Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

VII. ANARHIJA U SUVREMENOM SVIJETU

 

U suvremenom je svijetu bilo nekoliko izdvojenih pokušaja da se stvori anarhistička zajednica. Jedna je vrsta eksperimenta osnivanje anarhije na velikom prostoru ili u cijeloj zemlji. Drugo su pokušaji manjeg raspona – osnivanje „utopijske“ ili dobrovoljne zajednice u sklopu većeg postojećeg društva. U oba se slučaja radi o sklopu okolnosti različitih od svih koje smo dosad sreli. Tu se radi o svjesnim nastojanjima pojedinaca, pristaša anarhističke ideologije u Europi i Americi u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, da osnuju anarhiju. Ona ne podrazumijeva samo odbacivanje države i vlade, nego i crkve i patrijarhije, muške prevlasti i svake prevlasti starijih članova. Također podrazumijeva i namjerno planiranje društvenog poretka utemeljenog na dobrovoljnoj suradnji.

Postoje dva slučaja pokušaja uspostave anarhije na regionalnoj ili nacionalnoj razini. Jedan je iz Ukrajine u vrijeme Oktobarske revolucije, a drugi iz Španjolske u vrijeme revolucije ili Građanskog rata od 1936. do 1939. Nažalost, okolnosti su u oba slučaja bile zamršene zbog prevladavajućih ratnih okolnosti pa one ne mogu pružiti pravu sliku o anarhističkom društvu u „normalnim“ vremenima.

Ne samo da se ukrajinski slučaj dogodio u doba velikoga revolucionarnog preokreta nakon 1917., nego je bio i kratkoga vijeka. Nestor Mahno, vođa anarhističkih revolucionarnih snaga u Ukrajini, u početku je usmjerio svu svoju energiju protiv carističke vojske. Ali u kratkom razdoblju između kraja 1918. i lipnja 1919. on je osvojio dovoljan nadzor nad gradovima Jekaterinoslavu i Aleksandrovsku, zajedno s okolnim područjem, da su se ondje mogle provesti anarhističke komunalne ideje.

U poljoprivrednim područjima Mahnovi su sljedbenici oduzimali obradivu zemlju, stoku i oruđe velikim zemljišnim posjednicima, kao i malim posjednicima, ostavljajući vlasnicima, prema Mahnu, „dva para konja, jednu ili dvije krave (ovisno o veličini obitelji), plug, sijačicu, kosilicu i vile“. S tom oduzetom imovinom seljaci su organizirali komune. Navodno su te komune „stvorene slobodno, spontanim porivom samih seljaka i uz pomoć nekolicine dobrih organizatora, kako bi se osigurale osnovne životne potrebe radnom narodu“. Od svakoga se očekivalo da radi, dok su administracija i koordinacija poslova bile u rukama onih među njima koji su smatrani najsposobnijima. Ti su se administratori vraćali na svoja uobičajena radna mjesta među ostale seljake kad su zadaci bili dovršeni. Iz toga se čini da se pokušavalo razlike između radnika i koordinatora svesti na najmanju mjeru, kako bi se izbjeglo stvaranje birokracije (Voljin, 105 i dalje). Prema Voljinu, mahnoistički sljedbenici nikada nisu upotrijebili nikakav pritisak na seljake.

Sam Mahno je izjavio da su se pripadnici komuna „dobrovoljno posvećivali zadatku“. Postojale su zajedničke kuhinje i blagovaonice, premda je član mogao jesti bez prigovora sa svojom obitelji u vlastitom stanu. Očito se od svakog člana očekivalo da se odgovorno ponaša prema hrani i da obavijesti zajednicu koliko mu je potrebno prije nego što je uzme. Nedjelje su bile dani odmora, no ako su članovi izvijestili da su s poslom ispred roka, smjeli su napustiti komunu i u neko drugo vrijeme. O općim poslovima komune odlučivalo se na redovitim sastancima svih članova.

Mahno izvještava da su postojale četiri takve komune unutar pet ili šest kilometara Guljaj Polja, a mnogo više njih u bližem okrugu. Komuna je sigurno imala sto do tristo članova, a svakoj su od njih „područni kongresi zemaljskih komiteta“ dodijelili dovoljno zemlje. Ipak, većina stanovništva te regije nije bila uključena u anarhistički komunalni pokret, a čak i u samim komunama anarhisti su bili samo manjina. Velika većina seljaka nije se pridružila komunama, „navodeći kao svoje razloge napredovanje njemačke i austrijske vojske, vlastitu neorganiziranost i nemogućnost da brane vlastiti poredak od novih ‘revolucionarnih’ i kontrarevolucionarnih vlasti“ (Avrich, 132). Čini se da je u urbanim sredinama bilo stanovitog organiziranja duž anarhističkih smjernica. Samo je manjina radnika podupirala Mahna i, za razliku od seljaka, imali su malo iskustva u „vođenju vlastitih poslova“ te su „bili izgubljeni bez vodstva nadzornika i tehničkih stručnjaka“ (Avrich, 25). Seljaci su također mogli trampiti proizvode, dok su radnici u potpunosti ovisili o nadnici.

