Krila u koferu | Boris Beck

STO MILIJUNA SVEMIRA

I gdje je na kraju krajeva kofer s krilima? Ima li ga ili ne? Da bismo znali što je nadrealno, morali bismo prvo znati što je realno, a upravo to ne znamo, upozorio je u svojem eseju o prirodnom i čudesnom isusovac Josip Ćurić. Kada bi atomi u cigli istovremeno zatitrali u istom smjeru, cigla bi poskočila sama od sebe u zrak nekoliko metara; događaj bi na nas djelovao čudesno, a opet bi bio potpuno prirodan. Ili ne bi: čestice u cigli neće se same spontano usmjeriti sve na isti način zato što je to najveći mogući red, a one teže najvećem mogućem neredu. Ostavimo li šalicu kave na stoliću njena će se toplina pomiješati s toplinom zraka i kava će poprimiti sobnu temperaturu bez obzira na to je li bila vruća ili ledena. Helmholtz je mislio da će se to na kraju dogoditi i sa svemirom i da će se vruće zvijezde izjednačiti s ledenim prostorom između njih. Kriva je za to zove entropija, a drugi od tri zakona termodinamike kaže da se nered spontano može samo povećavati, a nikako smanjivati.

Budući da se entropijom može nazvati i sva energija koja se ne može iskoristiti, Claude Shannon nazvao je sve što nije obavijest informacijskom entropijom. Entropiju je u naziv ubacio na savjet matematičara Johna von Neumanna koji mu je rekao: “To slobodno učini, ionako nitko ne zna što je entropija”. U prirodi entropija i informacija idu ruku pod ruku – kristal ima malu entropiju i malo informacija, a elektromagnetske smetnje koje vidimo kao snijeg na televizoru imaju puno informacija i veliku entropiju. Čovjek je iznimka jer kao vrlo uređen sustav ima malu entropiju, ali zato sadrži puno informacija. Takva su čuda poput onog kad je Isus nahranio tisuće ljudi s nekoliko kruhova i ribica, takvi su književni tekstovi, a takvi su i čudesni objekti koji se u njima mogu naći. U ogledalu Erised J. K. Rawling ima milijun puta više svega nego u našem svijetu jer odražava želje naših srca; Tribusonov osmi okular otkriva čitav novi svemir; Singerov jastuk nije obični stalak za posudu punu snova nego radionica u kojoj Svemogući osobno od perja izrađuje krune, bijela rupa kroz koju u naš svijet ulazi onostrano.

Entropija je toliko važna da je Sir Arthur Eddington svaku znanstvenu teoriju koja je ne bi uzela u obzir smatrao unaprijed izgubljenom, a baš je to učinio Vladimir Sorokin u Plavom salu. Biofilolog Boris Gloger na stranicama tog romana, prije nego ga ubiju ruski podzemni aktivisti, tumači da plavo salo uvijek ima entropiju ravnu ništici. Tu savršeno uređenu tvar izlučuju klonirani pisci “koji su zapisivali svoje fantazije na papiru”, temperatura joj je uvijek ista i “jednaka temperaturi donorova tijela,” a u budućnosti je potakla fizičare da definiraju četvrti zakon termodinamike koji bi obuhvatio i plavo salo. Iako se čini bizarno spajati entropiju i književnost, tekstovi s njom dijele bitnu osobinu, a zove se strelica vremena. Za fizikalne sile vrijeme ne igra nikakvu ulogu – okreće li se Zemlja u ovom smjeru ili onom i njiše li se klatno naprijed-natrag ili natrag-naprijed dragom je Svemiru svejedno. Samo je entropija ta koja će se pobrinuti da se klatno, ili Globus uostalom, sve više usporavaju i na kraju stanu. Strelica vremena, odnosno njegov tijek, nedvosmisleno će pokazivati od bržeg gibanja prema sporijem; čaša je pala i razbila se, a Hamlet je ubio Rosencrantza i Guildensterna – čaša se više ne može sastaviti, a Rosencrantz i Guildenstern više se ne mogu vratiti u život. Ilya Prigogine upozorio je da vremena bez entropije ne bi bilo – sobni zrak neće spontano ugrijati već ohlađenu kavu. Povećanje nereda i nagomilavanje slučajnosti ne može se okrenuti kao što se ni tekst ne može čitati odostraga prema naprijed.

