Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

MAĐIONIČARSKI TRIK

 

Nakon mjesec dana u vojsci odredili su me za prvu stražu, i još sam morao čuvati zatvorenika. Bio je to stariji čovjek, možda oko trideset, a mobilizirali su ga s nama.

Po imenu bio je musliman, ali po govoru odavde, nije bio Bosanac. Kad smo zaduživali uniforme, skladištar mu je pružio ruku, a narednik je rekao:

– Nikad se ja ne bi rukovao s muslimanom. Ne treba njima zahodski papir, dosta im je flaša…

– Ne gnjavi čovjeka, Mariću. Radije mu daj oružje.

Narednik nam je podijelio puške.

– Stavi X ovdje gdje piše potpis – rekao je tom čovjeku narednik.

– Kako da znam gdje piše potpis ako sam nepismen? – odgovorio mu je i ja sam odmah znao da je pogriješio.

 

Znao je izvoditi trikove: upaljač koji nestaje, cigareta koju izvuče drugome iza uha, konopac koji se prereze pa je opet čitav.

– Mogao bih ja i više, samo nemam ovdje s čim – rekao je. Nismo čuli zapovjednikovu naredbu.

– Bosanci, zbor. Dijeli se kultura! – zaviknuo je. Mađioničar se okrenuo mrvicu prekasno.

– O, pardon – rekao je narednik. – Ovdje imamo nastup.

Došao je do mađioničara.

– Vidim kako imaš brze prste. Nadam se da ti puška neće biti teška. To ti je lakše od vađenja zečeva iz šešira: ne trebaš svih deset prstića. Da služiš domovini treba ti samo kažiprst. Ovako: paf, paf, paf. To je jedini trik koji me zanima. Paf, paf, paf.

 

Poslije deset dana podijelili su nam pile i sjekire. Mađioničar je stajao s rukama u džepovima dok smo vukli balvane kroz snijeg i od njih slagali zaklone.

– Brže, pičkice, s tim balvanima. Nije ovo dobrotvorna priredba. Ovo je rat – vikao je narednik i stao pred mađioničara.

– Zašto ne cijepaš?

– Nismo zadužili rukavice.

– Pa što ako niste zadužili rukavice?

– Čuvam ruke.

– On čuva ruke. A tko će ti čuvati glavu?

Svi smo stali i zašutjeli. Narednik ga je pogladio po dlanu.

– Kako je nježna, kao pičkica. A nemaš kreme… Popišaj se po rukama, pa ti neće popucati koža.

Mađioničar je samo stajao.

– O, neugodno ti ga je izvaditi pred svima. Hoćeš da ti se ja popišam po tim finim rukama?

Nitko se nije niti pomakao.

– Pao bi u nesvijest samo da ti dlake pokažem. Jebavao sam ja po Bosni, sve glatko kao staklo.

I otišao je dalje. Vikao je: “Cijepajte brže, ajde, caf, caf, caf!”

 

Jutros smo otišli na vježbu na stari dio fronte.

Stajali smo stotinjak metara od raspadnutog tenka. Narednik je lajao i pokazivao kako se odvrće vršak cijevi s nišanom i kako se na pušku stavlja tromblonska mina.

– Pazite, navoj ide u suprotnom smjeru. Pritisnite ono dugme i samo ga držite.

Došao je do mene i gledao kako namještam minu na pušku.

Pozvao je čovjeka do mene.

– Puška se nasloni na bok, čvrsto se drži, okine se s dva prsta i brzo ih se izvuče da ti ih trzaj ne slomi. Ajde, naciljaj i gađaj.

Čovjek je podignuo nišan za tromblon, naslonio je pušku na bok i opalio. Ali kasno je izvukao ruku: trzaj mu je ipak slomio prste, a mina je pala daleko od tenka.

– Odvedite ga u bolnicu – rekao je narednik i dvojica su dotrčala. Onda je pogledao mađioničara.

– Mađioničar, ti.

– Neću – rekao je.

– Molim?

– Neću.

– Stisni te usrane ruke i izvrši zadatak. Pogodi onaj tenk!

Mađioničar je odmahnuo glavom. Svi smo gledali njegove prste. Narednik je došao do njega i stavio mu ruku oko vrata.

– Mađioničar, slušaj. Onaj tenk ide prema tebi. Cilja na tebe. Ako ga ne pogodiš, ubit će te.

Šutio je.

– Idemo ovako: tenk ide prema tebi. Sve je bliži. Ti si jedini koji ima tromblon. Gađaj ispod kupole, inače će nas sve ubiti. Pucaj! Sada!

Mađioničar se nije pomaknuo.

– Pucaj u jebeni tenk! Jer da znaš, u tom sam tenku ja, i ako izađem iz njega, izjebat ću ti mater i sestru, a na kraju ću izjebati i tebe u guzicu i sve ću vas politi benzinom i zapaliti i živo će mi se jebati za sve vas! Pucaj! Pucaj!

A ja sam znao da je to istina, uopće nisam sumnjao da će biti baš tako kako je rekao, čak bi možda bilo i lijepo raznijeti taj tenk, ali mađioničar nije trznuo okidač.

Narednik je odustao.

– Odvedite ga u samicu. Oni koji su noćas određeni za stražu, čuvat će ga. Ujutro će biti bolje volje.

Ja sam bio među onima koji su ga odveli do ćelije. Nisam znao što sada treba, ali mađioničar je znao. Izvadio je sve iz džepova, skinuo remen i izvukao žnirance. Vukući čizme i pridržavajući hlače ušao je u samicu. Bila je prazna, prozor s rešetkama bio je visoko, staklo je bilo razbijeno.

Zaključali smo vrata, a zatvorenik je legao na drveni pod. Zadnji sam pogledao kroz rupicu na vratima: povukao je rukave džempera preko dlanova i gurnuo ih među skvrčene noge. “Mislim da će prstima biti toplo”, rekao je i pogledao me. U tom sam trenutku znao da ću ga pustiti.

 

Kada je ujutro narednik došao po njega, samica je bila prazna. Vrata su bila zaključana, rešetke su čvrsto stajale na prozoru, sve su njegove stvari, uključujući i remen i žnirance, bile u ladici u stražarskoj sobi, ali zatvorenika nije bilo.

– Pustili ste ga, kurvini sinovi, neko ga je od vas pustio! – narednik je urlao, prijetio nam, ispitivao svakoga od nas, ali nitko nije ništa znao.

– Pusti djecu, nisu oni krivi – rekao je satnik. – Jebi ga. Ipak je to mađioničar. Znaš da znaju izaći iz zaključanih kutija i osloboditi se iz luđačkih košulja.

I svi su se divili takvom nevjerojatnom triku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.