Krila u koferu | Boris Beck

SVE ŠTO KAŽETE MOŽE SE UPOTRIJEBITI PROTIV VAS

Iako vjerujem da je iskreni razgovor zadnja nada za naše balkanske gudure u kojima je glavni oblik flore trska napola slomljena, jedino svjetlo potječe od stijenja što tek tinja i gdje nema nijednoga srca koje rat nije slomio – jer iskren razgovor može najbolje osvijetliti uhodu u mraku, skinuti masku s lica ili, uostalom, i samo lice – mislim da u tome ne treba pretjerivati. Djevojčica Robert iz romana Amélie Nothomb bila je u školi najgora u svim predmetima, sa samo jednim talentom, ali genijalnim – za ples. Cijena koju je u Pariškoj baletnoj školi morala platiti da bi mogla letjeti – jer ples je za nju značio let – bila je visoka: ondje je toliko gladovala da su joj kosti postale šupljikave poput spužve. I nakon što ju je anoreksija učinila doživotnim invalidom, skrbnica joj je ponavljala da je debela i da si je sama kriva što su je na štakama izbacili iz škole.

U toj je obitelji bilo kao i u mojoj: neriješena prošlost, prešućena pitanja, osjećaji uskraćenosti, nemoći i bijesa onemogućili su svaki razgovor. Premda se takve obitelji katkad i fizički odvoje, i njihovi pripadnici odu svaki na svoju stranu svijeta s nadom da se više nikada neće sresti, još češće žive zajedno i predstavljaju samo maketu ljudskih odnosa. Ti razgovori budu prazni, prigodni, kurtoazni, neiskreni i besmisleni. Ni slučajno se ne dotiču bolnih tema – što je pouzdan znak da postoji konsenzus oko toga koje su to bolne teme. Ti su razgovori uvijek iste partije šaha, vođene uvijek istim figurama, uvijek s istim otvaranjima i uvijek s istim matovima, patovima i remijima.

To nije slučajno: sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas, a i hoće. Riječ je o smrtonosnoj igri koja počinje tako da vas netko ne pozdravlja, ne pita za mišljenje i odlučuje umjesto vas. Agresija je suptilna, opipljivih tragova nema, svjedoci neće potvrditi da je nasilja uopće bilo. Razgovori se prekidaju, nastaju nejasne situacije, ljudi odbijaju odgovornost i primjenjuju bezbroj drugih finesa, a najluđa je da glume žrtve: kada su mediji otkrili da naš veleposlanik tuče ženu, on je sebe prikazao kao žrtvu medija! Marie-France Hirigoyen zlostavljače naziva jednostavno perverznim osobama. Ako je perverzan bračni drug, reći će da ne zna ništa o tome, da u ovom trenutku ne može dati više, da ste krivi vi, da se ne može sve riješiti, da ga tjerate od sebe i da nema o tome što reći. Ako su perverzni roditelji, govore da ste im uništili mladost, da zbog vas nisu studirali, da ste majci razderali utrobu, da ih ne poštujete i da ste prema njima neiskreni. Ako su perverzni kolege na poslu, uzdišu, gledaju u pod, ogovaraju vas, isključuju i izoliraju. Ako je perverzan šef, ne želi s vama razgovarati, daje proturječne naloge, pretrpava vas poslovima, prisvaja vaša postignuća, okrivljuje vas bez razloga, kopa vam po smeću ili kompjutoru nakon što odete doma. Perverzni hoće samo jedno: kontrolu. Hrvatski veleposlanik svojedobno nije samo tukao ženu, on joj je propisivao i kako da pali svjetlo i kako da spušta čašu na stol.

Žrtva isprva izbjegava sukob da ne dođe do prekida odnosa (jer žrtva voli supružnika, poštuje roditelje, treba posao). No dok su u prvoj fazi žrtve samo paralizirane, u drugoj budu uništene. Budući da nastrani nikad ne napuštaju plijen, žrtva se prije ili poslije pobuni. Njezin otpor razotkriva nastranu strategiju. Čim je žrtva pokazala osjećaje, treba je ušutkati, a za to služe uvrede, poniženja i ismijavanje. Nasilnik nije lakanovski zaljubljen u mržnju, on žudi za tuđim duševnim dobrima, on se boji da ih neće uspjeti oteti, on osjeća čistu mržnju. Tu mržnju zlostavljač projicira u žrtvu i u njoj vidi sebe, kao u ogledalu: razorno, nasilno i opasno čudovište. Budući da nasilnik smatra da žrtva ionako zaslužuje da je maltretiraju, svako odbijanje žrtve da se i dalje ponaša kao predmet djeluje mu opasno. Veleposlanik je na kraju oteo supruzi vlastito dijete, s pištoljem u džepu! Djevojčica iz Dežulovićeva Christkinda prošla je još gore – remen kojim je zbog odgojnih razloga noću bila vezana, svojom ju je kopčom ubio, ostavivši joj ispod srca dva uboda slična vampirskim ugrizima.

Zašto zlostavljani bračni drugovi trpe zlostavljača, zašto djeca traže roditelja koji ih je odbacio, zašto izmučeni zaposlenici i dalje rade? Nisu mazohisti, tvrdi Hirigoyen, oni su žrtve slučajno, samo zato što ih je nasilnik izabrao. Svi mi imamo male mazohističke i depresivne napukline po sebi, a perverzne ih osobe vješto koriste, poput alpinista, da nam se popnu na glavu. Iskorištavaju naivnost žrtve i parazitiraju na njezinoj vitalnost – samo da bi vladali i prikrili svoju nesposobnost, u prvom redu nesposobnost da išta osjećaju. A to mogu jer žrtve imaju negativnu sliku o sebi (žrtva je prvo čula da nije ni za što, a onda je u to i povjerovala). Zlostavljači, kao i igrači Erica Berna, tako postavljaju igru da ste vi uvijek krivi. Žrtva je zbunjena, sumnja u sebe, osjeća krivnju, boji se, osamljena je i tjeskobna, loše spava i još se gore osjeća. Budući da perverzne osobe i ne pomišljaju na to da se ne mora lagati, sve što im kažete smatraju lažima. Razgovor zato s njima nema smisla – od njih se jednostavno treba odvojiti. Alessandro Baricco u kratkom romanu Bez krvi opisao je važnost traume: djevojčica koja je svjedočila ubojstvu oca, ratnog zločinca, pedeset je godina tražila ubojicu čije je lice dobro zapamtila. Trauma je najvažniji događaj našega života, iz nje nikada ne izlazimo, samo u njezinu paklu možemo pronaći ljubav. Zato su zlostavljači tako moćni, odatle njihova tajna moć nad nama. I zato je s njima bolje nemati posla.

Teško je bilo anoreksičnoj Robert preživjeti što joj svi govore da je debela krava. Ali izašla je iz perverznog odnosa i osjetila olakšanje. A ako baš nema nekoga za razgovor u blizini, nema problema: za početak možemo popričati sami sa sobom.