Krila u koferu | Boris Beck

MJESEC NA NOĆNOM NEBU

Ezoterik Marin Bratinčić u priči Igora Rajkija sanjao je telefonske brojeve izravne Božje linije i čak ih je uspješno “izvukao na javu”, ali kada bi ih nazivao, linija je bila zauzeta. I djecu kopka odsutnost Boga pa je na prvom satu vjeronauka u prvom razredu Mihovil časnoj sestri Anki rekao da ga zanima samo tko je stvorio Boga i kada je to bilo. Od nje je očekivao metafizičko na dlanu, kao što se i nekoliko godina ranije, gromkim glasom koji se lijepo čuo i u susjednoj biskupiji, za vrijeme jednog kršenja u tihoj crkvi raspitivao kada će to Isus izaći iz svetohraništa.

Crkva sliči književnosti: obje imaju velikane i patuljke, remek-djela i mračne stranice, proroke i birokrate, blistave trenutke i dosadna stoljeća; obje brojnim tradicijama i zamršenom simbolikom odbijaju površne posjetitelje koji im bezvoljno okreću leđa ili posežu za njihovim trivijalnim varijantama; obje putujući kroz vrijeme zapravo stoje na mjestu. No prva stranica Crkvene povijesti, za razliku od povijesti književnosti, nije neispisan list. Kako je opisano pred kraj Biblije, Crkvu je osnovao osobno Krist. A budući da ljudima prenosi riječi koje nije izmislila Crkva sama, njezini su je oci rado uspoređivali s mjesecom koji nema vlastita svjetla, nego ga dobiva isključivo od sunca. S obzirom na to da je Krist jedan i svet te da je poruku čitavom čovječanstvu prenio apostolima dok od Novog zavjeta nije postojalo još nijedno slovo, Crkvenim ocima bilo je samorazumljivo da je i Crkva jedna, sveta, apostolska i katolička, to jest sveopća.

Danas to više nije samorazumljivo: kršćanstvo je izbačeno iz javnog života i poslano u privatnost, a govor kršćanstva ustupljen je drugim govornicima. Božić je obiteljski blagdan (a nije više dolazak Otkupitelja među ljude), slavljenje rođendana istisnulo je imendane (kao veze sa svecem u nebu), a minuta šutnje zauzela mjesto molitve za mrtve (i ljude ostavila nijeme pred smrću). Nad Zemljanima sjaju tisuće sunaca, a njihova svjetla odražavaju tisuće tisuća satelita. Tko god kaže da govori istinu, svu istinu i ništa osim istine, a priori je sumnjiv, a papi se ruga čak i Maradona, preporučujući mu da rasproda vatikanske zlatne stropove i podijeli ih siromasima, iako sam ne prednjači primjerom: fiksa se kokainom, drogom bogatih, umjesto da snifa ljepilo i višak mukom zarađenih dolara udijeli potrebitima. No, kako je rekao Sv. Ambrozije, svaka istina, bez obzira na to tko je izriče, dolazi od Duha Svetoga, pa stoga ne valja gledati tko je rekao, već što je rečeno.

“Kršćanska je Crkva sve oštetila svojom pokvarenošću, svaku je vrijednost obezvrijedila, od svake istine napravila laž, od svake čestitosti duševnu podlost” – Nietzsche vlada umovima ateista, tih sažaljenja vrijednih patnika, kako ih zove Béla Hamvas. Crkvu se u naše dane sumnjiči zbog prozelitizma prema Židovima, a zaboravlja se da je Toma Akvinski zagovarao pravo židovskih roditelja na odgoj djece u svojoj vjeri; podsjeća se da je vjera privatna stvar, ali se propušta objasniti kako će dotični privatnici o vjeri razgovarati bez javnog prostora; papina nezabludivost pri objavljivanju vjerskih istina ex cathedra krivo se naziva nepogrešivošću i karikira dotle da pomislite kako je s njime opasno igrati par-nepar; možete pročitati da je Crkva zatucana jer ne da proizvoditi ljude, ali ne i da je Sv. Augustin osporavao znanstvenu utemeljenost horoskopa ili da je Sv. Jeronim opširno dokazivao kako su žrtve masovnih silovanja onodobnih barbara posve nedužne te da je sav grijeh ostao na tijelu počinitelja tih gnusnih zločina.