Ono što Sorokin ironično kaže o plavom salu vrijedi za tekstove koje izlučuju svi autori na svijetu – autori tekstova teže njihovoj savršenoj uređenosti (bez obzira na to što lektori mislili o tome). Savršena uređenost obilježje je stroja – malena zatvorenog sustava koji s okolinom ne izmjenjuje ni energiju ni informacije. Živa bića ili društvo nisu takvi, otvoreni su i nestabilni, mijenjaju se i imaju određenu dozu nereda – njihov bi ekvivalent bio tekst koji se nadopisuje i koji izmiče kontroli autora. Web je idealan za takve stvari i samo je on mogao dati grozdove tekstova poput Wikipedie ili Leksikona YU mitologije; tisak takve projekte može prihvatiti, poput Leksikona, a može ih i inicirati, poput teksta Yeats je mrtav! u kojem je 15 irskih pisaca nadopisivalo jedni druge. Druga su krajnost tekstovi koncipirani kao strojevi. U stroju vrijeme može teći u oba smjera, ne možete znati teče li natrag ili naprijed: tik-tak, tik-tak, tik-tak ne razlikuju se od tak-tik, tak-tik, tak-tik. Čežnja za beskrajnom pričom nije sadržana samo u Tisuću i jednoj noći nego i u dosjetki Zvonimira Drvara Priča o plotu. Ide ovako: letva pa ništa, letva pa ništa, letva pa ništa…

Iz zatvorene kutije za igru Jumanji čulo se bubnjanje, a nakon što se otvorila iz nje su izašle biljke mesožderke, poludjeli ubojica, poplava, potres, krokodili, čitava džungla i stampedo slonova i nosoroga. Dok fantastična književnost umnaža broj kombinacija za nove događaje u priči čudesnim bićima i čudotvornim predmetima (poput krila u koferu, recimo), a komedije zamjenjuju identitete ili pretjeruju u mjerama i količinama – dakle povećavaju entropiju – krimići je teže svesti na nulu. Kada su fra Vilim i Adson došli u neimenovanu sjevernotalijansku opatiju, zatekli su je u priličnom metežu zbog Adelmova ubojstva. Daljnji su događaji – poput otkrića leševa Venancija, Berengara i Severina – smanjivali popis mogućih osumnjičenika sve dok se krug mogućih ubojica nije sveo na samo jednoga, Jorgea. Ako tekst organizira priča, pripovijedanje uvijek teži da entropija na kraju bude nula, a ako ne bude, osjećamo da otvoreni kraj ostavlja neki nesvodljiv višak, kao u Ženskoj francuskog poručnika. Tekst može organizirati i matematička jednadžba, kao kod Itala Calvina ili Stilskih vježbi, a može i Riemannova geometrija u kojoj najkraći put u jednom smjeru nije i najkraći put natrag. U Kafkinu Svakidašnjem zbivanju A-u do mjesta H treba prvog dana za odlazak i povratak deset minuta, a drugog dana čak deset sati u jednom smjeru – i samo časak da dođe natrag. Stabilnoj entropiji teže sapunice jer se sastoje od niza malih zaokruženih pričica: taman kad se riješe Juanovi ljubavni jadi, javi se sumnja u Jorgeovo očinstvo; kad se očinstvo riješi, Maria zatrudni s tajanstvenim ljubavnikom, a pošto se on otkrije, Esmeralda dobije ucjenjivačko pismo – i tako bez kraja.

Cantorova prašina
Svaki se tekst može prikazati kao beskonačan pravac s pukotinama na raznim razinama: između poglavlja, pasusa, rečenica, riječi, dijelova riječi – što znači da je dimenzija teksta negdje između jedan i nula

