Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

A MOŽDA JE PAS SANJAO NAS

 

Ne spavam od 28. kolovoza 1991. Zapamtila sam datum dobro jer je dan prije bio mamin imendan, Monika. Te smo noći bdjeli nad mrtvim djedom. Lijes je dakako bio zatvoren, a osim tate, mame i jedne stare tete nije bilo nikoga. Da nije bio rat, bila bi rodbine puna soba. Ovako su oni koji su preživjeli masakr bdjeli uz one koji nisu. Teta je molila krunice, tata je sjedio zatvorenih očiju, kao da spava, ali znala sam da nije spavao, mama je zapalila dušicu ispred slike Svete obitelji i četrdeset osam puta te noći (otkad sam počela brojiti) prekontrolirala razinu ulja u čaši i svaki put dolila valjda jednu kap.

Na svojim noćnim šetnjama već godinu i pol uglavnom razmišljam o mrtvima. Zamišljam kako se penju prema zvjezdanom nebu, trebaju li im vitla, elektromotori i čelična užad ili imaju krila, pitam se postoji li ondje vaga na koju vam na jednu stranu stave srce, a na drugu pero, dočekuju li mrtve njihovi bližnji i vide li pred očima čitav život, urone li zbilja u svjetlo? U svakom slučaju imaju ondje gomilu posla i zato mi je čudna ta njihova potreba da netko od živih bude uz njih prve noći koju provode u vječnosti.

 

U centru za socijalni rad gdje smo Svjetlana i ja volontirale (pričalo se da će možda otvoriti radno mjesto) nije bilo ničega osim hrpe starih ženskih časopisa. U njima su pisali dosta o nesanici: ljudi koji spavaju manje od četiri sata imaju triput veću vjerojatnost da će umrijeti u idućih šest godina od onih koji spavaju noću sedam do osam sati. Ljudi koji ne spavaju postaju mrzovoljni, razdražljivi, zaboravni, zbunjeni, apatični, neljubazni i netrpeljivi.

 

Nikšin pogled s četrnaestog kata bio je veličanstven. Neboderi su izranjali iz mora drveća, a nijanse zelene boje lišća bilo je nemoguće nabrojiti. Iznad svega sunce, a duboko ispod nas igralište puno djece: na selo nisu mogli ići zbog rata, a na more jer nije bilo novca. Dječja vika odjekivala je medu neboderima, razgovijetno se sve čulo iako smo bili visoko. Nikšu sam prvi put ugledala kada je izašao iz kuhinje i zapeo kolicima o dovratak. Prošla sam prstom po potpuno oguljenu drvu i iver mi je ostao pod noktom – osjećala sam se kao u snu.

Bilo mi je kao u snu kažemo kada je što bilo divno, neobično, kada je bilo zanosno, nešto čega ćemo se uvijek sjećati. A opet: sjećam se toga kao u snu kažemo kad je nešto bilo nejasno, tajanstveno, mutno, nešto što nismo jasno niti vidjeli, niti čuli, niti zapamtili. U snu može značiti nezaboravno i zaboravljeno, a može značiti i oboje. Ali sna za mene nema već odavno, više ga i ne čekam, ležeći satima budna u krevetu; umjesto toga izađem u šetnju i, ako ne razgovaram sa svojim prijateljem psom, vrtim po glavi same gluposti. Na primjer: razmišljam postoji li negdje na svijetu moj antipod, netko tko samo spava? Ako su ljudi poput cipela i svatko ima svoj par, ma kako smiješan bio, postoji li negdje druga polovica mene koja samo spava? I da je nađem, što bih s njom?

Kada se oko pet ujutro vratim doma, sjednem u naslonjač, zatvorim oči i tako sjedim sve dok se mama ne probudi. Potom spremimo doručak sebi i tati i ja odem na posao za koji ne dobivam plaću.

 

Blaženi strah: nikad Nikšu ne bih upoznala da se Svjetlana nije bojala. “Silvija, imam jednog zdrmanog. Bojim se ići sama”, rekla mi je Svjetlana. U socijalnoj službi rekli su joj da imaju jednog vojnika koji je malo čudan i da je otjerao već nekoliko socijalnih radnika i fizioterapeutkinja. Navodno je znao prijetiti pištoljem. Pročitala sam spis: mjesto ranjavanja, okolnosti, stupanj invaliditeta, pravo na njegu i pomoć, mirovina. “Hm”, rekla sam Svjetlani, “dobra partija.” “Ti si luda”, rekla je Svjetlana. “Sve mu je mrtvo ispod pasa.”

U garsonijeri je živio sam. Ionako malen stan bio je još tješnji zbog prevelikog regala od tamnog masivnog drveta, valjda slavonske hrastovine, fototapete koja je prikazivala šumu u jesen i golemih seljačkih jastuka na krevetu.

