Krila u koferu | Boris Beck

PONOĆNA CENTRIFUGA

 

Dok djeca spavaju, kod nas se vrti centrifuga. Ubrajam se među petsto tisuća ljudi, točno koliko ih se borilo i u ratu, koji čekaju jedanaest sati i jeftiniju struju kako bi mogli početi obavljati kućanske poslove (peglanje, kuhanje, kupanje, pečenje, mužnja krava, brijanje svinja). Žena prebire neplaćene račune kao špil karata, a ja sjedim pred praznim ekranom i smišljam tekst koji mi nitko neće platiti. “Moraš si naći lukrativniji posao”, rekla mi je producentica BBC-ja za koju sam radio neki fuš kad je čula da se bavim pisanjem. Da, znam, bilo bi daleko bolje da postanem hrvatski alkemičar i šutnju pretvorim u zlato.

Ali kako da šutim kad mi toliko toga ide na živce. Ide mi na živce hrvatska desnica jer su svi nacisti, a geslo im je lijepo formulirao Anto Kovačević: “Hrvati, imate se pravo roditi, imate pravo raditi i imate pravo umrijeti za Hrvatsku”. Ide mi na živce hrvatska ljevica jer su svi boljševici, poslušni Lenjinovoj uputi nesnalažljivim partijskim kolegama na terenu: “Ako imate problema s vašim intelektualcima, javite mi i sredit ću to”. I jedni i drugi žele društvo u kojem, kako kaže James Madison, svi građani “isto misle, osjećaju i žele”. Kad su Vrazu ponudili da pjeva o Slozi (hrvatskoj, dakako) to je prezirno odbio: “Jer ne ljubi moja duša što ljubi i pjeva svaka druga šuša.” Divan primjer Sloge kako je zamišljaju šuše našao sam u novom izdanju Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića. I. B. Mažuranić napisala je da je hrabar kao Kraljević Marko što su poslije promijenili u vitez; kad jednom otvorite Pandorinu kutiju političke prevrtljivosti, zbilja možete zamisliti Hlapića po volji svakom režimu: hrabar kao solunac, pa četnik, ustaša, partizan ili dragovoljac Domovinskog rata. U ovom izdanju Pajo Kanižaj prepričao je hrvatsku Andersenicu besmislicom: Hlapić je bio hrabar kao Hlapić.

Nisam čovjek od akcije i nikada neću objaviti Manifest kulturnim proleterima, nikad neću osnovati Društvo nesvrstanih pisaca, nikad neću mobilizirati Književne brigade. Još kad ne bih smio lajati, otišla bi mi zadnja nada da što mogu promijeniti. Jer da ja popisujem stanovništvo, prvo bih pitao: “Vjerujete li da se štogod u Hrvatskoj može promijeniti?” One koji bi odgovorili potvrdno, popisao bih u rubriku živi, a one koji bi odgovorili niječno, pristojno bih pozdravio i otišao dalje. Privilegij da stvari mogu mijenjati imaju samo živi. Oni koji su se toga prava odrekli, umrli su i prije medicinski utvrđene smrti.

Prije petnaestak godina prijatelj mi je pokazao savršen opis pakla u jednoj knjizi. Pisali ste u školi test, učitelj je pokupio papire, izašli ste iz učionice i na hodniku komentirate s prijateljima pitanja i odgovore; odjednom poželite nešto u testu promijeniti – nije bitno je li vaš odgovor točan ili ne, bitno je da biste željeli nešto promijeniti, ali ne možete: i tako u vječnost… To je pakao! Centrifuga se vrti sve luđe, vešmašina skače, a meni je pomalo žao naših malaca što su se rodili u zemlji čija je javna uprava zamršena, zatvorena i prepuštena na milost i nemilost interesnim skupinama, kad se privatni interesi predstavljaju kao “ostvarive” i “praktične” potrebe, kada vlast od građana zahtijeva pasivno prihvaćanje i, kako kaže Habermas, razara politički i kulturni život. Čovjek mase Ortege y Gasseta svuda je zavladao, neodgovoran, površan, nezainteresiran za budućnost i nasilan.

