Krila u koferu | Boris Beck

U SVEMU IMA RUPA

Slavna je ona zamamna rupa kroz koju mladi liječnik u Djeci ponoći liječi bogatu djevojku. Budući da ne dolazi u obzir da se gola djevojka izloži strančevu pogledu, obitelj ju je doktoru pokazivala kroz plahtu s rupom velikom točno koliko je velik i oboljeli dio. Naravno, nakon nekoliko godina liječenja, Adam Aziz vidio je cijelu djevojku golu – ali je mozaik morao sastaviti u glavi. No još je zamamnija rupa iz filma Jacquesa Beckera snimljena 1960., zove se Le trou, odnosno Rupa, a u njemu petorica kopaju tunel iz zatvora.

Oni rupu i prokopaju: nezaboravan je prizor kada Gaspard, nakon što su ušli u šaht, podigne kanalizacijski poklopac i u zoru ugleda zatvor IZVANA i taksi na ulici. Vratili su se u ćeliju i spremili da pobjegnu navečer. No ravnatelj je taj isti dan pozvao Gasparda i rekao mu da su optužbe protiv njega povučene i da će, čim se srede formalnosti, biti pušten. Gaspard je bio slaba karika u lancu bijega – u ćeliju s ostalima stigao je zadnji, kada su radovi već odmakli, a od njih se razlikovao i boljom odjećom. U eseju o tom filmu Larry Garner koncentrirao se na socijalnu razliku između Gasparda i ostale četvorice: kopači su se genijalno snalazili u zatvoru, izrađivali alat, prikrivali ga, spretno slali poruke u druge ćelije i određivali točno vrijeme ondje gdje nema satova i ne čuju se crkvena zvona. “Nikad nisam sreo ljude poput vas”, rekao im je impresionirani Gaspard koji za Garnera predstavlja buržoaziju; radnička klasa, nasuprot njemu, odlučna je, domišljata i vrijedna. I nesebična: jedan od zatvorenika, Joe, pomagat će i čuvati tajnu, ali neće pobjeći jer bi policija gnjavila njegovu mamu. No Gaspard ih je odao, a Roland, vođa pothvata, koji je već triput pokušao pobjeći, kaže mu na to: “Jadni Gaspard.” Radnička klasa možda je ponosna, možda se opire, možda je sposobna upravljati sama sobom, možda utjelovljuje dignitet i vrijednosti rada i solidarnosti – ali su je buržuji i malograđani sredili.

Rupa iz Rupe uskrsnula je u Iskupljenju u Shawshanku, filmu koji je Frank Darabont napravio 34 godine kasnije po kratkoj priči Stephena Kinga Rita Hayworth and Shawshank Redemption. I opet je čovjek bez krivnje kriv, i opet kopa rupu iz zatvora – ali ovaj put uspješno. Ne samo da je Tim Robbins – alias bivši bankar Andy Dufresne, zatvorenik broj 37927 – spasio sebe nego i Morgana Freemana (alias Ellis Boyd Redding). Nasuprot Beckerovu filmu Shawshank je pun optimizma i za njega su tipične rečenice: “Strah te može učiniti zatvorenikom”; “Nada te može osloboditi”; “Jak čovjek može spasiti sebe, a velik će spasiti drugoga”; “Zapamti, nada je dobra, možda najbolja od svega, a sve što je dobro traje vječno”; “Spremi se raditi ili se spremi umrijeti” – i slično. Francuz je pesimističan – možeš kopati, ali na kraju će te srediti lošiji od tebe; Amerikanac je optimističan – ne samo da možeš pobjeći, nego to možeš učiniti pun love i još spasiti prijatelja.

Ni u Djeci ponoći ni u dva zatvorska filma vjerojatno nije bila bitna rupa nego ono što se kroz nju vidjelo – ženska ljepota odnosno sloboda čija se ljepota ničim ne da platiti – ali mene se dojmila baš rupa. Ima li bolje metafore života od kopanja rupa? Nisu li sve škole i fakulteti, sva zaposlenja i institucije, sve knjige i putovanja samo zidovi kroz koje moramo prokopati rupu da bismo izašli na slobodu? I ne samo to, nego se uvijek na kraju rupe naiđe na novi zid, a nakon svakog odgovora dobijete novo pitanje, s rupom na mjestu točnog odgovora. Peter Seewald u razgovoru s kardinalom Josephom Ratzingerom rekao je: “Čini se da Katoličku crkvu danas možemo usporediti s glasovitim crnim rupama u svemiru. Zapravo sa zvijezdom koja je izgubila sjaj, koja je već odavno postala nevidljiva u središtu i koja postupno postaje patuljasta. Još se zamjećuje njezino postojanje, ali samo u zbunjujućim pokretima u krugu njene negdašnje veličine. Mali komadići stare veličine koji nisu u stanju oduprijeti se privlačnoj snazi matičnoga tijela lete bespomoćno u malim novim oblicima, sudaraju se ili se sami uništavaju.”

Život je možda zatvor i jedino što je časno jest kopati rupu; život je možda put i vrijedi krpati rupe na njemu; život je možda svemir pun zvijezda koje su nadživjele svoj kolaps, a mi se oko njihove nekadašnje veličine bespomoćno sudaramo i uništavamo. Kao u Shawshanku, rupa može biti skrivena iza postera filmske zvijezde (mračnog predmeta želja), ali može biti i u čovjeku – u jednom eseju Rushdie kaže da umjesto duše ima rupu. Sve do one rupe o kojoj mi život ovisi, do kompjutorskog ekrana kroz koji gledam žuđene tekstove slično kao što je i doktor Adam Aziz gledao golo tijelo jedne djevojke, tako da se nikada ne vidi istovremeno i početak i kraj. Rupe su nešto što stalno kopamo kako bismo dosegli ljepotu i slobodu, rupe su nešto što kopamo jedni drugima i na što se stalno spotičemo, rupe su ono što nas usisava u sebe i izbacuje tko zna gdje i tko zna kada. Moglo bi se reći da smo od iste tvari od koje su sazdane rupe i da je ovo malo našega života zapravo u rupi.

Mihovil je u prvom Smibu što ga je donio iz škole dobio i pjesmu Vesne Lukatele Jedan je dječak imao miša; igrao se s njim i dan i noć i nije mu dao mira sve dok mišić nije otkrio rupu ispod kreveta. Lijepo je da uče djecu odmalena pravim stvarima. U svemu ima rupa, kaže Cohen, tako svjetlo ulazi unutra.