Geometrijske predodžbe nisu nevažne pri čitanju. Jedna definicija romana glasi da je riječ o nizu koncentričnih krugova za razliku od pripovijetke koja bi bila samo jedna kružnica. De Saussure i Hjelmslev bili su za jednodimenzionalnu predodžbu znaka (označitelj i označeno bili su spojeni pravcem), a Peirce i Morris za dvodimenzionalnu u kojoj su sadržaj i izraz znaka spojeni u trokut s referencijom. Lako se može zamisliti peterodimenzionalni znak s tri dodatne osi prema ikonama, ideksima i simbolima, deveterodimenzionalni s još četiri Ingardenova sloja, jedanaesterodimenzionalni s Barthesovim funkcijama i indicijama i tako dalje do n-dimenzionalnog znaka u koji bismo ugurali sve što nam padne na pamet. No ne moramo robovati dimenzijama, ima prostora i između njih. Između De Saussureova označitelja i označenoga umjesto pravca možemo ubaciti Cantorovu prašinu. Taj skup nastaje kada liniji oduzmemo srednju trećinu, potom preostalim dvjema linijama oduzmemo njihove srednje trećine i tako u beskonačnost – rezultat je nešto što nije ni pravac ni točka, a dimenzije su mu između nula i jedan. Umjesto trokuta što spaja sadržaj i izraz znaka s imenovanim predmetom možemo staviti tri Kochove linije koje će vrhove trokuta beskonačno udaljiti iako ih neće pomaknuti s mjesta – trokut će za to vrijeme samo malo povećati površinu, iako će, doduše, postati sličniji snježnoj pahuljici. Kochova linija se u svakom koraku poveća za jednu trećinu što znači da će nakon bezbroj ponavljanja postupka postati beskonačna i toliko gusta da će početi ispunjavati prostor; dimenzije su joj između jedan i dva.

Kochova linija
Kao što Kochova linija postaje sve gušća i, iako jednodimenzionalna, ispunjava dvodimenzionalan prostor, tako i tekst ispisan na stranici ima dimenzije između jedan i dva

Budući da se u osnovnoj školi uči da geometrijska tijela u različitim mjerilima imaju različite osobine – kugla je izbliza trodimenzionalna, iz daljine sliči ploči, a na koncu se svede na točku – zbog nečega se očekuje i da se različite razine teksta – subrečenična, rečenična, nadrečenična – ponašaju različito. Kada su slijepci pipali slona, našli su cjevastu surlu, stupaste noge i zmijolik rep pa su se posvadili oko oblika tog stvorenja; da su pipali fraktal, svi bi napipali isto. Fraktali su slični sami sebi u svim smjerovima i u svim mjerilima, pa ako tekst ima oblik fraktala, onda nema bitnih razlika između spajanja rečenica i spajanja sintagmi – zbog čega to i možemo činiti istim riječima, samo ih jednom zovemo veznici, a drugi put konektori. Fraktali imaju i beskonačan opseg pa je logično i da je diskurz beskonačan zbog čega ga moramo jednostavno u jednom trenutku čvaknuti škarama i naknadno potražiti njegovo tumačenje. Fraktalna geometrija može pomoći da razumijemo zašto je teško naći ključ za književno djelo i zašto razni čitatelji u istom tekstu nalaze razne strukture – fraktali, jer su jednaki u svim smjerovima, nemaju središta. Fraktali imaju i diskontinuitete na kojima nastaju oblici njima slični, također s diskontinuitetima, na kojima opet nastaju slični oblici – a to su, ne treba niti reći, hipertekstovi s linkovima koji mogu bilo koju riječ (ili razinu teksta) spojiti s bilo čim u svemiru Interneta.

Autokarta, gradska kanalizacija, mreža servera koja čini Internet ili struktura književnog teksta? Svejedno, sve su to fraktali

Klara nam uporno provaljuje u kupaonicu i odmata rolu zahodskog papira; budući da je ona već treće dijete s kojim se oko toga uzalud borim, sinulo mi je. Koliko se god rola zahodskog papira odmata, ostaje slična i klince frustrira što ne vide efekt svojih napora. Samosličnost podsjeća na fraktale, ali da bi rola papira bila pravi fraktal, morali bismo je staviti pod mikroskop i ugledati role papira. Zamišljam dakle zahodski fraktal – beskrajna rola papira koja puca na određenim mjestima i na njima se otvaraju nove beskrajne rolice koje također pucaju i tako dalje. Koliko god odmatali, kako je god gledali, ona uvijek ostaje jednaka i nas frustrira. To je slika diskurza, ali i Interneta i World Wide Weba: kud god krenete, nalazite isto: mrežu jednaku u svim dijelovima bez središta, što znači da se tekstovi na Webu nalaze na nečemu što im je vrlo slično, na fraktalu koji izgleda poput oblaka, snježne pahuljice – ili krune od perja.

