim mjestima to je bio „prirodni razvoj“ situacije, na drugim, posebice u Europi, ishod revolucije. „Stanovnici grada […] uzajamno su prisegli da će staviti na stranu sva neriješena pitanja u vezi sa sukobima proizišlima iz uvreda, napada ili ranjavanja, pa su se zakleli da odsad u svađama do kojih može doći nikada neće pribjeći osobnoj osveti ili se obratiti drugom sucu osim opunomoćeniku kojeg su sami imenovali u cehu ili u gradu“ (Kropotkin, 1943., 19).

Encyclopaedia Brittanica kaže: „Bila bi, međutim, preslobodna ocjena tvrditi da su komune bile demokracije. Život svih gradova bio je obilježen borbom za nadzor, koja je rezultirala time da su najbogatiji i najmoćniji građani (patriciji) bili manje-više uspješni u monopoliziranju vlasti. Unutar komuna oligarhija je bila pravilo.“

Liberalna svojstva tih komuna znatno su se razlikovala, ne samo od mjesta do mjesta, nego je isti grad mogao iskusiti razdoblje relativne slobode, a zatim na kraju pasti u tiraniju. I zaista, tiranija je, čini se, povijesni proces većine njih.

Stanovnici srednjovjekovne komune, kao što Kropotkin bilježi, zajednički su prisegli da će slijediti odluke izabranih gradskih sudaca. Međutim, ta skupna zakletva nije uvijek slobodno dana; stanovnici su često bili prisiljeni na nju. K tomu, uskoro je postala samo formalan čin. Suci i ostali gradski činovnici birani su, često na narodnom zboru, između bogatih i utjecajnih obitelji koje su upravo bile najzainteresiranije da imaju slobodan grad – slobodan od utjecaja susjednih vojvoda i kraljeva, tako da bolje mogu slijediti svoje poslovne interese. Takva situacija nije samo stvorila vladajuće tijelo oligarha, nego je ojačala već postojeću klasnu podijeljenost.

Kropotkin previđa klasno usmjerenu i izrabljivačku prirodu europskoga cehovskog sustava. Naoko se može reći da su članovi ceha vrlo postupno napredovali od nižeg na viši i odgovorniji položaj – i da je krajnji cilj pripadnosti cehu bio postići časti majstora. To se, dakle, ne razlikuje od ideala svakog razumnoga obrazovnog sustava u kojem učenik ima mogućnost izjednačiti se u znanju sa svojim učiteljem. Kako god bilo, u cehovskom sustavu majstori su bili gospodari i pravi diktatori. Šegrti s dna bili su tretirani jedva nešto bolje od običnih robova. Morali su biti posebno pokorni i poslušni ako su željeli napredovati na viši položaj kalfe, jer je on ovisio o odluci majstora. Sva moć u cehu bila je u rukama majstora, a većina članova služila je samo za povlađivanje. Slobodni gradovi također su stekli i rastuću populaciju proletera nadničara koji nisu imali pravo odlučivanja u cehovima ili u bilo kojem dijelu gospodarstva ili političke organizacije.

S gledišta kmeta na feudalnom posjedu, slobodna komuna srednjovjekovnog razdoblja mogla se činiti rajem slobode. Pa čak s povoljnoga položaja Europljanina devetnaestoga stoljeća slobodna se komuna morala isticati kao hvale vrijedna oaza u pustinji autoritarnosti. Ali teško je opravdati Kropotkinov odnos prema njoj kao vrijednom primjeru rane anarhije.

FAŠISTIČKI KORPORATIVIZAM, SINDIKALIZAM I SREDNJOVJEKOVNA KOMUNA

Zanimljivo je zamijetiti povremenu blisku vezu među stajalištima koja su obično posve oprečna. Katkad su oprečna stajališta zaista tako suprotstavljena jedna drugima da gotovo postanu slična. Fašizam i anarhizam očito imaju posve oprečne ideale – posebice moralnosti države i uloge pojedinca. Ipak, kao što je navedeno na početku ovog ogleda, anarhistički prikaz naravi države nije uvijek tako različit od fašističkog. Presudna je i temeljna razlika u tome što anarhisti vide državu moralno krivom, dok je fašisti vide ispravnom i dobrom. Fašizam i anarho-sindikalizam dijele zajedničku povijesnu vezu s korporativnim sustavom koji je navodno osobina srednjovjekovne komune.

Čini se da je mit o srednjovjekovnoj društvenoj organizaciji komune prilično ironično upotrijebljen kao obrazac i za fašističku korporativnu teoriju i za anarho-sindikalističku ideju federalizma. Pretpostavlja se da je upravu srednjovjekovnih gradova vodila skupština predstavnika nekoliko korporacija ili cehova koji su osnovali grad.