Tijekom toga kratkog razdoblja seljaci, radnici i pristaše s toga područja održali su nekoliko regionalnih kongresa. Iako su uspostavljeni s pretpostavkom da usklađuju regionalne gospodarske i socijalne programe, većinu svoga vremena kongresi su se bavili ratom, u početku protiv carista, a kasnije i protiv boljševika. Na jednom je kongresu organiziran Revolucionarni vojni savjet koji je trebao provoditi sve odluke kongresa, ali sam nije imao moć donositi zakonske odluke. Mahno tvrdi da je onoga časa „kad su seljaci te regije bili upoznati s rezolucijama toga Drugog kongresa, svaki novi grad i selo počelo masovno slati u Guljaj Polje nove dobrovoljce željne ići na frontu protiv Denjikina“ (generala bjelogardijaca) (Voljin, 109).

Ti Mahnovi i Voljinovi prilično nejasni prikazi stvarne prakse pobuđuju više pitanja nego što daju odgovor. Čovjek bi se mogao pitati koliko su ti vojni dobrovoljci bili pravi dobrovoljci. Moglo bi se pitati do koje se mjere u komuni tolerirao individualizam. Moglo bi se posumnjati u tehniku „eksproprijacije“ imetka, posebno onog malih posjednika. Zatim, Mahnove vlastite proklamacije imaju, također, predobro poznati prizvuk: „Svatko osuđen za kontrarevolucionarno djelovanje ili razbojništvo bit će na mjestu strijeljan.“ Osobe koje odbiju prihvatiti sovjetski, ukrajinski ili bilo koji drugi novac „bit će podvrgnute revolucionarnom kažnjavanju“. „Sve osobe koje pokušaju spriječiti raspačavanje ove deklaracije bit će smatrane kontrarevolucionarima“ (iz Proklamacija Mahnova pokreta, 1920., iz Avricha, 134).[1] Mahnoistička poimanja pravde i slobode su, čini se, bila bliža boljševicima nego anarhiji. U najboljem se slučaju čini da su Mahno i njegove kohorte nastojali pokrenuti svojevrsnu decentralističku vojnu demokraciju, koja je uskoro ugušena u zametku. Premda je bilo pokušaja da se spriječi podjela društva na birokraciju i radništvo, mogli bismo očekivati da bi se, čak i da je mahnoističko društvo opstalo, ta razlika uskoro pojavila i da bi se uspostavila crvena birokracija, kao i u Sovjetskom Savezu u cjelini (usp. Luciano Pellicani). No, Mahnov eksperiment tako je kratko trajao, a caristi i boljševici su ga podjednako neprestano napadali, da ga, možda, ne smijemo prestrogo osuđivati.

 

ŠPANJOLSKA REVOLUCIJA

Drugi primjer pokušaja uspostave anarhističkog društva u dvadesetom stoljeću dogodio se u Španjolskoj, počevši 1936. godine. No, ponovno je pred nama dvojbena situacija: je li to pokušaj uspostave decentralizirane kolektivističke demokracije ili anarhije per se? U opisivanju situacije Sam Dolgoff, Vernon Richards i drugi anarhisti smatrali su taj pokret i društvo „anarhističkim“. Gaston Leval, koji je neposredno proučavao mnoge kolektive, taj pokret više voli zvati „slobodarskim komunizmom“ ili „revolucionarnim slobodarstvom“, čak i „slobodarskom demokracijom“.

Španjolski građanski rat, koji je na kraju srušio Republiku i uspostavio fašistički režim Francisca Franca, pripadnici ljevice i, posebno, slobodarske ljevice, tumače kao Španjolsku revoluciju. Smatrali su ga revolucijom jer su u razdoblju od srpnja 1936. do ožujka 1939. uvedene širom rasprostranjene temeljite promjene u društvenom i gospodarskom životu većeg dijela Španjolske. Za naše zanimanje najvažnije su nove društvene institucije koje su uspostavili anarhisti.

Španjolska je 1936. godine imala najveći anarhistički pokret na svijetu. I zaista, vjerojatno više od polovice svih anarhista svijeta bili su Španjolci. To je taložina dobro ukorijenjene tradicije kojom narodni anarhistički pokret seže u davnu 1872. godinu. Španjolski je pokret bio u svojoj biti bakunjinistički utoliko što je davao prednost organiziranju društva u mjesne kolektive koji se udružuju u mjesne federacije i tako stvaraju šire federacije.

