Krila u koferu | Boris Beck

ISPOVIJEST KNJIŽEVNE VJERE

 

Mavro Vetranović, moj najdraži od svih starih pisaca hrvatskih, napisao je i jednu pjesmu o šturku. Jednostavna je: noć je proveo u vrtu slušajući tu noćnu životinjicu i zajedno s njom dočekao dan i buđenje ptica; noćna pjesma šturka i dnevna pjesma ptica podsjeća ga na njegovo vlastito pjevanje, a sve to zajedno na pjevanje anđeoskih zborova u nebu kojima se nakon smrti, zajedno sa svojim pjesmama, nada doći. “Pa to je to”, pomislio sam uzimajući u obzir da je Vetranović ipak benediktinski redovnik koji je dosta vremena proveo kao pustinjak: njegovo noćno molitveno bdjenje, hvalospjev stvorova, stanje blaženih i pjesničko umijeće spaja se u jedno. Ta kršćanska duša osjeća šutnju svijeta i sama pati u tami; umjetnost i vjera za njega su svjetlo koje će obasjati pali svijet; pjesme su molitva i zalog njegova blaženstva!

Kada sam kao mladi student tumačenje pjesme priopćio na za to nadležnom mjestu, ondje su me s puno strpljenja upozorili da sam u mahnitom otključavanju tog književnog djelca otključao i izlazna vrata kuće znanosti i punom brzinom istrčao na široko polje nadinterpretacije. S obzirom na to da sam pretrčao granicu znanosti ni ne spotaknuvši se o nju, zaključio sam da od mene nikad neće biti znanstvenik. Ali sam zato natrčao, ni više ni manje, na Boga pjesnika! Bog kojem je Vetranović pjevao nije ni Bog proroka (koji šapće rečenice izravno u uho piscu) ni Bog dogmata (koji svoje rečenice podvaljuju Bogu). Bog pjesnika sjedi u oblacima; onamo mu pjesnici uporno dobacuju svoje zbirke koje im istom upornošću stalno padaju na glavu. Nije Božja volja da oni budu pjesnici: oni su sami zaželjeli biti pjesnici, a Bog pjesnika smjerno se povukao u stranu, sretan zbog njih, i dao im maštu, onakvu kako je opisuje Nick Cave: “Krist je mašta, ponekad užasna, iracionalna, zapaljiva i prekrasna – ukratko bogolika.” Pa se i Vetranović pjesmama molio Bogu svoje mašte, Bogu koji ga je stvorio.

S obzirom na to da je Bog kao autor Svetog pisma najčitaniji pisac svih vremena, a i da je sve stvoreno tek priča započeta riječima Neka bude svjetlo, moglo bi se pomisliti da postoje tajne veze između pisaca i onostranog, a da je pisac vjernik u povlaštenu položaju. Međutim, sumnju u svoj poziv i sposobnosti, iščitavanje knjiga s beskrajnih polica, noćni rad, natezanja s izdavačima te uspjeh ili neuspjeh, ravnodušnost i zaborav – tegobe su koje pisac vjernik u punoj mjeri dijeli s kolegama ateistima i agnosticima. Uza sve to ima i dodatan problem – pripadnik je nepopularne manjine u dobu u kojem su manjine in. Biti vjernik intelektualac pomalo je nepristojno u sekularnoj državi, a biti vjernik pisac zvuči upravo oksimoronski. Kako će pisati ako sve knjige svodi na jednu, ako mu je sveta dužnost mijenjati vaša uvjerenja prema svojim, ako je još u osnovnoj školi ili od bake naučio odgovore na sva važna pitanja? Kako će pisac pisati u skladu sa savješću i dubokim uvjerenjima, a da to ne bude najobičnije uvaljivanje ideologije do koje je ionako malo kome stalo? Iako se Hrvatska često predstavlja kao kršćanska zemlja, religijske su pojave u njoj uglavnom forme bez sadržaja, a u crkvu redovito odlazi tek jedan od deset stanovnika. Za ostalih je devet katoličanstvo tradicija (žvakanje luka na Uskrs i vješanje kuglica na jelku), objekt političke manipulacije (hadezeovsko slinjenje po Papinim prstima), leglo licemjerja i predrasuda (inzistiranje biskupa na povratku imovine Crkvi ili svetosti života od začeća) ili, ako su muslimani ili budisti, nešto egzotično i daleko.

Eventualno pisac vjernik može imati i komparativnih prednosti. Osjećaj da je grijeh iznevjeriti životni poziv i ne iskoristiti Božje darove, može tjerati pisca da neprestano bdije nad svojim napretkom i ne zapadne u duhovnu lijenost. Skepsa društva može ga opomenuti da ne iznosi osobne stavove olako, a predrasude okoline mogu ga potaknuti da se oslobodi vlastitih. I poznavanje Biblije može mu dobro doći jer će njezine priče naći u čitavoj književnosti. Prostor unutarnje sabranosti može mu također koristiti jer je identičan kreativnom prostoru, a molitva i meditacija mogu se pokazati jeftinijim i praktičnijim varijantama Poeova alkohola ili De Quinceyjeve droge. Iskustvo koje pisac vjernik stječe usklađivanjem života sa zahtjevima morala može biti presudno u usklađivanju pisanja sa zahtjevima umjetnosti. A vjeronaučna lektira, u kojoj su ljubav, sumnja, prijateljstvo, žrtva, izdaja, nada, očaj, otkupljenje i silne napetosti između božanskog i ljudskog, može biti itekako zanimljiva šutljivoj većini koja vjeru eksplicitno ne ispovijeda, ali mutno naslućuje da “nečega ima”. Kažem, sve bi to moglo, ali i ne mora. Naime kršćanski odgovor na ljudsku patnju piscu je od koristi samo ako ima na umu da piše za ljude koji taj odgovor ne prihvaćaju ili ne razumiju. S druge strane, nema dokaza da su pisci vjernici bolji pisci od onih koji se nedjeljom ujutro oporavljaju od mamurluka ili odlaze igrati mali nogomet.

Zadivljenost Isusom Kristom i literaturom u mojem su sjećanju povezane, a svjestan sam ih od djetinjstva. Zbog želje da bolje upoznam prvoga, postao sam praktičan vjernik, rimokatolik, a zbog nakane da se bavim pisanjem, napustio sam zvanje i, kao najstariji brucoš na godini, upisao studij kroatistike. Bog i književnost još mi je uvijek simpatičnije geslo od nekih sličnih. “U svemu sam tražio mir, ali ga ne nađoh nigdje osim u kutu uz knjigu”, rečenica je Tome Kempenca koje se svakodnevno sjetim. Nedjeljom, pak, slušam u crkvi Kristove riječi: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. “Za mene su ta dva obećanja mira jedno: oba, nažalost, neostvariva na ovom svijetu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.