Krila u koferu | Boris Beck

SAMO RECI NE!

Dijete dolazeći na svijet u Hrvatskoj udara svojom još mekanom glavicom o logiku svijeta, postojaniju od Kineskog zida, apsurdniju od Berlinskog zida, gorču od Zida plača. Mama će mu dobiti točno jednu godinu porodiljnog dopusta, tako da će se vratiti na posao upravo na dan prvog djetetova rođendana (baš briga zakonodavca za goste, bake, tetke i ostale koji traže svoje). Doduše, zakonodavca nije briga ni za majku ni za dijete: za novac koji majka dobiva nakon šestog mjeseca bebina života može platiti pelene, mlijeko u prahu i maramice za guzu – i nijednu drugu od ostalih 999.997 stvari nužnih za život.

Logika svijeta nema veze s djecom: trudna majka lako će utvrditi da joj nitko neće ustupiti mjesto u tramvaju, crkvi ili redu pred bankomatom. U mojoj banci natpis doduše upućuje klijente da daju prednost trudnicama ili majkama s malom djecom, ali ne precizira što će se dogoditi ako klijenti tu prednost jednostavno ne daju (i zadrže je za sebe) ili što da čine očevi s jednako tako malom djecom. I dok je razumljiva ravnodušnost prodavačica i blagajnica prema trudnicama (nitko njih ne rita s unutarnje strane trbuha), posve mi je misteriozno to što roditelje puštaju u redu i dok njihovi anđelčići razvaljuju dućane i državne institucije. Samozaštitni instinkt prodavača i službenika ravan je nuli: jednom sam čekao pola sata u banci i eksperimentalno pustio sina da slobodno lupa po onim kompjutorima za stranke, pali ih i gasi kao žarulje i izvlači miševe kao što miševi izvlače repu (a što da rade djeca u dobi koja se na engleskom tako lijepo naziva impossible two) – na moje čuđenje, flegmatično osoblje nije reagiralo.

Srećom, i djeca imaju svoju logiku, nespojivu s logikom ovoga svijeta. Njihova im logika govori da je glupo imati različite glagolske osnove za prezent i infinitiv, pa infinitiv tvore prezentskom osnovom (zbog toga blatne ruke uvijek idu operati, na stolac će se popenjati, a kokice će prosute po podu metiti), ignoriraju atavizam kakav je nepostojano a (pa zato u tatin stol zabijaju čavale, penju se na stolace i slično), bez problema tvore imperfektivno-perfektivne parove (u slučaju da flomasterima treba zidove nabojavati ili se treba nizbrdo spuštavati), dok hrvatski leksik obogaćuju lakše od Stjepana Babića i Bulcsu Lászla zajedno (i nije im problem izvesti zaključak da kokice kokodaču, a ne pijetlaju ili da gorivo na pumpi nalijeva točač/benzinist). Zabranite li malom filozofu nešto s izgovorom da je za to premlad, udaljit će se nekolko koraka, ostati ondje pola minute i vratiti se s riječima Evo, sad sam stariji. Djeca imaju savršene antene kojima shvaćaju da su im se roditelji posvađali, da prokljuve tko je prema njima verbalno agresivan, da prepoznaju korake pred vratima, da izraze svoje potrebe, da snime sve strategije odraslih i potom ih upotrijebe protiv njih (a to je ono što se zove dječjom zločestoćom). I ne bi bilo nikakvih problema kad ne bi kao najveće odgojno postignuće slovilo počupati te antene i pobrinuti se da nikad više ne izrastu. Jer je težnja beskonfliktnosti, kako gorko priznaje Jesper Juul, ono što povezuje strukturu moći obitelji i totalitarne države. I u jednoj i u drugoj prilagođeni profitiraju od radosti kolektivizma, a za one druge može se samo reći: nisu imali sreće.

To se sve moglo naučiti iz poučne HTV-ove serije za djecu nazvane Na dva rombača. Revival romobila pružio je okvir za susret “djeda” (Žlige) i “unuka” (Romana) koji guraju vozila svojega djetinjstva: Žliga drveni romobil iz doba Nj. V. viteškog kralja Aleksandra Ujedinitelja, a Roman sklopivi mini skate roller od neke ultralake legure. Ali taj je susret generacija bio potpuno promašen. Žliga vodi Romana po Gornjem gradu, priča mu o spomen-pločama, velikim imenima, herojima preporoda, Stjepanu Radiću, zvonicima, palačama i kraljevima, a da ni jedan jedini put ništa ne pita malca. Taj monolog najsuhoparnija sadržaja (u ustima bi mu adekvat bila kuhana, hladna, žilava govedina) prekinut je bio tek u jednoj od pet-šest epizoda koliko sam pogledao, i to kad je Žliga pitao Romana slaže li se s tim da se spuste do Ilirskog trga, na što je Roman rekao Da. Obratnu sliku od te daje serijal za djecu Samo reci NE koji se srećom stalno i stalno reprizira. U njemu vrlo zgodne mlade tete i simpatični stričeki zovu djecu da se s njima provozaju u autu ili im kucaju na vrata i mole klince da ih puste u kuću jer, navodno, nose mami važne spise za posao. Poenta je svih tih kratkih crtića ista – ako vam stričeki stavljaju ruku na rame dok čekate autobus, ako vas hoće fotografirati u parku, ako vam ne vrate novac u dućanu, ako vas zovu sebi u stan ili žele provozati na motoru: hrabro im recite Ne!

Djeca su luksuz koji si uvijek priušte siromasi, pa su si tako božanski siromasi Marija i Josip priuštili božansko dijete. Kako je prošao sudar logike toga djeteta i logike svijeta, dobro je poznato. Odonda se ponovio još u bezbroj rundi, a čas je pobjeđivala jedna strana, čas druga. Djecu na strani svijeta zovemo prilagođenima (ili, ako im želimo tepati, uspješno prilagođenima). Nije da se ne trudim prilagoditi se, ali često se u društvu osjećam kao da mi antene strše iz glave.