Važno je obilježje španjolskog anarhizma bila masovna podrška i ruralnih i urbanih područja. Anarhistički su pisci, poput Rockera i Murraya Bookchina, tvrdili da je tradicionalna španjolska seljačka zajednica ovjekovječila tradiciju sklonu anarhističkom kolektivizmu. Bookchin čak tvrdi da je anarhizam „ugrađen“ u život španjolskog naroda. To se, izgleda, odnosi na praksu predkapitalističke kolektivne i uzajamne pomoći na selu kao i na individualističke vrijednosti do kojih drži španjolski seljak. Taj sklop uzajamnosti i individualizma nije jedinstveno španjolski. Čini se uobičajenim obilježjem seoskih naroda. Svakako se Imazigheni i arapski seljaci, susjedi Španjolaca, mogu tako označiti. Anarhizam možda nije toliko ugrađen u život španjolskog naroda, koliko je određena predispozicija za njega ugrađena u seljaštvo i to zbog općeg karaktera seljačke situacije. Čak i tako, opažanje kao Bookchinovo ne uzima dovoljno u obzir autoritarnu stranu španjolskoga života, poput utjecaja crkve i činjenice da je fašizam imao određenu privlačnost za Španjolce.

Međutim, podrška španjolskog seljaštva bakunjinističkom federalizmu posebno jasno pokazuje da je ta društvena sredina, kad je suočena s radikalnom socijalno-tehnološkom pobunom, u posljednjih sto godina bila plodno tlo za anarhizam.

Nije mi namjera ovdje ulaziti u detalje organizacije i djelovanja španjolskih anarhističkih kolektiva osim kako bih postavio neka pitanja koja se tiču uloge vlasti unutar njih. Ideal svih zajednica bio je osnovati slobodan kolektiv čije bi osobine bile zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, dobrovoljna pripadnost i pravo na povlačenje iz kolektiva bez kažnjavanja, potpuno i ravnopravno sudjelovanje u procesu odlučivanja, slobodan izbor zanimanja, jednaka plaća, besplatno školovanje, besplatna zdravstvena njega i lijekovi, nadomještanje novca potrošačkim ili kreditnim karticama i sustav trampe među zajednicama.

Kolektivi u Španjolskoj, kao i oni Mahnovi u Ukrajini, djelovali su samo za vrijeme naglašenih neprijateljstava i otvorenog ratovanja. To je imalo očite negativne posljedice u stvaranju nestašica svih vrsta i ometanju komunikacija, djelotvornih društvenih odnosa i trgovine. No postojao je i pozitivan učinak trajne motiviranosti svih pripadnika kao ujedinjene snage protiv zajedničkog neprijatelja: bila je to borba za opstanak, tako da su mnogi obični problemi, koji bi mogli prouzročiti sukobe u običnim vremenima, stavljeni na stranu i zanemareni. Ne samo da su negativne ratne okolnosti škodile sustavu, već se može postaviti pitanje je li u malom vremenskom razmaku, kraćem od tri godine, bilo dovoljno vremena za stvaranje nekih vrsta oligarhijskih i birokratskih mehanizama, koje su Michels ili Machajski, na primjer, mogli predvidjeti kao dio dinamike takve situacije. Napokon, vrijedno je imati na umu da su gotovo u svim kolektivima predani anarhisti bili beziznimno u manjini. U većini njih većina su bili socijalisti i drugi, ne posebno vjerni načelima decentralizma, jednakosti i slobode.

Pregledi, kao što su Levalovi ili Dolgoffovi, pokazuju da su kolektivi zaista primjenjivali načelo zajedničkog vlasništva. U poljoprivrednim kolektivima zemlja, stoka i oruđe bili su u vlasništvu komune. Poslovi su se, čini se, vodili uz najveće moguće sudjelovanje njezinih članova. Sastanci i otvorene rasprave bili su česti. Postojao je iskreni pokušaj da svi imaju donekle jednake plaće. Besplatno školovanje, zdravstvo i lijekovi bili su beziznimni, a neki su kolektivi otišli dalje i omogućili besplatno stanovanje, električnu struju i kruh.

Usprkos tome, nameću se neka važna pitanja o tom anarhističkom eksperimentu – ponovno slična onima koja se javljaju u vezi s Mahnovim eksperimentom. Prvo, čini se da je malo komuna djelovalo prema načelu konsenzusa, već su se oslanjale na glasove većine. Može to biti prikladna anarhistička tehnika, ako se ne upotrijebi kao mehanizam potiskivanja mišljenja manjine. To zauzvrat znači da o pitanjima temeljnog načela nema lake odluke. Nadalje, u svakom slučaju, manjina uvijek mora imati pravo da ne slijedi volju većine ili da odstupi.