– Ne bi ni to dobio da nisam došao s prijateljem – rekao nam je vojnik kada smo ušle i namignuo mi. Na Svjetlanu nije obraćao pažnju. Zurio je samo u mene.

Skinuo je košulju i pogurio se. Mirisao je na loš sapun, vrat mu nije bio obrijan. Koža mu je bila bijela i nježna, ali su ispod nje mišići bili zgrčeni. Rekla sam mu da ruke raširi, da ih podigne, da ih ispruži i opipavala sam mu zglobove i tetive.

– Bride li ti dlanovi? – pitala sam.

– Da — rekao je.

Rekla sam mu da me obgrli i podigla ga iz kolica. Pomogla sam mu da legne. Madrac je bio vlažan i star.

– Premekano je – rekla sam mu. Pokazala sam mu prve tri vježbe za vrat koje je poslušno ponovio za mnom. Zaključila sam da je dosta za danas i rekla mu da ćemo doći sutradan. Svjetlana je sve do autobusa brbljala kako je sve dobro prošlo.

– Izgleda da se zaljubio u tebe – rekla je, a ja sam joj stala na nogu.

 

Za miran san veoma je važna svetost spavaće sobe: izbacite iz sebe sve probleme, nemojte u krevet donositi uznemirenost, sredite račune, napravite plan za sutra i zaključite sa zabrinutošću barem dva sata prije spavanja – inače će vam tijelo biti zbunjeno i možda neće htjeti spavati u krevetu.

 

Dok sam te noći šetala, prvi put nisam razmišljala samo o mrtvima. Osjećala sam se lagano, kao da sam napunjena plinom, činilo mi se da je dovoljno samo začepiti nos, napuhnuti se i počela bih se dizati prema vedrom večernjem nebu. Da: bilo mu je dovoljno reći samo jednu riječ, bilo je dovoljno uzeti ga za ruku i poljubiti ga. Ali tko će skupiti hrabrosti?

Nikša je stanovao u mojem bivšem kvartu, skroz na drugom dijelu grada. Odšetala sam do njegova nebodera, potražila četrnaesti kat i ugledala ga kako puši na prozoru. Stajala sam neko vrijeme, a onda su naišla trojica klinaca, napušenih ili pijanih.

– Vidi, vidi, možda traži nekoga mekog srca i tvrdog kurca?

– Možda bi pušila, a nema što?

– Ne znam zašto se zgražaju ako neku siluju pa ubiju. To ti dođe kao neka nagrada prije smrti.

– Nju u svakom slučaju nećemo ubiti, zar ne?

Okružili su me, zateturala sam, jedan me pridržao da ne padnem, panika me zahvatila, nisam im vidjela lica, nisam shvaćala riječi. Osvrtala sam se i spremala zavikati kad je uz mene stao pas, velik i snažan, glava mu je bila slična bernardincu, ali nije bio bernardinac; stao je uz mene kao da je moj i počeo vrlo uvjerljivo režati na klince. Bacili su još par fora i zbrisali. Pogledala sam novog prijatelja: iako bez ogrlice, bio je čist i njegovan, a duga mu je svijetla dlaka bila pomalo kovrčava. Bilo je u njemu nešto plemenito i mogla sam ga zamisliti kako stoji uz kraljeve dok odlaze u lov. Namignuo mi je i otišao. Čudna li psa!

 

Nakon klaustrofobičnog putovanja zadimljenim liftom Svjetlana i ja pozvonile smo Nikši. Rado bih se pogledala u zrcalu, ali ukrali su ga iz kabine i u spomen ostavili četiri rupe. Iako je podne već prošlo, još je bio spavao. “Što ćete, loše spavam. Čitavu noć slušam taj prokleti lift kako ide gore-dolje”, rekao je. Dok sam mu ja pokazivala nove vježbe i provjeravala kako je zapamtio stare, Svjetlana je prepričavala neki svoj san i tumačila nam ga.

– Ja sam sanjao psa – rekao je Nikša iznenada, kao da se sna sjetio tek u tom trenutku.

– To nije dobar znak. Je li bio crn?

– Ne, bio je svijetao.

Osjećala sam se pomalo uvrijeđeno, kao da sam gladna, a oni govore o jelu. Promijenila sam temu dok je Svjetlana razmišljala kakav bi to predznak mogao biti svijetao pas. Izgrdila sam Nikšu: “Vježbe radiš prebrzo. Mišiće moraš zgrčiti, ali i opustiti. Ne treba ti brzina, to su statičke vježbe.”

– Na zapovijed – rekao mi je.

– Imaš veličanstven pogled – rekla mu je Svjetlana.

