Krila u koferu | Boris Beck

OGLEDALO BEZ STAKLA

U Društvu mrtvih pjesnika Robin Williams glumi učitelja koji kaže učenicima da je jezik izmišljen zbog zavođenja žena; meni se prije čini da je izmišljen zbog uspavljivanja djece. Mihovil nam nikad nije dao da ga uspavljujemo pjevanjem – dapače, tukao bi nas pritom – pa smo ga uljuljkivali u san beskrajnim pričama. I tek bih potom smio ustati i odbauljati do knjiga, naprežući se da štogod shvatim.

Osjećao bih se pritom kao onaj liječnik iz Krležine balade Sectio anatomica – ukrao je ženu s groblja i potajno je odnio na tavan da je secira. Tajnu koju je tražio nije mogao doznati dok je bila živa; to što je tijelo za života govorilo, raslo, plakalo, rađalo, ljubilo, starjelo, bolovalo ili spavalo liječniku nije bilo od pomoći. Sad kad je žena hladna i mrtva, liječnik želi raskomadati tijelo, ukloniti ga, i tako doći do spoznaje, sve po receptu Augustea Comtea, za koga se muškost inteligencije sastoji u traganju za zakonima, za konstantnim odnosima među promatranim pojavama. Doista, liječnika u baladi izrijekom interesiraju kosti, zglobovi i crijeva, dakle, ženina struktura.

Taj je jadan liječnik ženu od silne želje da je učini čitljivom jednostavno raskomadao. Liječnici su – kao i profesori jezika i književnosti poput mene – skloni čitanju, samo što čitaju ljudsko tijelo: čitaju povijesti bolesti, nalaze, rezultate laboratorijskih pretraga; iščitavaju snimke, grafikone, tabele; proučavaju medicinske časopise i knjige u kojima su opisana tijela, organi i bolesti; očitavaju toplomjere, tlakomjere i EEG-e. Ne samo da su u stanju dati dijagnozu a da pacijenta i ne pregledaju nego im je dijagnozu vjerojatno lakše dati ako im ne smetamo mi s proturječnim tjelesnim simptomima, ako se suoče s preglednom medicinskom dokumentacijom. Liječnikov pogled u baladi prošao je kroz ženu i izgubio se u mutnom i tamnom beskraju, tranširajući ženu nije otkrio ništa (odnosno otkrio je Ništa). Raščlanjeno (analizirano) tijelo bilo je jednako nečitljivo kao i neraščlanjeno (neanalizirano), a dijagnoza svijeta pokazala se nemogućom.

Kao što se i na živom tijelu uvijek nazire nešto ispod kože, tako se i poezija nikad ne može čitati posve naivno, organski, bez ikakve analize. Kao profesionalni čitatelj – ne baš doktor književnosti, eventualno bolničar – težim čitanju posve lišenom naivnosti, a mrtvi pjesnici leže preda mnom raščlanjeni, razglobljeni: njihovo organsko jedinstvo nije više moguće uspostaviti a da se čin seciranja ne zaboravi. Namjeran zaborav nemoguć je kao i oživljavanje mrtvaca, način na koji se sa ženom iz balade moglo komunicirati za života postaje nemoguć nakon njezine smrti; žena se mogla rastaviti da bi se čitala na nov način, ali više ne postoji mogućnost da se ponovno sastavi. Oba čitanja žene, međutim, skrivaju njezinu tajnu. Ako je tijelo žene zapravo tijelo pjesme mrtvih pjesnika, onda nam pjesma Sectio anatomica kaže da zapravo šuti. Pjesma je zrcalo koje odražava samo sebe, tijelo liječnika je tijelo pjesnika, a on noću čini isto što i bludnice i vještice – smrtni grijeh.