Izgleda da su španjolski kolektivi priznavali pravo uzmaka, no onaj tko je otišao imao je zbog toga veliku šansu da izgubi svaku mogućnost surađivanja s kolektivom pri ponovnom priključivanju. Važnije je pitanje što se događalo s onima koji su otišli ili s onima koji se nisu željeli pridružiti ni jednom kolektivu. Čovjek je mogao birati između pripadnosti kolektivu ili zadržavanja položaja nezavisnog radnika. U poljodjelstvu je to značilo da je čovjek ograničen na posjed koji nije zahtijevao unajmljivanje plaćene radne snage za obrađivanje, s obzirom na to da je to bilo zabranjeno. Leval nam kaže, pomalo nejasnom ljevičarskom terminologijom, da „su posredništvom kolektiva svoje[2] djelovanje usklađivali s općim planom rada“. Ono što su proizveli bilo je prodano kolektivima. Čovjek se pita na koji način je plaćeni rad bio zabranjen i kako su djelatnosti poljodjelaca koji nisu pripadali kolektivu bile „usklađivane“. Jesu li postojale „anarhističke policijske snage“? Ili, u tradiciji primjerenijoj anarhiji, jesu li nametane difuzne sankcije kao što je izgon ili bojkot?

Druga se upitna siva zona javlja pri spomenu komiteta (odbora) kolektiva koji su izabrani kako bi upravljali poslovima skupine. Bilo je uobičajeno da kolektivi biraju oko troje svojih članova koji su imali ulogu izvršnog ili upravljačkog komiteta (odbora) ili „administrativne komisije“, a kojima su bile povjerene ne male ovlasti. Oni su odlučivali o radnim satima i plaći; odlučivali su o tome hoće li se ili neće izbaciti neki član kolektiva. O „slobodarskom komunizmu“ u selu Alcori čujemo da je „komitet paterfamilias. On sve posjeduje, on sve vodi, on se svime bavi. Svaka se posebna želja treba njemu uputiti. On je, u krajnjem slučaju, jedini sudac. Može se prigovoriti da su članovi komiteta bili u opasnosti da postanu birokrati ili čak diktatori. Seljaci su i na to mislili. Odlučili su da se komitet treba mijenjati u čestim razmacima, tako da svaki pripadnik sela može biti njegov član određeno vrijeme“ (navedeno u Dolgoffu, 144). No, je li takvo potpuno delegiranje vlasti anarhija? Ono se bolje može opisati kao demokratski dogovor u kojem je vrijeme službovanja kratko i ograničeno na određeno razdoblje po osobi.

Ta pitanja i kritike ne trebaju se tumačiti kao pokušaj umanjivanja španjolskoga napora. Jer ti su slobodarski kolektivi, usprkos svojim pogreškama, bili hrabar, nov i smion životni eksperiment. Zbog svoje antiautoritarne sklonosti oni su vjerojatno bili dosad jedini stvarno radikalan pokušaj promjene na širokoj osnovi u ovom stoljeću.

 

ANARHISTIČKA DOBROVOLJNA ZAJEDNICA

Dobrovoljne zajednice ni u kojem smislu nisu suverene jedinice; sasvim suprotno, to su zajednice unutar suverenih država i na njihovu tlu. One su pokušaj pokretanja anarhičnih zajednica „unutar ljušture starog“. Tako se, na primjer, nekoliko anarhističkih komuna, osnovanih u Sjedinjenim Državama, moralo na neki način prilagoditi pravu Sjedinjenih Država, a u mnogim slučajevima bile su prisiljene prestati s radom, uglavnom jer se nisu prilagodile. Svaka anarhija u takvim zajednicama postaje strogo ograničena i primjenjuje se samo na unutarnja pitanja same skupine, a koju duga ruka zakona nekiput može dosegnuti. Svaka takva komuna postaje sastavni dio političkog i gospodarskog sustava države, htjela to ona ili ne htjela.

Nadalje, pojedinačni su pripadnici odgojeni na kulturnoj tradiciji i vrijednostima te države i zapravo im je vrlo teško osloboditi se njihovih zamamnih učinaka. U komunama koje uspiju preživjeti više od nekoliko godina, djeca nemaju iste želje, motivaciju i emocionalne probleme kao njihovi roditelji. Djeca podignuta u komunama neće im biti privržena i imati iste ideale kao njihovi roditelji. Karizmu prvoga naraštaja nasljeđuje rutina drugog. Osim toga, komuna ne može lako zaštititi mlade ili bilo koga drugog od impresivnih „atrakcija“ vanjskoga svijeta. Kako ih zadržati u komuni drugi je veliki problem. Ukratko, od samoga početka svaki takav projekt, kao što je anarhistička dobrovoljna zajednica, ima veliku šansu da ne uspije zbog raskoraka s vanjskim svijetom koji je protiv njega.