– Da, to će me spasiti.

– Znam da ti nije lako – rekla sam mu i stavila ruku na rame. Izmaknuo se.

– Srećom, imam prijatelja – rekao mi je i opet namignuo.

Dok smo izlazili, pitala sam ga hoće li van u park. “Ne”, odgovorio je, “tamo odakle sam došao bilo je sasvim dovoljno zraka. A i vazduha.”

 

– Ti, draga moja, ne spavaš zbog stresa. A koji je najbolji način za otklanjanje stresa? – rekla mi je Svjetlana i pokazala članak iz časopisa. “Tijekom mnogih stoljeća podrazumijevalo se da je energija ljudske spolnosti potencijalan izvor pomlađivanja. Spolna aktivnost oslobađa endorfine (spojeve u mozgu koji smanjuju stres). Čvrsta društvena veza i ljudski kontakt u vođenju ljubavi – uz ljubljenje, dodirivanje, grljenje i toplinu – potiče na zdravlje svaku stanicu i organ u tijelu. Orgazam je izvrstan za opuštanje mišića i otklanjanje stresa, a ojačava i sposobnosti imunološkog sustava.”

 

Opet sam odšetala skroz u naš stari kvart i sjela na klupu na kojoj je starija škvadra nekad noću sjedila i pjevala. Ja sam kao klinka zurila u noć i slušala ih, a osjećala sam se kao da dodirujem nešto nadnaravno, makar danas ne bih rekla da je pjesma bila posebno dubokoumna, više sliči na stihove iz spomenara:

Ulična svjetiljka baca svjetlost u krug
Dok crni leptiri lete pravo na nju
Ali ne znaju da tu je kraj
Da ih ubija njene svjetlosti sjaj

Te noći, a ispraćala sam jubilarnog šestotog mrtvaca, nitko nije sjedio uz gitaru. Park je bio star i istrošen, drveće je naraslo, klupe su istrunule, ljuljačke su potrgane, pješčanici zapušteni, trava raste iz asfalta. Otišla sam do Nikšine zgrade, ali je kod njega bio mrak, mrak koji je samo raspirivao moju želju. Jedan je dječak šutao loptu. “Odakle ti ovdje?” upitala sam ga, ali nije mi ništa rekao. Umjesto njega progovorio je pas, pojavio se opet i stao uz mene: “Stari mu cuga. Kad dode doma, nastane tarapana pa klinac zbriše van i napucava loptu dok stari ne zaspi.” “A kako se zove?” “Dino.”

Razmišljala sam o Nikšinu licu. U čemu je tajna tog nosa, tih usta, tih očiju, kakav je to koban raspored? Ili su to možda obrve? Uši? Zašto me te crte lica zavode, zaluđuju, plaše, privlače, raznježuju, zašto nešto stane u meni kad ga vidim?

Nešto? Stane sve, osim nesanice, dakako.

 

Izgubila sam san, doduše, ali produljila sam si život. Ako nisam spavala šest stotina dana, a spavala bih prosječno osam sati, to znači da sam uštedjela dvije stotine dana. Gilgameš je namjeravao pobijediti smrt tako da svlada san. Ali nije uspio. Želim li ja pobijediti smrt?

Na ručku sam pogledavala sliku Svete obitelji. Na njoj smo Nikša i ja: bili bismo doista bezgrešna obitelj. Vrat mu je prelomljen: ništa se ne mrda među nogama.

– Nije istina – rekla je Svjetlana sutradan. – Zar nisi primijetila da mu se digao dok si vježbala s njim?

– Nisam – rekla sam. Bilo mi je neugodno.

 

Još jedna noćna šetnja. Noge me bole, ruke su mi teške, ali šećem dalje. Sajle i koloturi, koji su tolike mrtve iz vijesti podizali s ovoga svijeta, neumorno su se vrtjeli i škripali i nisu mi dopuštali da spavam. Ispred Nikšine kuće onaj pas. Dine nema, izgleda da se tata još nije vratio.

– Brineš se zbog Nikše? – rekao je pas.

– Brinem. Samo je zatvoren u kuću. Trebao bi izaći.

– Kako da izađe kad su stepenice na izlazu iz nebodera! Ne može sam preko njih, a ne želi nikoga moliti.

“Psi su stvarno pametni”, pomislila sam i odmah ujutro otišla u društvo veterana. Malo sam lutala po kancelarijama i naišla na dečka kojeg znam iz škole, bio je tamo neki tajnik ili potpredsjednik. Ispričala sam mu slučaj: dečko paraliziran, ranjen u ratu, a ne može iz kuće. Da nemaju novaca, rekao mi je. Skoro sam mu oči iskopala: sve sam mu rekla – da znam da nije bio ni dana u ratu, da je prije rata bio sekretar partije na fakultetu i da s pečatom društva grade teniske terene.