Krležine Balade me fasciniraju: ondje se vještica naziva i smuda, odnosno kurva. Vještica/kurva opisana u Planetarijomu ujutro se izuva, a navečer obuva – živi obratno od purgara; ona se svoje meštrije (alata, tj. spolnih organa, ili zanata, tj. spolnih odnosa) ne srami: njezino tijelo leži rastvoreno bez tajni, kao tijelo žene na obdukcijskom stolu. Striptiz koji izvodi kurva povećava žudnju muškarca za njezinim tijelom, a striptiz koji izvodi žena prilikom sekcije (skidajući i kožu, razgolićujući se do zglobova, crijeva i utrobe) povećava žudnju (i opet muškaraca) za istinom. Iako se kurva sebe ne srami, na sram je podsjeća društvo poštenih građana. Možda i zato što ih plaši, obilježuju njezino tijelo. Smuda, osmuđena, dobila je ime po užarenom željeznom žigu – signare cum ferro – koji bi joj utisnuli u obraz. Ne samo da se sramni žig izrađuje u negativu nego je i znak u negativu: utiskuje se kurvi u obraz kao znak da više nije čist (za razliku od obraza poštenih građana), a da ironija bude veća, žig ima znak ljiljana (čistoće koja je ipak odlika društva). Čist obraz društva, prljav obraz kurve; čistoća društva ogledava se u ljiljanu utisnutom vrelim željezom; žig u negativu predstavlja zrcalo između kurve i društva.

Dok se kurva noću grešno spaja s čovjekom, vještica to u Nokturnu čini s đavlom, a u Planetarijomu s pjesnikom komu daje vračtvo (vradžbinu/lijek) i u žveplenom risu pokazuje zvijezde iz kojih dalje istječe čitava hrvatska povijest. Pjesnik se ondje uspoređuje s Lutoranom: gladan je, tužan, vuče se po blatu, svi po njemu udaraju i pljuju kao po psu, a honorar mu je pranger na kojem je Poet propet! Pjesnik, dakle, sebe izjednačuje s Isusom, on je Atlas, Tverdostenec, izvor Pravde i pioner, a za nagradu dobiva lavorični venec. Pjesnik/Lutoran (protestant, kršitelj normi poput liječnika koji krade leševe po grobljima) istovremeno je na ognju peklenskom zežgan, ali sve to može podnijeti jer svijetom putuje v roke noseč liljom cvet!

Odakle pjesniku u ruci cvijet ljiljan s obraza kurve? Homeopatija vjeruje da tvar koja zdravome izaziva bolest, tu istu bolest i otklanja oboljelom. Napitak koji zdravome izaziva mučninu, otklanja mučninu oboljelom; naočale koje onima zdravog vida mute pogled, omogućuju čitanje onima kojima je vid oslabio. Moglo bi se reći i da je seciranje zapravo homeopatska djelatnost – seciranje mrtvaca, koliko god pobuđivalo u liječniku osjećaje odvratnosti i groze, treba donijeti zdravlje živima; sutrašnja nada i spas ljudi ovise o noćašnjem beznađu i propasti medikuša.

Žudnja za znanjem, očitovana u tome da liječnik želi učiniti tijelo čitljivim, ostaje ipak nezadovoljena. Liječnik našeg doba koji želi prirodu podvrgnuti zakonima, a ne može, zrcali pjesnika našeg doba koji želi biti prorok, a nema što prorokovati. Budući da je vračtvo lijek, liječnik je vještac: liječnik/pjesnik čini smrtni grijeh, kao i kurva i vještica. Liječnik ne secira ženu toliko zbog sebe koliko zbog budućih pacijenata; pjesnik piše za sebe, ali i za čitatelje. Po tom ni tijelo ni pjesma nemaju smisla ako ostanu nepročitani. Zadnja je želja Walta Whitmana bila da se njegov mozak sačuva i prouči, da se tako njegov genij otkrije postumno (ponovno misao da nepročitano tijelo manje vrijedi od pročitanog, da živo tijelo skriva tajnu koju će otkriti mrtvo). Krleža se bojao da ga nakon smrti neće čitati, da će biti zaboravljen (tj. da će ga zakopati i popišati mu se na grob). Pjesnik, dakle, želi da ga iskopaju, da ga čitaju.