Dvadeseto je stoljeće udijelilo papama, svjetovno razvlaštenima, titulu moralnog autoriteta umjesto zvučnog naziva Pontifex Maximus ili poniznog sluga slugu Božjih. Ali to je još jedan od dekristijaniziranih izraza koji ništa ne znači u svijetu u kojemu ni osnivač Crkve ni knjiga u kojoj je osnivanje opisano ne uživaju osobit ugled. Koliko je neprevodiv crkveni moral na svjetske jezike najočiglednije je na najskliskijem od svih morala – spolnom. Iako je Crkva bogata mnogočime (zgradama, slikama i kipovima; tajnama, enciklikama i dugovima; svecima, mučenicima i hereticima), izlog njezina sex shopa prilično je jadan: nudi samo dva artikla i to po visokoj cijeni. Jedan je život u celibatu, a drugi kršćanski brak u kojem su partneri (muško i žensko, kako je već Bog stvorio čovjeka) ravnopravni, otvoreni rađanju djece (broj nije propisan!) te vjerni jedno drugom do smrti. Sve ostale seksualne prakse smatraju se kršćanski neispravnima. Budući da svijet nastanjuju osim svetaca i ljubavnici, ljubavnice, rastavljeni, nevjenčani, žigoli, prostitutke, striptizete, pornofili, fetišisti, kandaulisti, svingeri, voajeri, bigamisti, onanisti, homoseksualci i biseksualci, vrlo mnogo muškaraca i žena, više ili manje religioznih, ne može dobiti crkveni atest za seksualne prakse – iako mogu računati na strpljivo uho razborita ispovjednika.

Kako je takva ledena pravda spojiva s ljubavi o kojoj se gorljivo priča? Onako kako je to učinio Sv. Ivan Zlatousti, gledajući mjesec na noćnome nebu, i sastavio govor koji bi mladi muževi trebali izreći suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te više od svojega života. Jer sadašnji život nije ništa, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj život s tobom tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen. Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i ništa mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.” Te riječi (prelijepe, zar ne? nikakvo čudo da su ga zvali Zlatousti) govore o ljubavi, koja, kao i moral moralnog autoriteta, nije od ovoga svijeta. Uostalom, ni jubilej preveden na ekonomsko-politički jezik ništa nije značio. U starozavjetnom Izraelu bilo je to razdoblje kada su dugovi poništavani, a robovi oslobađani. Kakav je spas 2000. godina mogla donijeti Trećem svijetu ne usuđujem se ni zamisliti – ali tu smo već na terenu moralnih autoriteta Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.

Ja ne očekujem da se DHK zavije u crninu zato što je Ivan Trnski traljav pjesnik, u mladim Turcima ne vidim janjičare i ne pada mi na pamet zatražiti ispriku od homoseksualaca zbog širenja AIDS-a (u ime seksualnih sloboda). Čak se ne ljutim ako tko u Crkvi ne vidi ništa osim zarđalog dinosaurusa koji dobro dođe jedino za izdavanje potvrda. Malo mi ide na živce što se u Crkvi a priori gleda samo inkvizitoricu, dogmatičarku i licemjerku, a ne i propovjednicu milosrđa kojeg podjednako nedostaje zagrebačkim vozačima i WTO-u. Jer unatoč svim onim tisućama sunaca i tisućama tisuća satelita, ispravite me ako griješim, svjetska tama nije ništa manja. I mala djeca u mraku traže Boga, a to je traganje potaknuo Bog koji traga za čovjekom. Tko to ne vjeruje završit će kao Rajkijev Marin Bratinčić kojemu se na kraju Bog i javio na telefon dubokim i postojanim glasom. No čovjek mu je samo u slušalicu dahtao, hukao, roktao i cerekao se dok je Bog vikao “Halo, halo, halo!!!…”, a potom je prekinuo vezu i spustio slušalicu.