 

Kada sam popodne došla do Nikše, već su dvojica bila pred neboderom s miješalicom i radili uz stepenice betonsku rampu. Haustor je smrdio po mačkama, a valjda i po štakorima. Pred liftom je stajao Dino.

– Teta, hoćeš me odvesti liftom na četrnaesti kat?

– I ja idem tamo.

– Kod vojnika?

– Da. A ti?

– Isto. Mi smo prijatelji.

– Kako se zoveš?

– Dino.

– Dino, a što ti mama radi?

– Doma spava, pije kavu i puši.

U liftu je Dino začepio nos: netko se prije nas žestoko naparfimirao. Dok smo se vozili, ključem koji mu je visio oko vrata strugao je po zidu; tupo sam gledala u vijugavu crtu dok nisam shvatila što zapravo radi. “Da to više nisi radio!” viknula sam od straha i lupila ga po prstima, ali nije se ništa uvrijedio.

Ispričala sam Nikši novosti i zaprijetila mu da će sa mnom u šetnju čim se beton osuši. “Na zapovijed”, rekao je i svukao majicu. Dok smo vježbali, škicnula sam kako stvari stoje: opet je bio uzbuđen. Primijetio je da sam primijetila i oboje smo pocrvenjeli.

– A što ćeš. Koja bi htjela voditi ljubav s invalidom.

– Ja – odgovorila sam, ali ne na glas.

 

Možda je najpopularnija aktivnost prije spavanja seks. Seksom se prirodno opuštate, a to vam pomaže da umirite tijelo i tako sebi omogućite dobar noćni san.

 

Te sam noći na šetnji razmišljala što se događa s mojim snovima. Slažu li se negdje i čekaju da ih iskoristim ili se rađaju tek sa spavanjem pa ih uopće nema? Sanja li ih moj antipod? Sanja li netko u Novom Zelandu avione, zamračenje, topove i mrtvace pa ujutro, uz kornflekse, ne zna što bi s njima i odakle mu?

Pozvala sam lift, ušla u odvratnu kabinu i odvezla se na četrnaesti kat. Stajala sam pred Nikšinim vratima, sve je bilo tiho. Pitala sam se je li čuo lift kako se zaustavlja, a onda se tiho spustila stepeništem. Pas me dopratio do kuće, nije znao što da mi kaže, samo me tužno gledao. Oči su me boljele. E, da, rekao mi je da je Dino doma i da spava.

 

Nikša je bio užasno uzbuđen oko izlaska u park, a i vani je privukao veliku pozornost susjeda. Svi su vidjeli betonsku rampu i bili su znatiželjni za koga je. Bio je sunčan dan i baš je uživao, a klinci su ga gledali kao boga. Proslavili smo našu malu pobjedu u kafiću, on uz pivo, ja uz sok (“Alkohol će vam možda pomoći da zaspite, ali neće vam dozvoliti da spavate”).

Na poslu su primili Svjetlanu, a ne mene. Tako je to, prije je bila dijete oficira, a danas je dijete časnika (mislim da se čak prije rata zvala Svetlana, ali nisam sigurna). Preuzela je i moje pacijente, a ja sam otišla doma raditi ono što radi Dinina mama. S iznimkom spavanja. I pušenja.

A što se tiče Nikšina pušenja, razgovarala sam sa psom o tome. Pas je mislio da ne bi smio toliko pušiti. I ja sam se slagala s njim, ali nisam znala što poduzeti.

 

Zbog menstruacije ostala sam par dana doma i preskočila nekoliko šetnji (mrtve ionako mogu ispraćati i ležeći u krevetu). Čim sam prvi put izašla u dućan, pred vratima me čekao pas. Došao je javiti da Nikša neće raditi vježbe i da se neće javljati na telefon. Svjetlana je lupala na vrata, ali on joj je zaprijetio pištoljem i odonda ni ona neće tamo. Dino je žalostan, bih li možda mogla ja nešto?

Budući da je to bio prvi neslužbeni posjet, bila mi je potrebna podrška. Pas mi je pokazao gdje Dino stanuje. Bili su izbjeglice – preuredili su praonicu u prizemlju. Sad mi je bilo jasno zašto je Dino volio ići svojemu vojniku – praonica je imala malene prozore i smještene toliko visoko da se kroz njih nije ništa vidjelo. Dječak je bio sam doma i odmah se spakirao za put na četrnaesti kat.