Male promjene u svijetu izazvat će i male posljedice; male promjene u svijetu determinističkog kaosa izazvat će velike promjene. Tekstovi su osjetljivi na početne uvjete – to nam pokazuje Prosperova oluja koja je pomutila hrpu sudbina, Legenda o svetom pijancu Josepha Rotha u kojem mala poklonjena svota novca pokreće čitav ciklus događaja ili bjelokosni štapić koji je u zao čas maknula Kosjenka jer je malen štapić držao silan stup zemlje. Na početku Stoppardova Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi novčić je 85 puta za redom pao na pismo što je Guildensternu bilo pomalo čudno, a Rosencrantzu baš i nije. Guildenstern je imao pravo: da bi se takav niz dogodio, trebalo bi svake sekunde bacati novčić 4×10ˆ25 sekundi, no svemir je star samo oko 4×10ˆ17 sekundi, što znači da su Rosencrantz i Guildenstern u samo nekoliko minuta drame potrošili vremena dostatna za sto milijuna svemira; možemo reći i da je događaj moguć kao i to da cigla sama poskoči u zrak, samo u svemiru nema dovoljno vremena da se to dogodi.

Jedino silna informacijska entropija omogućuje tekstovima da budu strojevi za proizvodnju značenja – zaslužni da se njihova entropija sa svakim čitanjem povećava – a borba za kontrolu tumačenja i nije drugo nego želja da im se entropija smanji i, u slučaju krajnjeg dogmatizma, svede na nulu. Protiv entropije ne možemo se boriti radom jer će se cipele na kraju izlizati, krov će prokisnuti, a vrt zarasti u drač. Hercule Poirot riješit će svaki slučaj i tako urediti mali kutak svemira, ali će za to vrijeme potrošiti određenu energiju na jelo, piće, prijevoz i održavanje brkova, pa će se na kraju entropija ipak povećati. Možemo se boriti simbolički, poput Freudova unuka koji je bacajući kalem i privlačeći ga uz riječi “Fort-Da, Fort-Da, Fort-Da” proživljavao odlazak i povratak majke (taj je stroj mogao biti i “Da-Fort, Da-Fort, Da-Fort…”). I Hegelove teze i antiteze titraju u sve manjim intervalima sve dok se ne smire u apsolutnoj samospoznaji svjetskog duha na logičkoj, osjetilnoj, predodžbenoj i filozofijskoj razini – što znači da bi im i entropija tada bila jednaka nuli; budući da je entropija, uz evoluciju najveća ideja 19. stoljeća, pokazala da će nered biti sve veći i na kraju svemira apsolutan, Engels ju je odbacio i prigrlio Darwina. Jedino bi vjera mogla svladati entropiju, vjera koja može natjerati dud da se iskorijeni i presadi u more, vjera Bariccova pijanista Novecenta koji se nada da će u nebu imati dvije desne ruke i u času smrti veseli se nečuvenim melodijama koje će moći svirati.

Danas znamo da se toplinska smrt svemira neće dogoditi jer moguća entropija raste brže nego što se svemir širi, a osim toga u tako ogromnom svemiru uvijek će postojati neke lokalne fluktuacije koje će se pobrinuti da se i dalje nešto zbiva i organizira. Za postmoderniste svemir je tekst, za postpostmoderniste tekst je svemir. Ima li u tome neke razlike, ne znam, vidim samo da su tekst i Internet slični i da su preveliki za pretraživanje, kao i svemir, zbog čega možemo u njima uživati samo lokalno. Istovremeno su izloženi potpunom pretraživanju – nema više crnih rupa; zakon o održanju informacija – analogan zakonu o održanju materije – kaže da pamte sve usisano i da će na kraju to morati ispljunuti. Pronađem li dućan s krilima u koferu ne samo da ću Mihovilu nabaviti par, nego ću uzeti i još dva kompleta za Tamaru i Klaru te dva za odrasle, za Martinu i sebe; mašemo li krilima dovoljno dugo, duže nego će svemir postojati, sigurno ćemo dočekati trenutak u kojem ćemo ostati bez gravitacije, neprimjetno kao kad novčić ispadne iz džepa, i poletjeti.