Krila u koferu | Boris Beck

BOG DIJAMANTNOG SRCA

Tamara će reći da je u vrtiću danas bila petsto osamnaest hiljadu dana, a Mihovil da smo na moru ljetovali pet minuta. Amélie Nothomb u sjećanjima na djetinjstvo provedeno u Kini za vrijeme Kulturne revolucije spominje prevodioca, gospodina Čanga. Njegove su rečenice često počinjale s dans l’eau tres froide (u vrlo hladnoj vodi) što je bio njegov način izgovora riječi autrefois (nekad). Očito su prečesto počinjale tako jer jednom više nije došao na posao, a umjesto njega pojavila se osorna drugarica Čang koja je obraćanje s gospođo i gospođice ispravljala kao teške gramatičke pogreške.

“Ali kako su vas zvali prije,” pitala je naivna Amélieina majka koja je očito vjerovala isto što i Kundera, da je borba sjećanja protiv zaborava zapravo borba čovjeka protiv vlasti.

“Prije ne postoji,” odbrusila joj je drugarica Čang. “Dok smo još bili mrtvi,” znaju djeca reći o vremenu prije svojega rođenja.

Einsteinove su jednadžbe jasne kao pekmez: pričekate li rezultate lota s daleke planete pa potom sjednete u dovoljno brzu raketu, možete stići onamo prije izvlačenja, taman da uplatite listić s dobitnom kombinacijom. Vrijeme zagonetno u svemiru još je zagonetnije u našim životima: puže dok pužemo i mi, hoda kad smo djeca, čim odrastemo počne trčati, a u starosti leti. Newton je zamislio apsolutno vrijeme koje “teče ravnomjerno samo od sebe i iz svoje prirode bez bilo kakva odnosa s vanjskim svijetom”, zbog čega je brzina svjetla morala biti relativna; iako je Einstein dokazao da je obratno, da je apsolutna brzina svjetla i da vrijeme ovisi o promatraču, Newtonova slika statična svemira i apsolutna vremena koje će zauvijek jednoliko protjecati prevladava do naših dana. Svakodnevno razgovaram s ljudima kojima svemir nije ništa više nego savršeni sat koji je jednom davno Stvoritelj navinuo i prepustio samome sebi, neka otkucava svoje trenutke sve do zadnjega. Ta strašna slika Stvoritelja otuđena od svojih stvorenja, izgubljenih u gluhom i praznom prostoru, doista ne bi bila zamisliva bez sata. Mehanički je sat prvi serijski stroj sa zamjenjivim dijelovima, arhetip svih strojeva i, kako kaže Lewis Mumford, nije slučajno što se rodio istodobno s kapitalizmom. Kronometar je u 18. stoljeću bio ubojit poput MMF-a i atomske bombe zajedno – naoružana točnim satovima engleska je flota postala kraljicom mora, a točne koordinate postale su prva karika u lancu za mnoge narode. Ucrtavanje u kartu bilo je isto što i kolonizacija, a kontinuum prostorvrijeme pretvorio se u prostorvrijemenovac.

Iako para i dalje vrti svijet, vrijeme nije što je nekad bilo. Astronomi više ne rješavaju problem longitude, ali zato mjere zračenje iz crnih rupa. Ono je moguće jedino ako čestice putuju brže od svjetlosti ili vremenom unazad. Zdrav razum čitatelja i gledatelja na još je većim kušnjama: stezanje i rastezanje vremena (ili prostora) u Kafkinoj priči Svakidašnje zbivanje uzrokuju da se A i B neprestano mimoilaze; vrijeme može biti prazno kao u Beckettovim dramama; može se svezati u čvor kao u Dvanaest majmuna; može se smrznuti kao u Clarkeovoj priči Sve vrijeme svijeta; može se rastapati kao na Dalijevim slikama; može služiti za dešifriranje drugog vremena kao u krimićima; može teći paralelno kao u Simakovim Polustvorovima; može se previnuti naprijed ili nazad kao u Wellsovu Vremeplovu; može se beskonačno ponavljati kao u Danu svizaca; može se isjeckati, raskoliti, raspasti, ubrzati, usporiti, pomaknuti, klonirati, obrnuti, uvrnuti u sebe ili raspupati na sve strane.

U dječjoj knjizi Michaela Endea Momo bankari vremena savjetovali su ljudima da vrijeme ne rasipaju na bližnje nego ga pohrane u njihove sefove – u stvari rupe bez dna, slične hrvatskim bankama. Lupeške bankare raskrinkala je djevojčica, slijedeći kornjaču umakla je njihovoj bjesomučnoj potjeri (bila je prespora da je uhvate) te je vratila izgubljeno vrijeme sumještanima kako bi se opet imali kada posvetiti jedni drugima. Hvala budi Proustu na otkriću da nismo tek putnici na jednosmjernoj cesti, nego smo rastegnuti kroz sve svoje dane i nastanjeni u nekoliko odabranih trenutaka kojima se stalno vraćamo i iz kojih se protežemo. Fizika kaska za književnošću: višedimenzionalno vrijeme, slično zatvorenoj sferi bez početka i kraja, zamislio je Hawking i u nj smjestio svemir, siguran kao u nekom mjehuru.

John Harrison, izumitelj kronometra, bio je spretan sa zupčanicima, a nespretan s rečenicama, no volio je sat kojem je poklonio život: “Ne postoji ni jedna mehanička ili matematička stvar na svijetu ljepša ili zanimljivija u građi od ovog mog sata ili kronometra za longitudu… i svim srcem zahvaljujem Svemogućem Bogu što sam živio dovoljno dugo da ga mogu u određenoj mjeri dovršiti.” Za Thomasa Manna pak vrijeme je “dragocjen poklon koji smo primili da u njemu postanemo razboritiji, bolji, zreliji i savršeniji”, zbog čega se svemir i ne može ravnati po jednom jedinom satu. Vrijeme u koje su njegovi stanovnici uronjeni posve je osobno i za njegovo mjerenje traži se fleksibilan instrument koji nikako ne može biti načinjen od supertvrdog dijamanta, pogotovo što će se taj mjehurić uskoro rasprsnuti i otvoriti u novoj, još zagonetnijoj dimenziji.

“Kada će biti crtić, tata?” pitaju mladi Beckovi.

“Za tri četvrtka i petnaest zima”, “Za pola siječnja” ili “Za petsto osamnaest hiljadu sati”, kažem ja poznajući njihovo nesnalaženje u vremenu

“Neće”, smije se Tamara, i baš uvijek prokuži kada lažiram mjerne jedinice.

“Sada tata vama mijenja pelene, gura vas u kolicima i radi bočice, a kad budete veliki, onda ćete vi tati mijenjati pelene, voziti ga u kolicima i raditi mu bočice”, provociram Mihovila.

“Ne može to biti, tata”, protestira on, braneći pravo na to da živi u vremenu koje se ne može preokrenuti. I bolje da ne može – ima zbilja vrlo uznemirujućih stvari u toj vrlo, vrlo hladnoj vodi.