Krila u koferu | Boris Beck

ZADOBIVENA KRILA

Nakon što je dva dana zaredom kišilo, Martina je spakirala djecu i poslala ih sa mnom van prije nego sruše kuću. Bila je subota ujutro i nikoga nije bilo na ulicama; ne znam zašto, ali uvijek sam izvodio djecu kad to drugi nisu činili.

Tražeći bilo kakvu zabavu i društvo naišli smo na jedan novi dućančić koji se upravo uređivao. Knežija nije dobro mjesto za posao pa trgovci stalno propadaju – s lijeve strane nekada je bio market u kojem je radila Mihovilova bejbisiterica, a sada je krojačnica u kojoj su Tamari zašili neku trakicu na hlače; s desne se strane peku pizze za dostavu, a prije je bila videoteka. U ovom, u koji su upravo unosili neke kutije, prije je bila prodavaonica elektronike pa dućan s hranom i ogrlicama za pse. Čovjek od pedesetak godina, dosta ćelav, u plavoj kuti, otvorio je jednu kartonsku kutiju, iz nje izvadio prastari drveni kofer sa zarđalim pantima i stavio ga u izlog.

“Tata”, rekao je Mihovil”, to je onaj kofer s krilima! Kupi mi ga!”

“Meni, meni ga kupi!” zavikala je Tamara. Mihovil ju je počeo daviti i vikati da se on prvi rodio, a ona ga je ugrizla. Klara je utrčala u dućan i odmah srušila jednu kutiju.

“Kako da ga kupim, ljudi”, rekao sam dok sam ih razdvajao. “Znate da tata nema novaca…”

“Idi na bankomat”, rekao je Mihovil.

“Kupi na dug”, rekla je Tamara. Klara je zgrabila nešto što je ispalo iz kutije, bila je to starinska vaga; pokušavao sam je iščupati iz njenih ruku, ali tako da joj ne slomim nijedan od prstića kojima ju je grčevito stisnula.

“Tko zna koliko to košta”, rekao sam.

“To košta samo petsto osamnaest hiljadu kuna”, rekla je Tamara.

“Kuna”, rekla je Klara jer je to naučila reći odmah nakon mama i tata, jadna su djeca opsjednuta novcem kao i mi.

Onaj čovjek u kuti za to se vrijeme ljubazno smješkao. Vratio sam mu vagu i on ju je stavio na pult. Izvadio je iz izloga kofer, otvorio ga i, da, unutra je stvarno bio par mekih, bijelih krila. Prodavač se i dalje smiješio, a ja sam tonuo kao u noćnoj mori. Nisam imao ni kune, limite na karticama sam sve prešao, a strah me bilo izaći iz dućana jer će krila kupiti prvi koji uđe poslije nas i gdje ću ih više naći?

Uostalom, čime bih ih i mogao platiti? Takav nezemaljski dar, jer sada više nema sumnje da je naša šetnja završila u nekoj vremensko-prostornoj pukotini ili mi se ukazao anđeo, vjerojatno se ne prodaje za valute. Da mi ga žele dati, već bi mi ga dali. A možda sam u Kafkinu svijetu u kojem će ga prodavač držati dok ne umrem, a onda reći da je bio rezerviran za mene? Imam jedino vjenčani prsten, ali već znam što bi se dogodilo da ga skinem s prsta i stavim na zdjelicu vage: ne bi se niti pomakla jer se takva stvar ne može prodati.

Nisam više čuo ni dječju graju, posve su utihnuli, ni Klara nije bježala, gledao sam samo prodavača, ako je to uopće bio prodavač… A onda sam se sjetio. Nasmiješio sam mu se i sasvim polako isplazio vršak jezika.