Uzalud sam se brinula: čim je čuo tko je na vratima, Nikša je otvorio. Željela sam porazgovarati s njim nasamo pa sam ga zamolila da Dini pokaže uniformu. Otvorio je ormar, izvadio nekoliko vrećica i zelenih ruksaka punih vojne opreme i prepustio malcu da kopa po tom blagu. Nisam mogla ne primijetiti kup šarenih časopisa (muških?) u ormaru.

Nikša me ponudio kavom pa sam se stisnula u kuhinjicu. Dok je petljao oko štednjaka (ja bih to napravila deset puta brže, ali nisam se željela gurati), Dino je u kutiji s čizmama otkrio dva odlikovanja.

– Samo se igraj njima. I nisu nego za djecu – rekao je Dini. A meni: “Nije ti to ništa. Spomenicu su dali svima. I moja baka ima tri spomenice. A križ sam dobio zato što sam bio ranjen. Neš ti zasluge.”

– Ispričaj mi kako je to bilo, kako si bio ranjen?

– Jer sam bio postotak. Zna se koliko će u postotku ljudi stradati kod proboja minskog polja. Dvojica ili trojica od stotinu, to je prihvatljivo. Zato su mine besmislene. Zato smo ih uhvatili na spavanju: posijali su mine i mislili da su sigurni. Problem je jedino što onih par ipak stanu na minu. A moj je problem što sam ovoga puta to bio ja. Jesi razumjela?

– Meni nisi postotak – rekla sam mu i poljubila mu usnice. Odgurnuo me i okrenuo je glavu, ali ja sam bila uporna, kao nikad u životu. Okrenula sam mu glavu nazad i poljubila ga u usta, a on se opustio i uzvratio mi poljubac.

 

Čini mi se da moji roditelji nisu niti primijetili kada sam se preselila Nikši. I dalje sam tu i tamo dolazila na ručak, pomagala im po stanu, ali registrirali su me kao u snu. Izgleda da je to tako podijeljeno u našoj obitelji: oni spavaju, a ja sam budna.

Istini za volju, nisu niti očekivali da doma prespavam.

 

Ljeto nam je prošlo divno. Svaki smo dan izlazili u šetnju (ja u šetnju, on u vožnju). Odlazili smo u kino, ja sam mu kuhala. Dino je dolazio k nama na kartanje i televiziju. Dugo sam razgovarala s njegovom mamom i na kraju je izbacila kretena iz kuće. Obrijala sam Nikši vrat, promijenila mu sapun, skinula onu groznu fototapetu i izbacila jastuke.

Nažalost, Nikša nije uspijevao svršiti. Nije da to nije imalo dobrih strana: naš je seks bio jedan jedini beskrajni snošaj i nije bilo nikakve šanse da me ostavi nezadovoljenu. Ali nezadovoljen je ostajao on, a to je, priznat ćete, ipak bio polovičan seks. Što god da smo činili, koliko god da se ja trudila, nije išlo. Malo sam prelistala svoje knjige o fiziologiji. Većina ljudi s takvom ozljedom vrata ne može više uopće nikada voditi ljubav. Kod malobrojnih koji ipak mogu postići erekciju, može doći do prekida živčane veze – nema ejakulacije, nema orgazma.

 

Još jedan članak, pod naslovom Produžuje li zaista seks život. “Taoizam je uzdizao ritualizirane spolne odnose kao ključ za dug život. Muškim sljedbenicima bilo je naloženo da prakticiraju coitus reservatus (ili coitus obstructus), da zaustavljaju orgazam, a partnericu dovedu do klimaksa. Smatralo se da tako zadržano sjeme okrepljuje i pomlađuje muškarčev organizam – sjeme ili jang bit uspinjala bi se po tijelu i hranila mozak. Veliki nizozemski liječnik Boerhaave (1668-1738) predlagao je starom amsterdamskom gradonačelniku da leži između dviju mladih djevojaka, uvjeravajući ga da će mu se tako vratiti snaga i ojačati duh. To je prakticirao i Gandhi.” Nismo podcijenili ni mogućnost da je to bio samo oblik draženja pa smo i to pokušali. Ali samo smo ustanovili da Nikšin problem nije potencija nego kako je se riješiti.

Tatu sam pitala sanjaju li psi. Rekao mi je da se psi u snu trzaju, da miču šapama kao da nekoga love, da cvile kao da sanjaju.

Koncem lipnja ostali smo zarobljeni na našem katu: u liftove su ugradili sigurnosna vratašca s unutarnje strane. To je bilo u redu zato što Dino više nije mogao šarati po zidu, no kolica više nisu stala u lift. Otišla sam do predsjednika kućnog savjeta, ali nije ništa razumio.

– Svi su predsjednici kućnih savjeta ćaknuti – rekla sam Nikši. – Normalni valjda neće to raditi.

– Upoznat ću ga ja sa svojim prijateljem.