U anarho-sindikalističkoj je teoriji mit o slobodnoj komuni preoblikovan u upravu prema razinama, po svoj prilici, dobrovoljno združenih tijela koja predstavljaju razne obrte i zanimanja. Na najvišoj je razini nacionalna ili svjetska federacija. U fašističkoj je teoriji, koja se ne napaja samo na srednjovjekovnome mitskom obrascu, nego i na anarho-sindikalizmu, nacionalna država zamišljena kao korporacija, upravo kao što je srednjovjekovni grad shvaćen kao korporacija. Slično tome, njome je trebala upravljati skupština predstavnika nekoliko korporacija unutar države. U fašizmu to znači da jedan segment predstavlja radnu snagu putem njezinih sindikata podijeljenih prema strukama, a drugi segment predstavlja upravu. Država je, shvaćena u hobsovskom stilu, veliki arbitar koji u javnom interesu ispravlja te snage. (Naravno, u stvarnom djelovanju slijedila je prvo interese klike koja nadzire državu i, drugo, interese poslovnih krugova.) Sovjetski se sustav može shvatiti kao preinačeni sindikalistički i fašistički model. Sigurno je bliži potonjem, jer u praksi sovjetski sustav upija korporacije radnika i kapitalista u državnu birokraciju.

U Sjedinjenim Državama Katolički radnički pokret godinama je provodio kampanju za novo društvo koje spaja rimski katolicizam i komunalizam, anarhizam i pacifizam. Međutim, jasno je svakome tko je čitao Catholic Worker i ostale materijale koje su objavili njihovi sljedbenici, da pokret traži povratak u srednjovjekovlje, a tu je kritiku pokreta komunistički Daily Worker objavio prije gotovo četrdeset godina. Anarhizam Catholic Workera romantična je i nostalgična predodžba o srednjovjekovnoj slobodnoj komuni. Njihov je model zapravo inačica autoritarnoga korporativnog modela: crkva postaje država.

ANABAPTISTI I ANARHIJA

U svom ogledu o porijeklu države Kropotkin navodi anabaptistički pokret kao primjer anarhizma, premda bi današnji pripadnici anabaptističke sekte i anarhisti ateistički orijentirani nesumnjivo bili pomalo uznemireni takvim spojem. Suvremeni su nasljednici anabaptizma sekte menonita, amiša i huterita. Osnova je njihova učenja teologija „dvaju kraljevstava“, koja svoje krajnje korijene vuče iz Augustinova djela O državi Božjoj. Za Augustina postoje dvije države: zemaljska država samoljublja i prezira prema Boga i nebeska država Božje ljubavi i odbacivanja sebe. Ova druga, ili država Božja, na zemlji se očituje u crkvi. S obzirom na to da crkva ima elemente i nebeske i zemaljske države, ne smije se poistovjetiti s državom Božjom. Država je istovjetna zemaljskoj državi. Prava kršćanska država djeluje blisko povezana s crkvom, promiče crkvu i osigurava mir. Crkva i kršćanska država nerazmrsivo su povezane u međusobnoj ovisnosti i obvezanosti.

Tu su shemu, koja je postala obrazac za srednjovjekovno shvaćanje odnosa crkve i države, anabaptisti preinačili. Zemaljska država ili kraljevstvo, predstavljeni vlašću i državom, shvaćeni su kao „svjetovni“ i nekršćanski. Ne mogu postojati kršćanska država ili vlada jer su utemeljene na načelu opravdane upotrebe nasilja u svrhu prisile na pokornost zakonu. Budući da kršćani ne smiju upotrijebiti nasilje, ne mogu sudjelovati u vladi ili u državnoj upravi. Nadalje, kršćanima ne treba vlada, jer su oni osobe ispravnog mišljenja i članovi crkve te, prema tome, kraljevstva Božjeg. Vlade kao ustanove kraljevstva ovoga svijeta, za svjetovne su, griješne ljude. A sve dok ima griješnih, vlade su nužne. Kršćani se moraju odvojiti od njih kako bi izbjegli sudjelovanje u njihovu djelovanju. Ujedno moraju biti poslušni prema njima, jer su takvi po svojoj savjesti. Moraju se predati Cezaru. Takva predaja, ipak, ne podrazumijeva njihovu pripadnost vojnoj organizaciji ili policijskoj sili. A niti znači biti na političkim položajima, ili glasovati za njih, ili služiti u porotama koje mogu slati ljude u zatvor ili smrt.