Teško se othrvati centrifugi. Obožavam Johna Cleesea, ali ni on nije što je nekad bio: rekao je da se više smijao dok je bio mlad. Kao montipajtonovcu činilo mu se da je dovoljno narugati se gluposti i ludosti pa će se stvari srediti. Sada misli obratno: svijet je posve poludjelo mjesto s malim oazama normalnosti. Zbog toga mu je teže i smijati se i nasmijavati – ne vjeruje da se svijet može popraviti smijehom. Kao da vjeruje da će laž uvijek postajati istina, a da će istina uvijek postajati laž. Ali laž nije istina, a istina nije laž.

Dok čekam u redovima pred uredima, ordinacijama i šalterima vrijeme kratim čitanjem fotokopiranih self help natpisa na zidovima. Parafrazirat ću jedan od njih pripisan, apokrifno ili ne, Majci Terezi:

Novinar je tužio zagrebačkog gradonačelnika jer mu je uskratio informaciju, ali sud je tužbu odbio. Pa što? Neka novinar i dalje postavlja nezgodna pitanja.

Pilota je Croatia Airlines otpustio jer je rekao da se zapošljavaju piloti bez kvalifikacija. Pa što? Neka i dalje govori istinu.

Playboy je pjesnikinju slikao golu na oltaru. Pa što? Samo su otkrili mjeru svojega licemjerja: ti borci protiv predrasuda ne bi imali hrabrosti snimiti je na Oltaru domovine, grobu Franje Tuđmana ili zamotanu u hrvatsku zastavu.

U svaki četvorni centimetar zemlje morate osam puta zapiknuti šipku da vidite da u njoj nema mina, a novac je netko pokrao. Pa što? Vadite mine i dalje.

Predajete djeci iz besmislenih udžbenika? Pa što? Predajte im i dalje.

Vozite vlak, a ne znate hoćete li imati posao i sutra? Pa što? Vozite ga i dalje.

Njegujete bolesnike, a smanjili su vam plaću? Pa što? Njegujte ih i dalje.

Pišete, a ne plaćaju vam? Pa što? Pišite i dalje.

Znam da ovo zvuči glupo, ali vjerujem da je baš tako: hrvatska Levijatanija prepuna je ubojica duša i njihovo je da nas ubijaju (u pojam). Naše je da ne umremo kad nas pogode i da stvari popravimo. Zahvaljujući živima vlakovi i dalje voze, bolnice liječe, trgovine rade, požari se gase, a lopovi privode. Ironijom sudbine oni u kupeima prvog razreda, oni u krevetima privatnih klinika, oni s kolicima prepunima hrane, oni iz požara često su već mrtvi; sami su sebe ispisali iz popisa živih i opterećuju državnu statistiku lažnim podacima.

U onoj knjizi autorica nije samo opisala pakao nego i raj. Cijeli dan mislite na Njega, od jutra se uređujete za Njega, izlazite u grad i šećete ulicama sve u nadi da ćete negdje ugledati Njega. I eto ga, a vi protrnete: On vam priđe, nasmiješi se i primi vas za ruku – i tako u vječnost… To je raj! A ja, dok tonem u san uz zvuke ponoćne centrifuge, pitam se što bi bilo da je četnički nož htio da rat preživi Goran Kovačić, a ne Janko Bobetko koji je poslije dobio vilu u Goranovoj ulici i odbijao poziv u Haag. Bi li Goran sjedio u vili u Bobetkovoj ulici? Uto moje načete živce pohađa Hlapić i pita me bih li napisao za njega da je hrabar kao General? “Ma pusti politiku, dobri moj Hlapiću”, kažem ja njemu, “i radije me povedi sa sobom do kuće s plavom zvijezdom, do kuće u mojem srcu.”

Gdje nema privatne inicijative pojedinaca, vlada politička tiranija (znam tko je to rekao, Ivan XXIII). Znam da će Hrvatska i dalje biti jedna od zemalja najzagađenijih minama, da je Tuđmanov i Titov kult neiskorjenjiv, da su škole užasne, a blasfemija svakodnevna, ali ako jedan tekst predstavlja nekoliko čistih četvornih centimetara, to je već nešto. A nešto je beskonačno veće od ničega, između njih je razlika kao između života i smrti.

I da ponovim: laž nije istina.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.