Eksperimenti s anarhičnim komunama uvijek su uključivali malo ljudi. Uistinu, velika većina njih teško da je ikad dostigla stotinu stalnih pripadnika, a i tada se radilo o gotovo obiteljskim odnosima. Štoviše, te su komune beziznimno gospodarski nesamostalne. Neki, ili većina pripadnika, zadržavaju zaposlenja vani kako bi potpomagali zajednicu. Dok su se anarhistički eksperimenti često temeljili na zajedničkom vlasništvu nad zemljom, puni komunizam, u smislu udruživanja bogatstva i rada, bio je manje uobičajen nego u drugih eksperimenata.

Većina anarhističkih dobrovoljnih zajednica nalazila se u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Vjerojatno prvu koju možemo označiti anarhičnom osnovao je Josiah Warren. On ne samo da je bio jedan od velikih stvaralačkih mislilaca anarhističkog pokreta, već je bio i izumitelj malih naprava, a također i društveni eksperimentator. Većinu svoga života zanimao se za pokret dobrovoljnih zajednica te je stvarno i živio u doba njihova procvata u Americi – u prve tri četvrtine devetnaestoga stoljeća. Warren je sudjelovao u Owenovoj zajednici „Harmony“ [Sklad], a napustio ju je 1826. u uvjerenju da su njezini glavni problemi nedostatak individualnosti i nesposobnost da potakne oslanjanje na vlastite snage. Warren je bio nezavisni anarhist koji nije želio uvesti komunizam, nego je zagovarao sustav slobodnog dogovaranja u kojem svatko dobiva ovisno o vremenu koje posveti radu. U svojoj „Pravednoj trgovini“[3] pokušao je primijeniti svoje ideje pomoću sustava razmjene robe koji se temeljio na kuponima, pri čemu je svaki kupon odgovarao tome koliko se vremena provelo proizvodeći neki predmet ili obavljajući neku uslugu.

Warren je 1831. godine s još nekima organizirao kooperativnu proizvodnu zajednicu u državi Ohio nazvanu „Equity“ [Pravičnost]. Postojala je nada da će tu biti uvedene Warrenove ideje o obrazovanju i društvenom poretku. Prihvaćeno je osnovno načelo anarhije: pojedinac može raditi što hoće, ali uvijek na vlastiti trošak. Usprkos svemu pokus je propao, ne zbog unutarnjih problema zajednice, nego zato što je područje bilo zaraženo malaričnom bakterijom pa je nakon 1835. bilo nemoguće nastaviti s eksperimentom.

Warren nije odmah pokušao osnovati drugu zajednicu. Tek je nakon nekoliko godina osnovao „Utopiju“, ponovno u državi Ohio. Tu je svaka obitelj kupila vlastitu kuću i zemlju te je bila uključena u ravnopravnu raspodjelu rada putem kupona koji su vrijedili za sve unutarnje transakcije zajednice. Gospodarstvo je u prvom redu bilo proizvodno, budući da su se članovi bavili mljevenjem žita i proizvodnjom drvenih i metalnih proizvoda. U jednom trenutku u zajednici je bilo gotovo sto stanovnika. „Utopija“ je, barem prema Warrenu, prvenstveno osmišljena da pokaže praktičnost slobodne zajednice; trajni opstanak bio je manje važan. Kolonija je uspješno napredovala i djelovala prema anarhističkim načelima. Kasnije je pretrpjela štetu zbog Građanskog rata i jeftine zemlje na zapadu, koja je privlačila njezine članove i potencijalne pripadnike. Na kraju je, čini se, nestala stopivši se s lokalnom scenom kao samo još jedna američka zajednica. Premda je vjerojatno još bilo nešto njezinih prvotnih članova oko 1875., većina ih se još prije dvadeset pet godina preselila u Minnesotu na jeftiniju zemlju.

