Krila u koferu | Boris Beck

SJENA SVIJETA

Dječja pitanja slijede jedno drugo i jao si ga vama ako niste raspoloženi. Krenuli smo jednog jutra u vrtić, a u autu su se nalazili ispuhani baloni iz McDonald’sa. Prvo pitanje, drugo pitanje, deseto pitanje, a onda je Tamari pao pogled na balone.

“Tata, zašto se balon ispuha?”

“Ispuše, glupačo jedna,” ispravlja je Mihovil, nakon čega slijedi kratka tuča, bezopasna jer su vezani svatko u svojem stolcu. Nisu zaboravili pitanje.

“Zašto se balon ispuhao?”

“Jer je zrak izašao van,” odgovaram ja.

“A zašto je zrak izašao?”

“Jer se tlak izjednačio.”

“A zašto se tlak izjednačio?”

“Zbog entropije,” kažem ja i za taj pametan odgovor bivam nagrađen s nekoliko minuta zaprepaštene šutnje. Za to mi vrijeme pogled pada na djevojku s jumbo plakata koja stoji na stjenovitoj obali u kupaćem kostimu te i te firme uz natpis Bez sjenke sumnje. Malo me to zbunilo: doista nigdje nema ničega što bi bacilo sjenu – more i kamen pod blještavim suncem, milimetar tkanine na djevojci. Sjenu može baciti jedino ona. Budući da ga ne razumijem, očito je plakat upućen ženama, a ja ga čitam kao muškarac. “Isti sam kao i klinci,” pomislio sam, svaka me glupost zanima.

Sjenu zbilja baca ona, to jest njezino tijelo, i to na nju samu. Reklama hoće reći da u badekostimima te i te firme nećete osjećati ni sjenu sumnje – u sebe. Plakat dakle pretpostavlja, a s njim i ja, da žene stalno osjećaju sumnju u izgled i dojam što ga ostavljaju na druge. On je tu i da podsjeti na tu sumnju, ako bi tkogod na nju zaboravio. A možda plakat i budi tu sumnju ženama koje ga gledaju, pa vas sjena te djevojke proganja sve dok ne odete u tu i tu firmu i ne upakirate se u njihovo odijelce?

Ako niste političar koji pati što mu je vlada u sjeni, sjena smo obično svjesni samo kao djeca, kad pokušavamo pobjeći od njih, i za vrijeme ljetnih vrućina kada ih željno tražimo. Ja sam ih prvi put postao svjestan na jesen 1991. dok sam čekao jednog doministra u njegovu uredu u ministarstvu zbog privatne stvari: pijan mi je razbio auto, a nije bio osiguran; razumjet ćete moju nervozu. Jedino što se moglo u toj sobi gledati bio je modernistički pejzaž na zidu, jedan od onih zbog kojih kolekcionari obilaze stanove bakica ne bi li nešto ušićarili. Inače ništa naročito: krovovi neke seoske straćare, jedan kamen i drvo, sve prekriveno snijegom. Ništa što bih dvaput pogledao. Ali doministar nije dolazio pa sam zurio i zurio u tu sliku, kao da se iz nje može štogod iscijediti.

Prvo sam uočio sjenu kamena. Kada bih znao gdje je sjever, znao bih i koliko je sati na slici. Samo je jedna strana debla prekrivena snijegom; s druge se rastopio. S južne? Pretpostavka se potvrđuje nakon proučavanja krova: snijeg je doista s jedne strane otopljen, a s druge se drži. To znači da sjena kamena (a i stabla, ustanovio sam u međuvremenu) pokazuje točno na sjever. Na slici je podne. Štoviše, sjena kamena dugačka je točno koliko je on visok. Da sjena u podne zatvara kut od 45 stupnjeva moguće je samo dvaput u godini: na jesenski i proljetni solsticij. S obzirom na to da je prvi dan jeseni ipak prerano za snijeg, izabirem prvi dan proljeća: snijeg u ožujku nije neobična pojava, a to bi i objasnilo njegovo otapanje. Slika je, dakle, naslikana jednog proljetnog dana, u drugoj polovici ožujka, u podne.