Pozvao je predsjednika telefonom i, čim je ovaj ušao, izvadio je pištolj i gurnuo mu ga pod nos. Ja sam se sledila, a Dino je rekao: “Au! Tetejac!” Predsjednik je zdimio u sekundi, a Nikša se namrštio.

– Vidim da se razumiješ u oružje – rekao je Dini.

– I ja ću biti vojnik.

– Nadam se da nećeš. Kakva je meni bila korist od toga? Pogledaj me, sjedim u parku kao prokleti parazit. Rat je najveća glupost, vjeruj mi. Nikad nemoj željeti biti vojnik.

 

Nisam se ljutila što je bio razdražljiv. Nikakvo čudo: povjerio mi je kakve bolove trpi i koliko mu je neugodna neprestana napetost. Grizla ga je savjest i što radimo samo na njegovom problemu (a doista smo puno radili), a ne rješavamo moje nespavanje. Odmahnula sam rukom: moje bdjenje samo je moj problem, a ovo je ipak bio naš zajednički problem. Odlučna da ga riješim, učlanila sam se i u porno videoteku: možda ondje bude nešto što će potegnuti okidač. Ali ni nakon beskrajnog niza svih mogućih filmova nismo uspjeli. Grizla sam ga, udarala, vikala na njega, ali ništa: ostao je neslomljiv.

Na kraju nam je to postalo i smiješno. Davala sam Nikši najblesavije prijedloge: mogao bi se aktivirati u vojsci i služiti ondje kao jarbol za zastavu; ili: bili bismo idealan par za snimanje pornića kao dubleri za naporne scene – on koji je superizdržljiv i može se cijelu noć mrdati simo-tamo i ja koja pritom ne bih zaspala; ili: štap za pecanje.

– Za sve je kriv pas – rekao je Nikša.

Te mi je ljetne večeri ispričao o psu. Nije on uopće stao na minu, pazio je on, nego pas. Odnekud, niotkud, pojavio se svijetli pas i stao na minu nekoliko metara od njega. Odonda stalno sanja kako lovi tog psa, da ga spriječi da uđe u minsko polje, ali san uvijek završava isto, u eksploziji. Pas mu vječno izmiče. To je njegova noćna mora: doziva psa, a ne zna kako se zove.

 

Nikša je bio nježan i drag, unatoč bolovima i patnjama koje mu je vođenje ljubavi uzrokovalo. Ja mu nisam bila prva kao što je on bio meni, ali zbog nečeg sam se osjećala starijom i iskusnijom: zbog mrtvaca. Dok su oni čitavi u smrti, mi smo još nevini u odnosu na nju; ali kao da nad nama imaju pravo prve noći: kao da polažu pravo na nas, kao da smo kmetovi Franje Tahija kojima on otima djevice i oduzima im nevinost.

A možda se jednostavno plaše i ja pretjerujem.

Izvadili su zaštitna vratašca iz Nikšina lifta. Opet smo mogli u park.

 

– Gledaš me čudno – rekao je pas.

Već sam više puta primijetila da mi pas čita misli. A ovo je bio tok mojih misli: ako ja doista ispraćam mrtve, možda se to odnosi i na pse; ako je to doista onaj pas, možda sam ja budna u Nikšinu snu; ako je taj pas mrtav i još se uvijek mota po ovom svijetu, možda za to postoji neki razlog; možda zato da ga ulovim i spriječim eksploziju. Sve sam to domislila u trenu, ali pas je bio brži od mojih misli, okrenuo se i pobjegao. Osjetila sam neizmjeran strah, prostor kojim je pas bježao produžio se, zateturala sam i vratila sam se nazad. Lift je bio zauzet, ali nije se micao s mjesta. Opet je netko ostavio otvorena vrata, pomislila sam, i otišla pogledati na kojem je katu stao jer ionako nisam imala pametnijeg posla.

Dogodilo se nešto užasno. Dinin se tata bio vratio doma i tako počeo mlatiti ženu da je Dino pobjegao glavom bez obzira, jedino je stigao uzeti loptu. Otišao je u lift i popeo se na loptu da dosegne četrnaesti kat; kad je lift krenuo, trzaj mu je izbio loptu između nogu; lopta je zapela između lifta i zida i počela užasno strugati. Mali se prepao i pokušao je iščačkati nogom, lopta je iskočila, a lift mu je zahvatio nogu. S dječakovom nogom u procijepu prošao je još nekoliko metara i stao na drugom katu. Tako sam ga ja našla, zaglavljenoga, bez svijesti, u krvi. Sutradan je Nikša posjetio Dinina oca i upoznao ga sa svojim prijateljem nakon čega ludog pijanca više nitko nikada nije vidio.