Konačno, Warren je bio posrednik pri osnivanju treće komune, „Moderna vremena“, na Long Islandu nedaleko grada New Yorka. Počela je 1851., po osobi se prodalo tri jutra zemlje i na njoj je svaki naseljenik izgradio kuću. Glavna gospodarska aktivnost bila je vrtlarstvo radi trgovine. Članovi su se uglavnom bavili uzgojem voća i povrća za tržište grada New Yorka. I tu je naglasak bio na dobrovoljnoj suradnji, razmjeni kupona, i na sustavu obrazovanja koji je naglašavao oslanjanje na vlastite snage, slobodu i svladavanje ručnih vještina. Do 1854. u „Modernim vremenima“ prebivalo je trideset sedam obitelji, što je dokazivalo gospodarsku i političku uspješnost eksperimenta. Zbog publiciteta i lake dostupnosti grada New Yorka, kolonija je primala velik broj znatiželjnih posjetilaca, od kojih su mnogi odlučili ostati. Zajednica je odbila usvojiti pravila koja bi mogla spriječiti pojedince da se nasele u njoj. Posljedica toga bila je da su u „Moderna vremena“ došli živjeti različiti ekscentrici. Premda nisu nikad činili znatan broj, oni su koloniji priskrbili donekle nepovoljan publicitet. Ta ozloglašenost ipak nije bila dovoljno odbojna da spriječi sve veći uspjeh komune, za razliku od nekih drugih komuna koje je loš glas praktički uništio. Građanski rat je svojim gospodarskim nevoljama konačno stavio točku na „Moderna vremena“ kao eksperiment dobrovoljne suradnje i uzajamnosti.

Najuočljivija činjenica u vezi s tim trima zajednicima jest da ni jedna od njih nije propala zbog svog anarhizma; sve su prestale postojati isključivo zbog izvanjskih čimbenika – uvjeta koji bi razbili svaku zajednicu.

Sljedeći eksperiment anarhističke komune uspostavljen je u mjestu Home, u državi Washington, oko trideset kilometara zapadno od Tacome. „Uzajamno udruženje Home“ osnovano je 1898., steklo je zemlju, te je prodavalo svojim članovima pravo na upotrebu čestica veličine jednog do dva jutra. Članstvo je bilo otvoreno za one koji su tražili „osobnu slobodu da slijede vlastiti pravac djelovanja, ma kako se on razlikovao od običaja prošlosti ili sadašnjosti, bez cenzure ili ostracizma susjeda“, i koji su tražili da „svaki pojedinac bude cijenjen prema svojim zaslugama te tako bude neovisan“ (navedeno u LeWarneu, 171).

Komunitarni aspekti „Homea“ bili su krajnje ograničeni. Na raspolaganju je bila zadružna prodavaonica za nabavku hrane, škola, knjižnica i razni tečajevi i klubovi za umjetnost, esperanto, istočnjačku filozofiju, glazbu i fizičku kulturu. Osim toga, postojala je susjedska uzajamna pomoć. U imovinu komune spadala je dvorana za sastanke, riva, pločnici i groblje. Kao i u warrenovskim zajednicama, većina aktivnosti bila je prepuštena pojedinčevoj vlastitoj poduzetnosti.

Članstvo, koje je 1899. brojilo njih pedeset četiri, povećalo se na dvjesto trinaest pripadnika do 1910. godine, što je bio najveći broj. Godinu dana kasnije zadruga „Home Grocery Association“ [Udruga mješovitom robom Home] propala je usred ogorčene parnice i strančarskih razmirica. A do 1917., kao rezultat sudskog spora, „Udruženje Home“ bilo je raspušteno i predano u ruke stečajnog upravitelja. Jedna je frakcija optužila drugu da je prigrabila organizaciju provodeći ključne izmjene u njezinu ustrojstvu bez pristanka druge frakcije.

U Velikoj Britaniji, u posljednjem desetljeću devetnaestoga stoljeća, bilo je organizirano najmanje osam anarhističkih komuna. Dvije od njih bile su uglavnom pod utjecajem Kropotkinovih stajališta, dok je njih šest bilo tolstojevskih. Sve su one bile krajnje mali pogoni koji su rijetko imali više od dvanaest pripadnika. Također su imale samo male zemljišne površine za bavljenje povrtlarstvom namijenjenim prodaji kao svojim glavnim gospodarskim poduhvatom. „Kolonija Purleigh“ postala je središte za izdavanje Tolstojevih djela u prijevodu Aylmera Maudea, pripadnika kolonije. Ona je bila jedna od najvećih kolonija, koja je u jednom času imala najmanje šezdeset pet članova.

Godinu ili dvije nakon osnutka 1896., kolonija je bila uvučena u unutarnji sukob zbog načina izbora kandidata za članstvo i zbog problema kako prodavati prijevode Tolstojevih djela a da ih ne nadvlada komercijalizam i težnja za dobiti. „Kolonija Purleigh“ je očito na kraju raspuštena jer su je članovi napustili, da bi se mnogi pridružili duhoborskim zajednicama[4] u Kanadi.

Jedna mala kolonija, „Radionica bratstva“, u početku osnovana u Leedsu, a s vremenom preseljavana na nekoliko različitih mjesta, uspjela je preživjeti do današnjih dana.

