Krila u koferu | Boris Beck

UREDNIKU NEMA TKO DA PIŠE

Samostan premontrejaca ekonomski je posve propao i redovnici su u njemu, bez obzira na duhovno bogatstvo, doslovce gladovali. I već su se mislili razići svaki na svoju stranu kad je bratu Gaucheru pala na pamet spasonosna zamisao: počet će spravljati liker od trava po receptu njegove šašave strine Begone i na njemu se obogatiti slično kao trapisti i kartuzijanci prije njih. I doista: liker je bio božanstven i cijeli je arleski kraj uskoro u smočnici imao malu glinenu bocu s nasmiješenim bijelim fratrom na etiketi. Samostan je tako dobio sve: nove krovove, prozore, kipove i vitraje (a ni siromasi nisu ostali kratkih rukava), ali cijena je bila visoka. Ne samo što se samostan pretvorio u tvornicu u kojoj su redovnici brali trave, lijepili naljepnice, zamatali boce, pisali dopise, brinuli se o otpremi i brojali novce nego je i brat Gaucher, autor likera i izvor sveg blagostanja, kušajući napitak kap po kap, postao težak alkoholičar i izgubio dušu.

Sličan je Amsterdam Iana McEvana: nekad uglednom dnevniku, poznatom po ozbiljnim uvodnicima i besprijekornoj gramatici, nepovratno pada naklada. Otići u propast zajedno s gramatikom ili dati ljudima ono što žele – pa pritom, eventualno, i izgubiti novinarsku dušu? Izbor je pao na ono drugo, s katastrofalnim posljedicama po urednika koji je sišao u senzacionalistički pakao. Meni je zanimljivije kako se izbor između zarade i gubitka duše (Za dušu kupci novce broje, rekao bi Aralica) postavlja samo pred siromašne, a nikad i pred bogate. Književni časopisi smiju, doduše, izlaziti, ali što rjeđe, što neprimjetnije, u što manjim nakladama. Žele li se njihovi autori pojaviti pred brojnijom publikom, dobiju jednu stranicu u novinama koje crnoj kronici poklanjaju tri, a pisati imaju o (tobože) senzacionalnim, skandaloznim i provokativnim stvarima, nebitnima svima koji su završili osnovnu školu (a i tih u Hrvatskoj ima puno manje nego što sam mislio). Odnosno: prodaja književne duše donosi zanemarivu zaradu, marginalan tretman i ponižavajuće uvjete.

Istovremeno tvrtke koje novca imaju uopće nisu zainteresirane da njime otkupljuju ime među onima koji čitaju: skupina čitatelja čini manje od 1% populacije te je ne samo kvalitetom (kupovnom moći) nego i kvantitetom posve nezanimljiva za reklamu ičega osim gebisa, naočala i pilula protiv migrena. Da reklama za njih prodre u program poput kviza Tko želi biti milijunaš, u kojem jedna sekunda vrijedi koliko i prosječna hrvatska plaća, jednostavno nije moguće.

Svojim kolegama koji novinske članke započinju opisom susreta s navodnim poznanikom koji im onda ispriča cijeli tekst Hašek se narugao opisujući susrete sa svojim prijateljima i prepričavajući kako oni nemaju reći baš ništa važno za novine. Moje je iskustvo kao urednika u novinama za kulturu bilo suprotno! Prijatelji su mi stalno iznosili prilično originalna politička mišljenja, prepričavali izvrsne knjige, duhovito opisivali ljude i situacije iz kulture; kada sam ih zamolio da to i napišu – nema teksta. Dio je problema, naravno, u lovi: dotični je urednik bio siromašan, a svi mi ipak živimo od novca (i za novac). Ali je dio i u povlačenju u onaj jedan posto, u pristajanju na nakladu od stotinjak komada, u nastupu u večernjem terminu kad sekunda programa ne vrijedi više ništa, u prodaji duše kad se za nju doista ništa ne dobiva. Moj je punac proputovao cijelu Ameriku, od Čilea do Floride i od Havaja do Toronta, a jedna od stvari koja mu se ondje najviše dopala bio je natpis na nekom institutu: Piši ili nestani.

Jer dok se moji prijatelji sustežu, stiješnjeni između gradske rubrike i crne kronike, Thomas Bernhard odlučio je otići ne u drugom smjeru od svih ostalih Austrijanaca nego baš u suprotnom smjeru, pa posao nakon što je napustio gimnaziju nije potražio u centru grada nego u najmračnijem predgrađu. Witold Gombrowicz posve je odbijao i društveno i komercijalno priznanje za svoje knjige: “Kad pišem, pišem o čemu želim, za sebe i za vlastito zadovoljstvo.” U Hrvatskoj, u nedostatku ikakvih objektivnih kriterija vrednovanja književnih tekstova, novac je mjerilo: kome je plaćeno i koliko; kome je plaćeno prije, a kome kasnije; kome je plaćeno unaprijed, a kome čak ni unatrag; kome je plaćeno a da nije ništa niti napisao i kome bi trebalo platiti da konačno prestane pisati. To ne čine mladi kojima novac najviše treba, nego baš oni koji imaju i vremena i novca da pišu. Gombrowicz je tražio u književnosti duhovne vrijednosti; kod nas je novac jedino mjerilo književnih tekstova – onih koji jesu da jesu, a onih koji nisu da nisu.

Dok je Bernhard težio, stvarno i simbolično, podrumu u predgrađu, ja sam kao urednik, poput najpoznatijeg pukovnika, uvijek iznova otkrivao ne samo da mi nema tko pisati, nego i da ti isti pišu drugima, nadugačko i naširoko. Ali i to je bilo bolje nego da ne pišu i jednostavno nestanu.