 

Ispričala sam mami što se dogodilo i pitala bi li zapalila dušicu pred Svetom obitelji, ali rekla je da se dušice pale samo za mrtve. “Dino je prava dušica”, mislila sam. Spasili su mu nogu, a kada se poslije mjesec dana vratio s rehabilitacije, izgledao je sasvim dobro. Budući da nisu imali novca za toplice, ja sam s njim cijele dane vježbala i napredovao je sjajno. Imao je knjigu o psima i u njoj sam našla svojeg prijatelja: zlatni retriver. Jedino je moj bio veći i jači od onih na slici, a i glava mu je bila nekako ćoškasta.

Puno je gore bilo s Nikšom. Posve se zatvorio u sebe i više nije želio pokušavati.

– Pas uopće nije kriv – rekao mi je Nikša. – Krivi smo mi: mi smo ratovali. Što zna pas tko su krivci, a tko žrtve? Što se sve to njega tiče? Je li ostao prepušten sebi zato što su mu gazdu ubili ili zato što je gazda išao okolo ubijati? Mi smo ubili psa, eto to je.

Za svaki slučaj sklonila sam Nikši prijatelja. Ni pas se više nije pojavljivao, sama sam sjedila na onim klupama na kojima se davno pjevala ona glupa pjesma:

Nekad sam letio, leptir bio i ja
Svjetlost me mamila, krila mi spržila
Crni leptiru, leti u noć
Jutro sačekaj, svjetlost će doć

 

Budući da nisam Nikši mogla pomoći, pokušala sam da se barem osjeti korisnim – dosljedno sam provodila sve njegove savjete protiv nesanice kojima me obasipao: nisam prije spavanja pila čaj, kavu, kakao ili coca-colu; nisam lijegala punog želuca; nisam išla spavati gladna; pila sam biljni čaj od hmelja, valerijane i matičnjaka s medom; opuštala sam se u kadi uvečer; slušala sam umirujuću glazbu; isprobala sam jogu, autogeni trening, meditaciju i molitvu; nisam kasno gledala televiziju; nisam u krevetu sređivala račune i čitala knjige iz fiziologije; prozračila bih sobu; promijenila sam onaj grozan Nikšin madrac; obavezno sam se išla i popiškiti prije spavanja; jedino nismo mogli isprobati uspavljivanje uz šum mora. Ništa nije pomoglo. Čak ni seks.

Dino, njegova mama i ja izlazili smo u šetnju oko kuće. Noga mu je još uvijek tanja, ali mogao je hodati, svaki put sve više, iako šepajući. Rekla sam mami da neće biti nikakvih problema da krene u školu, ali je svejedno plakala. Nikša nas je gledao s prozora, a kad sam podigla pogled, povukao se unutra. Pas, prvi put danju, došao je do mene, i sklupčao se pod klupom.

– Gdje si tako dugo? – potapšala sam ga i nosom malo poškakljala po glavi. – Kladim se da si naganjao neke kučke?

– Istina – pokunjio se. – Znaš već kako se psi zaglave i ostanu bespomoćno spojeni.

– Nisi valjda ostao zaglavljen?

– Puna dva mjeseca!

Uzdahnula sam. Kao Nikša i ja. A možda taj pas i jest Nikša – možda se Nikša pretvori u psa noću da može trčati. Sjetila sam se kako mi je namignuo kad smo se upoznali, baš kao Nikša. Ispred Nikšina nebodera, uostalom. I lift je stalno zapisan – možda putuje liftom doma. Pogledala sam sklupčanog psa i pitala se bi li mogao šapom dosegnuti gumb za četrnaesti kat. Ali pas je samo žmirkao i nije obraćao pažnju na mene.

 

Vratila sam se Nikši odlučna. Sad ili nikad, rekla sam, i navalila na jadnika. Bilo je točno devet navečer. Do jedan ujutro isprobali smo sve što smo znali o seksu (i još nekoliko stvari koje smo izmislili na licu mjesta), ali nije išlo.

– Nemoj se ljutiti, ali sve me već boli. Ne mogu više – rekla sam mu i priznala kapitualciju.

Nikša mi ništa nije odgovorio, samo je ležao u mraku pokrivajući rukama nemilosrdno ukrućeno spolovilo.

– Jadniče moj – nagnula sam se nad njega i poljubila ga dok je on stiskao zube i mrštio čelo. Kad sam izašla iz kupaonice, već je spavao. Erekcija je popustila. Pokrila sam ga, obukla se i izašla na stubište.

 

Mrzila sam taj tijesan i zapišan lift. Kabina se tresla, a žarulju je ponovno netko ukrao: u mraku sam umirala od straha dok su vitla i čelična užad cviljela i škripala. Izašla sam u noć i iznenadila se.