„Kolonija Ferrer“, utemeljena pokraj New Brunswicka u državi New Jersey 1915., nazvana je po španjolskom anarhističkom učitelju Franciscu Ferreru. Organizirali su je njujorški anarhisti koji su nastavili iz svojih domova u komuni odlaziti na posao u grad. Ujedno su uzgajali povrće i perad, ali najvažniji je pothvat komune bio „moderna škola“, koju su pohađala uglavnom djeca obitelji iz kolonije ali i ostalih posjetilaca. Škola je, kao i zajednica, očekivano djelovala prema anarhističkim načelima slobode i individualnosti te je uspjela preživjeti do Drugoga svjetskog rata. Premda je kolonija imala izrazite probleme s unutarnjim disidentstvom i sukobima, stvarni čimbenik njezina nestanka bio je izvanjski. Vojska Sjedinjenih Država izgradila je kamp Kilmer odmah do nje, što je stvorilo mnoge kritične probleme s kojima se pripadnici kolonije nisu na kraju mogli nositi. Krađa i osobna sigurnost su, čini se, bili glavni problemi pa je takva situacija potaknula pripadnike kolonije da se isele. No, Veysey tvrdi da je vojna intervencija vjerojatno ionako samo ubrzala proces već postojećeg polaganog raspadanja.

Joseph Cohen, pripadnik „Kolonije Ferrer“, bio je posrednik u pokušaju osnivanja anarhističko-komunističke komune 1934. godine u Sunriseu u državi Michigan. Ona je postojala do 1937. i, prema njegovu opisu, bio je to eksperiment koji je od samoga početka iscrpljivao unutarnji sukob. Neuspjeh kolonije doista se može djelomice tumačiti kao potvrda anarhističke teorije, s obzirom na to da su njezini glavni problemi bili organizacijski. Bilo je pretjeranoga delegiranja vlasti; administrativni komiteti stvorili su klike i djelovali svojevoljno i potajno. Osim toga, bila je to poljoprivredna zajednica u kojoj je malo članova išta znalo o ratarstvu. I na kraju, u Sunriseu je sve vlasništvo bilo zajedničko. To stvara intenzivnije i čvršće društvene odnose od labavih veza važnih za neke eksperimente o kojima smo već raspravljali, te dovodi do situacije osjetljivije za sukob.

U šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća došlo je do preporoda pokreta dobrovoljnih zajednica. Riječ je vjerojatno o razvoju događaja daleko većih razmjera od onih u prijašnjem valu eksperimentiranja komunama između 1820. i 1860. godine. Štoviše, tipovi zajednice koji su isticali individualnost i osobnu slobodu zamjetniji su u ovom novijem nego u prijašnjem valu. Doslovce je stotine anarhičnih komuna iskrsnulo i nestalo, a tek nekolicina je opstala nekoliko godina.

Kao što je već spomenuto, svaka je dobrovoljna zajednica suočena od početka s velikim opasnostima zbog različitih izvanjskih činilaca koji ugrožavaju uspjeh skupine. Međutim, činjenica da su neke komune uspjele usprkos tim opasnostima ukazuje na unutarnja svojstva zajednice koja su strateški važna za uspjeh ili neuspjeh. Neka od njih su sljedeća:

1. Smanjivanje negativnog publiciteta i vanjskog miješanja
Zajednice koje prakticiraju ekscentrične seksualne običaje i odijevanje, ili su tolerantne prema upotrebi droge, a ujedno otvoreno iskazuju svoje ponašanje, očito prizivaju neuspjeh zbog sankcija šire zajednice i policijskog upletanja. Zajednica koja je u najmanjoj mjeri neobična ima najbolju priliku za preživljavanje u rukama vanjskog svijeta. Svakoj je zajednici bilo teško nestati iz vidokruga države, a danas je to gotovo nemoguće.

2. Izbor članova
Veliki dio uspjeha komune ovisi o izgrađivanju skladne skupine članova, što se pooštrava do te mjere da se osobe koje se prijavljuju za članstvo adekvatno provjeravaju. To, naravno, uspostavlja „klasnu“ razliku između onih koji imaju moć da provjeravaju i prihvaćaju ili odbacuju i onih koji se prijavljuju – a to nije uvijek privlačilo slobodarske duhove. Usprkos tomu, pregled eksperimenata s komunama pokazuje koliko je često glavni uzrok neuspjeha bio neprimjereni nadzor nad prijemom u članstvo. S druge strane, najuspješnija komuna, huteritska, ima najstrože uvjete pristupa i praktički nikad ne prima članove izvana.

