Krila u koferu | Boris Beck

NOĆ JE OPASNA

“Bojim se krumpira!” vikala je mala Tamara još pola godine nakon što je vidjela jednu reklamu s vampirom. Budući da je pobrkala zlokobnog sisavca krvi s nedužnim gomoljima, dugo je trebalo dok se ohrabrila zagristi pomfrit i pire. Noć je zbilja opasna, ali ne mislim pritom na duhove, vampire ili mace papučarice. Bez ikakve hvale mogu reći da sam i ja bio veliko dijete i da vrlo dobro znam kako se velika djeca zabavljaju; ne mogu se jedino načuditi kako sam iz svega toga uopće izašao živ. Sve što čitam u crnoj kronici moglo je zadesiti i mene: gimnazijalka koju su totalno pijanu doveli na otrežnjavanje i tamo je svezali na krevet potrbuške pa se ugušila u vlastitoj bljuvotini; mladić koji je ušlagiran zaspao na deset metara visokom zidu i u snu pao s njega; klinci stradali na mjestu suvozača; maturant koji je skočio u bazen bez vode i zgnječio si mozak – i ja sam jednom skočio, srećom na noge. Samo vrlo glup roditelj može misliti da netko u drugom ili trećem razredu gimnazije može u dva ujutro reći NE petoj rundi pića, ponuđenoj drogi, noćnoj automobilskoj utrci ili seksu (barem ja nisam nikada čuo za takav slučaj).

Roditelji se mogu samo nadati da djeca neće sama i usred noći piti, tući se, juriti autima, drogirati se i raditi novu djecu, nego se samo bezazleno družiti s vršnjacima. Misle da njihovi četrnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjakinje mogu u jedan ujutro donositi odluke kao zreli ljudi. Ali ne mogu: takav je teret pretežak za dječja leđa – i vrlo ih lako može slomiti. Dečki i cure ne mogu u takvim situacijama reći NE jer su to situacije u kojima se NE jednostavno i ne može reći. Ali za djecu nema milosti. Svaki dan prolazim pokraj kafića u kojem je šesnaestogodišnjakinja kolabirala od cuge: kafić mirno radi. Ovako mi je prijatelj opisao proslavu rođendana svoje kćeri s vršnjacima iz prvog razreda gimnazije: jedna od frendica došla je s bocom votke i pola podijelila, a pola sama zdrmala. I onda je moj prijatelj pozvao njenog oca i predao mu to polusvjesno biće.

Dobro se sjećam kako je teško odrastati, kako je užasno stajati na obali dok osvijetljeni brod zabave plovi u noć bez vas. Odrastanje i jest vrijeme u kojem se sumanuto brinemo da ćemo nešto propustiti, da će se nešto važno dogoditi bez nas, da će svi otići na neko fantastično mjesto, a nas ostaviti. To nije istina: umjesto zabave uvijek smo nalazili iste ljude na istim mjestima koji su uvijek bili jednako odjeveni i uvijek govorili iste stvari. Moji su tinejdžerski tulumi tonuli kao po nekoj paraboli, uz sve više popijenog pića, uz sve više popušenih cigareta, uz sve veću štetu na autima, zidovima, plućima i srcima; tjeme te parabole označavala je hitna pomoć i odlazak u bolnicu. Liječnik je moje jadno stanje pogrešno pripisao uživanju droge, tako da mi valjda i dan-danas stoji u nekom kartonu da sam (bio) narkić. A istina je tužna i smiješna – ja bih svakako tih dana posegnuo i za drogom, samo da ju je bilo lako naći kao danas.

Roditelji ne smiju reći NE djeci ako se odluče otrovati alkoholom, izvrnuti autom na krov ili ujutro doći doma s barutom na rukama. Ja pak ne vidim u tim stvarima ništa zabavno. Četiri srednjoškolke koje provode zimu na štengama ispred Svete Marije na Dolcu ispijajući boce vina neće samo dobiti hemoroide i upalu jajnika: one su na rubu očaja. Ako su njihove zabave poput onih kakve su bile u moje vrijeme, to su sve mračni užasi, bezizlazne ulice, paranoični kaosi i uvod u suicid. Osim toga statistika kaže da je jedna od njih već bila seksualno, fizički ili emocionalno zlostavljana, a da tri neće dobiti nikakvo obrazovanje spomena vrijedno.

Rabljeno iskustvo ništa ne vrijedi; svatko mora steći vlastito. Kamo sreće da je mladima stjecanje iskustva olakšano. Kod nas ne funkcioniraju vrlo jednostavne mjere kao što su zabrana prodaja cigareta i alkohola djeci ili restrikcije u vezi s filmovima, baš kao što vas policija neće zaustaviti ako dijete vozite u autu bez posebnog stolca i remena. Hrvatska je četvrta u civiliziranom svijetu po broju ubojstava iz vatrenog oružja, jedanaesta po samoubojstvima, dvadeset prva po ubojstvima ostalim metodama – ona nije lunapark nego vrlo opasno mjesto čak i za odrasle.

Ako mladi danas bježe, znam dobro i od čega bježe: od roditeljskog gnjavljenja, od glupe škole, od licemjerja, besciljnosti i besperspektivnosti, od besparice i bespomoćnosti. Privede li ih policija, samo će povećati njihov bijes. Ali noć je opasna: dvaput sam u mladosti bio napadnut noću, i to oba puta pred svojim neboderom. Kod nas je normalno da se djeca noću sama vraćaju iz škole – a popodnevna nastava nije nezamisliva samo u Americi nego ne postoji ni u Poljskoj, a nije postojala ni kada su nam Poljaci bili socijalistička braća. To jest: nije djevojčica kriva što je u sedam navečer bila silovana na povratku iz škole u Savskom Gaju; krivnju snose oni koji su smatrali da je normalno da se djevojčica noću sama vraća doma. Odnosno: normalno mi je da su u Splitu roditelji parkirali auto na suncu, zaključali unutra dijete i otišli na plažu; atipično je za Hrvatsku da je došao policajac, razbio staklo i spasio djetetu život.

Teško je reći NE: sjećam se jednog tuluma koji se oko tri ujutro sveo na bacanje čaša i tanjura o zid; to mi je bilo dosadno pa sam, požnjevši prezir škvadre, otišao doma spavati i propustio dolazak policije. U ružičastom crtiću Mjesečeva ratnica, koji Tamara obožava, djevojka kaže prijateljici neodlučnoj da je prati u neku pustolovinu: “Ali zadužene smo za skupljanje lijepih uspomena.” Ja sam posjetio masu mjesta gdje nikakvih lijepih uspomena nema niti će ikada biti: nikad u dva ujutro nisam doživio ništa lijepo niti sam čuo išta pametno, a više puta sam gotovo zaglavio. Rasvijetljeni brod zabave neumitno tone i povlači sve putnike sa sobom. Noću kruže luđaci, a vi ste sami, prepušteni sebi. Možete postati njihovom žrtvom ili se u njih pretvoriti. Noć je opasna, i to je sve.