Pas je čekao pred haustorom.

– Silvija, stvarno izgledaš umorno.

– Sve bih dala da mogu zaspati, makar i na trenutak. Spavaš li ti? Nikad te nisam vidjela da spavaš.

– Spavam.

– A mogu li psi sanjati? Znaš, možda ja sada spavam i sanjam tebe. Možda Nikša spava i sanja nas. A možda i ti sanjaš nas?

Pas je nagnuo glavu i gledao me. “Aha”, pomislila sam, “izbjegava odgovor.”

– A ako me već sanjaš, možda bi me mogao sanjati kao neku životinju koja spava. Kao puha, recimo. Ili jazavca. Ili medvjeda?

– Ili ljenjivca?

– To! Sanjaj me kao ljenjivca! Molim te, sanjaj me kao ljenjivca!

– Silvija, ti misliš da je to samo tako, sanjaš nešto pa to bude. Nije. Možeš se sanjati samo onakva kakva zapravo jesi.

– Pa što sam ja?

– A da zamisliš neko krilato biće? – rekao je pas i zagledao se u mene. I već sam idućeg trenutka lepršala oko ulične svjetiljke. To je bilo ludo: nije bilo nikakve mračne i zapišane kabine, mogla sam se uzdići bez cviljenja i škripanja kolotura, bez čeličnih sajli i utega.

– Ne na svjetlo, Silvija! – vikao je uplašeno pas. – Gore, gore!

A gore na prozoru vidjela sam Nikšu kako puši. Bacio je cigaretu i gledao je kako pada, kako odskakuje od pločnika, kako se kotrlja na travu, kako se žar prosipa. Ja sam, trideset metara iznad tamnog dječjeg parka, u vlažnom noćnom zraku, dok su ljuljačke i klackalice mirovale, tiho mahala krilima u praznini.

Nikša se konačno odlučio – možda bi bilo točnije reći da se konačno prepustio – i bacio se s prozora na pješčanike i tobogane. No ondje sam bila ja, na pravom mjestu u pravo vrijeme i dočekala ga. Zagrlila sam ga visoko iznad klupa i trave naježene od rose, u njemu je nešto tutnjilo, nešto je podrhtavalo – bila je to ova noć što je umirala oko nas. Još sam jače zamahnula krilima u zraku i vratila ga kroz prozor: nije se probudio kada sam ga polegla na krevet, nije se probudio kada sam ga opkoračila nogama i uvukla u sebe. On se samo tresao i trzao u snu, sve dok nisam konačno osjetila, prvi put u životu, kako teče nešto toplo u mene i teče sve dok se nije žar prosuo i dok nije noć umrla zajedno sa svim mrtvima.

 

Probudila sam se prije njega: Nikša je mirno spavao, njegovo je uzbuđenje prošlo. Otuširala sam se i uvjerila da nisam sanjala – sve se zaista sinoć dogodilo. Tiho sam se obukla i otišla u dućan.

Kad sam se vraćala preko igrališta, Dino mi je mahnuo. Mahnula sam i ja njemu i spustila vrećice na trenutak da se odmorim. Djeca su se nešto igrala, nešto dovikivala, nešto svađala. Upravo je počinjala igra rata, obrazovale su se postrojbe, dijelila zaduženja, kovali ratni planovi, uspoređivalo oružje. Ali Dinu nisu htjeli. “Moj tata mi je rekao da Dino ne bi prošao regrutaciju i da ne može biti vojnik”, bila je definitivna odluka glavnog zapovjednika. Dino se rasplakao i pogledao mene, ali nisam znala što da mu kažem. Pogledali smo oboje gore, Nikša je stajao na prozoru i pušio, a onda je uvukao glavu.

A onda krik, svi su uzdahnuli i prestali disati, a ja sam znala da mu ne mogu pomoći jer je bio dan i više nije bilo nikakvih krila na mojim ramenima. Padao je čovjek u uniformi, padao je s četrnaestog kata i pao na travu i ostao ležati. Jedan uzdah sve djece, ljudi na prozorima, majki i beba u kolicima.

Pritrčala sam užasnuta – i prasnula u smijeh: bila je to samo uniforma, hlače i jakna, čizme i ruksak, i ona dva ordena, ali čovjeka u njima nije bilo.

 

Nikša je istresao vojničke torbe kroz prozor i veselo mahao s četrnaestog kata.

– Dino, prijatelju – smijao se – odjebi ih sve! Ti i ja više nećemo ratovati, i ništa nam ne mogu!

A ja sam se vratila na klupu, sjela i pomislila da se možda ne bih smjela toliko uzbuđivati. Jer što ako sam trudna?