Pravi kršćanin pripadnik je kraljevstva Božjeg posredstvom svjetovne organizacije kraljevstva, a to je crkva. Ona je, zauzvrat, zajednica vjernika i onih koji provode učenje Krista u svakodnevnom životu. Namjesto svjetovne vlade, vjernike vode kongregacije, čiji su oni potpuni, izjednačeni i dobrovoljni članovi. Crkva je dobrovoljno ugovorno udruženje; pripadnost njoj nije obvezna. Od člana se očekuje da živi prema nauku i pravilima crkve. Takav nauk i propise ne određuje elitno tijelo hijerarha, nego su oni zajednički plod cjelokupne vjerske zajednice.

Ipak, postoji kler, koji je izabran ždrijebom između članova kongregacije, te on vodi crkvene obrede i ima veliku ulogu u tumačenju crkvenog nauka i u bavljenju navodnim grešnicima. Svećenici i biskupi utjecajni su ljudi u zajednici, koji su, u najmanju ruku, sposobni pridobiti veliki dio kongregacije, ako ne cijelu, za svoj način razmišljanja. Ipak, nemaju moć samovoljno donositi odluke. Kad je pripadnik kongregacije optužen zbog prekršaja, o njegovu ili njezinu slučaju sluša cjelokupno članstvo koje o tome odlučuje. Najteža je kazna „iščlanjenje iz zajednice“, pri čemu griješni član bude izbačen iz članstva, što je u blisko povezanom, vrlo integriranom poretku anabaptističke kongregacije uvijek značilo ozbiljnu kaznu. Međutim, prije nego što se osobu tako osudi, potiču je da javno prizna grijeh i traži oprost pred okupljenom kongregacijom.

Takav zahtjev se beziznimno odobrava i time je problem riješen. Ako to odbije učiniti, smatra se to prkosom prema cijeloj crkvi i tada taj inat prema zajednici na kraju postaje najozbiljniji prijestup. Iščlanjivanje iz zajednice ne znači samo izbacivanje iz članstva, nego i to da izbačenoga cijela crkva izbjegava i da ne može sudjelovati u vjerskim službama. To je uobičajen način na koji huteritske kolonije i kongregacija amiša danas djeluju. Nemaju policiju ni sudove, niti im se obraćaju, nego rješavaju svoje svađe unutar vlastitih zajednica u sustavu bez vlade ili države, ali koji se, naravno, temelji na krajnjim sankcijama Božjeg neodobravanja. Takvom je sustavu, kao i mnogima o kojima smo raspravljali, potrebna čvrsta vjera u moć nadnaravnih sankcija. On zahtijeva takvu ovisnost o zajednici vjernika da se izbjegavanje i iščlanjivanje iz zajednice shvaća mučnom kaznom i djelotvorno je sredstvo zastrašivanja protiv zastranjujućeg ponašanja. Nekima tako kažnjenima neće biti lako nastaviti prkositi kongregaciji i istodobno nastaviti obitavati među njezinim pripadnicima.

Za razliku od ostalih dosad opisanih zajednica, ove anabaptističke skupine postoje u sklopu država, tako da su na kraju uvijek podvrgnute pravu i sili dotične vlasti, iako, što se njih tiče, to neće ni na koji način njihov sustav društvenog nadzora učiniti različitim od situacije kad ne bi bile podanice nacionalnih država. Mnoge takve skupine, na primjer huteriti, imaju osobine dobrovoljnih zajednica o kojima ćemo raspravljati.

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

Za stari Island vidi autore: Durrenberger, Gjerset i Thompson. Za Imazighene: Bourdieu za Kabile, Gellner, Hart i Vinogardov za ostale. Vidi također Munsona. Što se tiče Santala vidi Mukherjeja, Oransa i Somersa. Izvori za srednjovjekovni slobodni grad su: Clarke, Hughes, Lodge, Martines, Pirenne, Previte-Orton i Rôrig. Za anabaptiste vidjeti Friedmanna i Hostetlera.

BILJEŠKE

[1] Godord je područje prava poglavara tj. godhija kojem ljudi polažu zakletvu vjernosti. [op.prev.]

[2] Ako je čitavo društvo podijeljeno samo na dvije glavne porodične skupine, bez obzira na to izjednačavaju li se one s klanovima ili bratstvima ili uključuju neku drugu razinu sjedinjenosti, svaka skupina naziva se „polovicom“, prema francuskoj riječi moiety, to jest, pola. Pripadnici „polovica“ također vjeruju da potječu od zajedničkoga pretka, ali to ne mogu dokazati rodoslovnim vezama. Dakle, pojednostavljeno, „polovica“ je svaka skupina koja nastaje podjelom društva na dvije polovine na temelju podrijetla. [op.prev.]

[3] Naziv komuna upotrebljavao se za srednjovjekovne gradove koji su imali određeni krug samoupravnih prava i na taj način bili donekle izdvojeni iz feudalnoga sustava teritorijalne organizacije vlasti. [op.prev.]