Mrtve pjesnike mogu čitati na dva načina: u komadu, da ih balzamiram, ili analitički, da ih seciram. U oba slučaja moram rasporiti tijelo pjesnika (tj. pjesama) i odlučiti što ću učiniti s utrobom (s crijevima): u prvom ih slučaju moram baciti i pjesmu higijenski zašiti, a u drugom ću po crijevima prekapati, tražeći “spoznaju”, “znak” ili “duh” (sve se to spominje u Sectio anatomica), koji će mi vječno izmicati. Tako, na koncu, na obdukcijskom stolu leži pjesnik u tijelu svoje pjesme, pjesme što o sebi govori da šuti, a nad njim je nagnut, u tami, omamljen, zgrožen i zapanjen, zgađen i intrigiran, zauvijek znatiželjni čitatelj.

“Špigl brez stekla, kipec bez rama” (tj. Zrcalo bez stakla, slika bez okvira) stih je iz Planetarijoma. Staklo za Krležin špigl pruža homeopatija koja umeće vrlo tanko tijelo zrcala između liječnika i pacijenta: liječnikova bolest znači pacijentovo zdravlje, pjesnikova agonija stvara poeziju, žigosanje kurve ljiljanom predstavlja zrcalni odraz društva. Liječnik zrcali pjesnika, mrtva žena poeziju, seciranje čin čitanja. Odnos inverzije između pjesnika i kurvi nalazi se na prvim stranicama Balada: smude su prve osobe kojima se Petrica obraća, njegova izabrana i idealna publika; pjesnik govori, kurve šute. Drugi je odnos reciprociteta na kraju Balada: kurva/vještica Betika kuha, pjesnik pije ono što mu je pripremila – neizrecivo odvratni napitak koji mu izaziva zvjezdanu viziju.

Ako se tanko tijelo zrcala doista umetne između liječnika i njegove zagrobne pacijentice, spojene u makabričnom zagrljaju, nastaje neka vrsta kentaura koji ima glavu muškarca i utrobu žene. U beskrajnoj Krležinoj ironiji liječnik je taj koji kopa po vlastitim crijevima, a pjesnik završava Planetarijom s kervavimi nokti v drobu. Tako sam i ja noću bio, nagnut nad knjigama, vlastitim ili tuđim, zaboden naglavačke u vlastitu nutrinu. Nije to neka sreća: poraz muške inteligencije nedvojben je i potpun. Okvir za sliku muškarca/pjesnika/liječnika i žene/kurve/vještice jest razudba koja se odvija na tavanu (u gornjim duševnim katovima), a ne, recimo, u podrumu – muškarac je taj koji se penje u kontrolni toranj. Istovremeno, liječnik prekapa po ženinim crijevima (donjim dijelovima tijela), a ne po mozgu ili srcu – za ženu su rezervirani smradni, truli unutarnji organi, otvoreni za parenje s đavlom ili za francusku bolest – u svakom slučaju za smrtni grijeh u kojem je vječno sjedinjena s muškarcem.

Nisam se ipak osjećao ugodno kao Poet koji je propet kao Isus – Isus koji se skriva u baladi Stric-vujc pod šifrom smujin sin. Srećom su nakon Mihovila stigle još Tamara pa Klara – i večernji su odlasci u krevet postali tako komplicirani da bih se tijekom njih jednostavno srušio i zaspao uz dijete koje bih uspavljivao. Oslobodio sam se traganja za Krležinim mirisnim pjesničkim ljiljanom što niče iz trule sifilitične kurvine utrobe. Beskrajna rečenica što mi se vrti u snu za to vrijeme puca, a na tim napuklinama nastaju nove spirale koje opet pucaju i tako u beskonačnost, pa kad me Klara ujutro probudi, nisam nikad praznih ruku.