Krila u koferu | Boris Beck

ČISTE RUKE

“Ne razumijem kako jedna čista ruka može dotaknuti novine, a da se ne zgrči od gađenja” čudio se Baudelaire novinama i njihovu pijanstvu okrutnosti, tom jutarnjem odvratnom aperitivu umiješanom od vladara, naroda i pojedinaca. Ali što je sudbina! Dok normalne novine senzacije donose gladnim čitateljima kao vruće pečenje, dok se s njega još puše krv, znoj i suze, književni časopisi ratove, razvrat, mučenja i zločine prvo isjeckaju i raskuhaju, pa još garniraju bibliografijama, fusnotama i citatima. A analiza hrvatskom čitatelju ubija gušt, od teorije mu se okreće želudac, a bibliografije, fusnote i citati idu s reklamama kao stepanje na Mozarta – ukratko, nema novca.

Zato je ruka koja piše prisiljena pružiti se za milodar, ali one koji oklijevaju hoće li u nju spustiti novčić ili neće ne zanima je li ruka čista ili nije, njih zanima čija je i hoće li o njima štogod lijepa napisati. Tako je to u kulturi koja se zbog opće isprepletenosti obično naziva incestuoznom, a operacija Čiste ruke, kakvu su Talijani proveli raskrinkavajući svoj Tangentopolis (Mitograd), još nije na vidiku. Bez zaleđa u promiskuitetnoj kulturnoj sauni nije lako – novac koji autoru biva udijeljen nije ni za živjeti ni za umrijeti, prihod je od reklama skroman, novac od prodaje zagubljen, od pretplate najviše profitira pošta. Tko se god odvažio pisati za naše časopise, nagrađen je beskrajnim čekanjem na honorarčić, a oni malobrojni koji su ga i dobili dodatno su nagrađeni čekanjem na poreznu prijavu koja će doći u zadnji čas i to pogrešno ispunjena (ne vrijedi im urgirati: nova će verzija biti samo pogrešna na drugi način) – a kroz slične patnje prolaze i pretplatnici, poštari, tiskari, urednici, lektori i uopće svi ako iza njih ne stoji nijedna institucija.

Ali časopisi i novine ipak uporno izlaze i sile autore da štogod napišu, a da im za to ne nude vječnost; tjeraju ih da proizvedu ono što Matthew Arnold zove književnost na brzaka; prisiljavaju ih da eksploatiraju talent i da ne ostavljaju mozak na ugaru; izazivaju ih da pišu slobodno, ne zamišljajući sebe u bronci; omogućuju im da izvide zašto bi Slavko Mihalić svakom piscu preporučio da radi u novinama (ali samo na neko vrijeme!); pozivaju ih da sudjeluju u Bernhardovoj slici prema kojoj su pisci cepelini što sa svakim novim tekstom odbacuju dio balasta i tako se dižu sve više.

Taj balast koji književni časopisi i novine u nas uporno objavljuju, i koji ih uporno vuče financijskom dnu, nema šanse probiti se u komercijalni novinski prostor zagušen kupljenim informacijama i prodanim reklamama. Srećom, što je manja tiraža, to je veća sloboda: niste osuđeni na pisanje o hladnoj kulturi – obljetnicama rođenja i smrti, hrvatskim premijerama i velebnim izložbama; smijete pisati o tekstovima ne dotičući se autorova privatnog života; ne morate forsirati skandale i ekscese; imate pravo govoriti o neuralgičnim točkama kulture; slobodni ste u svaku našu jabuku razdora staviti crva sumnje; možete izreći svako mišljenje, samo ako nije glupo; imate pravo potaknuti što god hoćete; ne morate biti poznato ime, dovoljno je da znate pisati; imate priliku čitatelje upoznati s trenutno najzanimljivijim knjigama (što je, budući da se od 1948. Index librorum prohibitorum nažalost ne ažurira, teško pouzdano saznati na jednom mjestu). I ako s tom činjenicom (ili prividom) autorske slobode ne znamo što bismo, i ako takav skupi prostor ne znamo bolje iskoristiti, sami smo si krivi.

S komercijalnim novinama uvijek mi je isto: neodoljivo me privlače, a kada ih pročitam za pet minuta, osjećam se razočarano. Izgleda da svrha dnevnih novina i nije toliko da informira koliko da nas uvjeri kako se u svijetu zapravo ništa bitno nije dogodilo, da je sve u redu i da život ide dalje. Odatle ona uspavljujuća monotonija ratova, krađa, razvrata i zločina vladara, naroda i pojedinaca, događaja koji su se dogodili i jučer, samo drugim ljudima.

Čapek je čak i o strašnoj novinskoj flajšmašini imao što lijepa reći: “Novine su posebno familijarna sredina, doduše, pomalo cinična i prilično nesređena, često površna i vječito efemerna, ali kad bih se još jednom rodio, vjerujem da me ne bi bilo teško nagovoriti da im na ovaj ili onaj način ponovno služim.” Ni mene! Koliko me god književni časopisi razočaravaju, još me više privlače: u njima barem ne čitam da se nije ništa bitno dogodilo, da je sve u redu i da život tek tako ide dalje. Osim toga, ako je jedna jedina čista ruka napisala u njima jednu jedinu rečenicu, i ako je jedna jedina čista ruka otvorila baš tu stranicu, mjera je njihove svrhe ispunjena.