Zahvaljujući tom proračunu osjećao sam se moćno poput Eratostena koji je, zatvoren u Aleksandrijskoj knjižnici, iz jedne jedine sjene (i priče da se na taj dan u Asuanu sunce vidi u bunaru, to jest da nema sjene) izračunao opseg Zemlje, točno da ne može točnije. Ili poput matematičara i fizičara Jamesa Yorka o kojemu njegov imenjak Gleick piše u svojem znanstvenom bestseleru o determinističkom kaosu: “U eri proturatnih demonstracija, kad je vlada objavila zračnu fotografiju kako bi pokazala koliko je malo demonstranata raštrkanih oko washingtonskog spomenika sudjelovalo na skupu, on je analizirao sjenu spomenika i dokazao da je snimka zapravo napravljena pola sata kasnije, kad se skup već razilazio.” Tko zna, možda bih i ja stigao do tako spektakularnih spoznaja, ali moj je državni službenik otvorio vrata i nisam se više mogao posvetiti straćari.

To svojstvo sjene da neumitno slijedi svog tvarnog blizanca može biti korisno za sunčane satove, ali nas uvijek podsjeća na blizinu smrti. Za Joba, kojemu je preko vjeđa pala tamna sjena, koji se sprema na put bez povratka, u zemlju smrtne sjene, smrt i sjena zapravo znače isto: Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. Ko cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajkujuć. Ali sjene ne moraju uvijek ostati mrtve, mogu zadobiti i vlastiti život: sjena pisca iz Andersenove bajke odvojila se, zadobila život u kojem joj je krenulo bolje nego piscu pa je smršavjeli čovjek na kraju postao sjenina sjena; Petar Pan izgubio je sjenu, našla ju je tek Zvončica, zaključanu u Wendynoj ladici; Lucky Luke bio je brži od svoje sjene – probušio ju je dok ona još nije stigla ni dohvatiti revolver; dva su poznanika Corta Maltesea imala osebujan odnos sa sjenama: vrač Šamael uopće je nije imao, a Tristama je čak sjena napala; minijaturni zmaj Mušu pokušao je impresionirati Mulan predstavivši se divovskom sjenom, a ta je sjena imala svijetle oči; Rushdie je za sina čak sazdao svijet samo od sjena, kojim je gospodario zlokobni Khatam-Šud.

Ti su junaci namijenjeni djeci, ali i naše odrasle sjene preozbiljno shvaćamo: iako sjena sa zida u ministarstvu više-manje točno smješta sliku u vremenu, ima u njoj nešto deiktično. Ta je sjena izgubila, da pozovem u pomoć Krešimira Bagića, “svoju primarnu funkciju točnog vremenskog lociranja događaja” i postala tvorac zbilje slike, nju organizira i samo u njoj nešto znači. Ta sjena koja govori danas je na slici podne, prvi dan proljeća, mogla je biti naslikana i neke jesenske večeri: ona ne pripada svijetu nego umjetnosti. Što se tiče entropije, dobro sam zapamtio da se pred klincima ne trebam praviti važan. Najprije sam entropiju morao objasniti Mihovilu; onda je on entropiju objasnio Tamari. “Tamara, sve je zahvaćeno entropijom, čak i djeca”, čuli smo ga Martina i ja čak u kuhinji. Potom nam je došla Tamara sva uplakana, a ja sam izvukao grdnju jer djeci pričam o entropiji, toj neumitnoj sili zbog koje se sve kvari, troši i umire.

Sjena je doista pala i na djecu. Između Einsteina, za kojeg je svjetlo samo Božja sjena, i Joba, koji poznaje zemlju gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj, zapravo ničega osim sjena i nemamo: sve što gledamo ili čitamo samo su sjene. No te su sjene svjetotvorne, mogu se od nas odvojiti, ostaviti nas same ili nas napasti. Čežnja za stranicama punim takvih sjena za mene je jača od ostalih; a tu je naravno i sjena znanja – sumnja bez koje nije ni Job razgovarao s onim što i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.