3. Osobna odgovornost
Mnoga je zajednica propala zbog nedostatnog broja zrelih i odgovornih pripadnika i prezasićenosti onima koje bi neki nazvali sebičnom, malom djecom. Nije naodmet ponoviti da anarhija ovisi o tome do koje se mjere svaki član ponaša savjesno, odgovorno i samodostatno (autonomno). Riesman naziva takve pojedince pojedincima koji se „ravnaju prema internaliziranim vrijednostima“, a ja naslućujem da je uspješna anarhistička komuna sastavljena uglavnom od takvih ljudi. Većinom su dugovječne anarhističke eksperimente proveli oni kojih je kulturni milje bio devetnaesto stoljeće, engleski, protestantski milje – tip miljea određen internaliziranim vrijednostima. Takvi su bili i mnogi španjolski anarhisti. U najmanju su ruku, često prigrlili ateističko „puritanstvo“ koje se protivilo alkoholu, borbama s bikovima i seksualnom promiskuitetu (vidi Hobsbawm, 82, i Brenan, 157). Brenan je također vidio sličnosti između španjolskih anarhističkih skupova i skupova revivalista. Postoji veza između „puritanstva“ i internaliziranih vrijednosti jer je samodisciplina, između ostalog, osnova svakog „puritanstva“. To ipak ne znači da netko mora biti puritanac da bi bio samodiscipliniran. Bilo bi zanimljivo odrediti stupanj do kojeg se spoj internaliziranih vrijednosti i anarhične političke organizacije javlja izvan europske kulturne sredine, među drugim narodima o kojima se raspravljalo na prethodnim stranicama.

4. Tehničke mogućnosti
Najuobičajeniji ideal zajednice bio je seoska, samodovoljna ratarska kolonija. U nekim predjelima marginalne gospodarske vrijednosti, te su zajednice predstavljale dokazani uspjeh pa su čak pridonijele skromnom gospodarskom preporodu toga područja. No, češće su bile gospodarska katastrofa, jer njihovi pripadnici nisu navikli na ratarski ili seoski život. Neuspjeh je najsigurniji kad članovi ne samo da ne poznaju taj život, nego i ustrajavaju na naivnoj romantičnoj predodžbi o takvom životu.

5. Komunalizam
Maksimiziranje raspona komunalnog života – komunalnog vlasništva, komunalne prehrane, komunalnog stanovanja itd. – dovodi također do jačanja određenih konfliktnih situacija. Spajanje ljudi različitoga porijekla i međusobno vezivanje rađa poteškoće. Huteriti su bili prilično uspješni u komunalnom pothvatu, velikim dijelom zato što su nastojali osigurati najveću moguću kulturnu homogenost svih članova. Strogo su nadzirali indoktrinaciju članova od kolijevke pa do groba. Osim toga, njihova je tradicija stara gotovo pola tisućljeća. One anarhističke komune iz devetnaestoga i dvadestoga stoljeća koje su imale stanoviti stupanj uspješnosti bile su „labavo“ strukturirane s minimumom komunalne imovine, komunalne prehrane, komunalnoga stanovanja itd. – to su bila susjedstva pojedinaca koji su slično razmišljali i nisu bili tako blisko povezani jedni s drugima. Postojala je široka zavjetrina za pojedinačno djelovanje i autonomiju, no, ujedno, uzajamna je pomoć uvijek bila na raspolaganju kad zatreba i, naravno, nije bilo gospodarskih razlika.

 

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

O Mahnu i ukrajinskom pokretu vidi, Avrich i Voljin. Podaci o Španjolskoj revoluciji uzeti su iz Brenana, Dolgoffa, Levala i Richardsa. O anarhističkim dobrovoljnim zajednicama vidi, Martin za Warrenove pokuse, LeWarne za „Zajedničko udruženje Home“, Hardy za engleske komune, Veysey za „Koloniju Ferrer“ i Joseph Cohen za „Sunrise“.

 

 

BILJEŠKE

[1] Na sastanku na kojem se raspravljalo o Mahnu ovaj je pisac pitao kako netko može biti anarhist i istovremeno narediti strijeljanje ljudi zbog kršenja naredbi. Čini se da je glavni odgovor anarhista bio: „Ali Mahno je organizirao radničke i seljačke kolektive, kao i obrazovne i kulturne pogodnosti.“ A na to je očigledan odgovor da je Mussolini također organizirao da vlakovi stižu na vrijeme.

[2] Tj. osoba koje nisu pripadale kolektivu.

[3] Misli se vjerojatno na njegovu „Time Store“, trgovinu u kojoj se vrijednost robe određivala prema tome koliko je vremena uloženo u njezinu izradu, a Warren je to nazivao „Equitable Commerce“, ravnopravnom trgovinom. [op.prev.]

[4] Duhoborci, ruska kršćanska sekta, nastala u osamnaestom stoljeću, propovijedali su jednakost svih ljudi, a sebe smatrali borcima „za duh“. Godine 1989. preselilo se oko osam tisuća duhoboraca u Kanadu. [op.prev.]

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.