Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

TERASA PROPUŠTENIH PRILIKA

 

Vesna i ja smo sponzorirane. Mi smo sve lijepe iza sunčanih naočala, a naši sponzori imaju para. Navodno. Sve smo mršave, ne jedemo, samo smijemo piti i pušiti. Oni govore o markama, a mi šutimo, pijemo i lijepo izgledamo.

Vesna me pitala za KRPELJ-a (to je prvi sponzor; ime znači Kreten, Razvratnik, Političar, Ekonomist, Ljubavnik), znam li gdje je.

– Na murji je. Navodno mu je netko maznuo onaj auto. Išao je to prijaviti.

– Bez veze, tko bi mu ga ukrao. Kad god bi ga parkirao, izvadio bi nešto iz motora i odnio sa sobom.

Stvarno je smiješan.

 

KRPELJ je došao predvečer, sav bijesan. Murja mu nije vjerovala, još su mu uzeli i otiske prstiju. Naravno, on je bio samo lokalni političar. Vrlo lokalni, moram reći.

– Postupali su sa mnom kao s kriminalcem – ljutio se.

Može se ljutiti koliko god hoće, dobro znam da je vozio ukraden auto. Valjda ga je vratio onima koji su mu ga posudili. Nakon što ga je osigurao.

Nazvala sam mamu. Nije mogla prikriti razočaranje što sam to bila ja. “Znaš”, cmoljila mi je na telefon, “još se uvijek nadam da će ga negdje naći… živoga.”

Rasplakala sam se i ja. Bili smo sinoć u baru, popila sam dosta votke. Na izlasku iz zahoda presreo me KRPELJ. KRPELJ i ja jedini nismo u paru pa će me povesti. Prozirno. Kako je samo slinio onaj PRDEŽ (Policajac, Reketaš, Drkadžija, Egzekutor za mafiju, Ženskaroš) s kojim je KRPELJ nešto šuškao cijelu večer. Zainatila sam se da ja vozim. Dao mi je ključ svog alfa romea i sjeo do mene, valjda je bio još pijaniji. Dala sam gas na zavojima, a sve je bilo jednako crno, i nebo i more pod nama. Primio se za sjedalo: “Pazi, past ćemo.”

– Boli te briga – rekla sam i dala gas. – Sjediš na mekanom.

Cerekam se, zavoji su opasno blizu, gume škripe.

 

Jadan KRPELJ, stvarno je smiješan. Otrijeznio se od vožnje, digao je haubu i išao vaditi nešto iz motora da mu ne ukradu auto. Izvadio je valjda pola motora i odnio u sobu.

– Policija, policija! – vikala sam s balkona.

– Glupačo, tišina – povukao me u sobu.

Valjala sam se po krevetu od smijeha: “Policija, provalili su mi u stan. I što su vam ukrali? Auto! Auto su mi ukrali!”

A kad sam već otišla s njim u sobu i kad sam mu već pri ruci… Manje će tugovati za ženom. Ili tuguje sa ženom.

– Jel to tuguješ za ženom ili sa ženom, kako je ono bilo?

– Trtara – rekao je i izvadio kokain.

– Ti si na horsu, jelda – rekao je i podignuo mi majicu: izbodene ruke. – Jebeš to. Trtara je zakon.

I onda smo se prvo trtili kokainom, a onda se on spuštao viskijem i trtio mene. Još mi je malo slinio na uho prije nego je zaspao: “Alica, o Alica. Elis…” Elis. Mrzim to svoje glupo ime. Elisa. Otišla sam u kupaonicu i iz nivee izvadila LSD; malo fotostudija prije spavanja: u zadnje vrijeme imam stalno loš trip. Vidim krv, crte, granje, kukce u tanjurima, lišće, žirove; vidim brata kako leži mrtav u nekom blatu, ima samo pola lubanje; vidim crve i štakore.

 

Ali ovo je neko čudno putovanje; fotostudio daje nove slike. Posvuda kamenje, željezo, krajolik izgleda kao crknuti jež. Nebo je bijelo i sjajno, bez oblaka, bez sunca, bez doba dana i godine. Vojnici trče na sve strane, poručnik bježi, netko stoji na brdu; brat ga gleda, ali ga ne vidi jer se sunce podignulo i našlo točno iznad toga tipa; “Šta je, ti hoćeš biti zadnji koji je pobjegao?” viče moj brat, a ovaj podiže pušku i puca po njemu.

Šta je, ti hoćeš biti zadnji koji si pobjegao, zadnji koji si pobjegao, zadnja koja si pobjegla, zadnja, zadnja, bježi bježi bježi bježi

onaj je pucao po mojem bratu, pucao, pucao, a brat se kotrljao kroz makiju, puzao, bauljao četveronoške; išla sam s njim, glava mi je zapinjala za granje, trunje mi se sipalo za oznojen vrat. Izašli smo na neki proplanak, jedva smo disali, bili smo skroz izgrebeni, paukova mreža ljuljala se na povjetarcu, podnevno sunce se lijepilo na nas, mnogo čempresa, kao da smo na groblju

još dvojica s oružjem, slika je jasna: brkati je imao maskirnu šilt-kapu, čizme iz JNA, potpuno nove maskirne hlače koje su se na suncu usijale i smrdile po boji, remen s orlom na kopči, zelenu majicu i papovku

sve znam, kao da sam jučer izašla iz onih skladišta vojnih viškova gdje me Tompa našao

onaj s repom imao je čizme iz DDR-a, američke hlače, maskirnu košulju s kratkim rukavima, borbeni ranac i kineski klašnjikov, brate moj, mogu biti bilo koji; i ti u toj trenirci možeš biti bilo koji, i ja mogu biti bilo koja, mogu biti bilo koja bilo a koja a koja a koja a koja ja ja ja

 

Mrzila sam se ujutro. Prokleti Tompa, samo sam na njega mislila dok sam se sinoć žvalila s KRPELJ-em. Povraća mi se od KRPELJ-a, mojeg lokalnog političara i mojeg lokalnog ljubanvika. Ujutro mi je odmah tumačio da je osamljen bez žene. Ili je to bilo da je osamljen sa ženom? Ne sjećam se više, ali glupo je što mi je to tumačio u svojem krevetu. U kojem sam završila bez razloga, valjda zato što ga poznajem i jer mi je soba do njegove. Jadna žena, ona rađa u Zagrebu, a muž joj tu prca po moru. Sigurno neće dojiti da joj prsa ne splasnu, sigurno će vaditi višak sala iz trbuha s onim finim novim iglama koje vas pretvaraju u gel i onda vas samo isišu, sigurno će joj dati deset injekcija u usta – samo da se njezin mužić ne osjeti zapostavljen uz bebu.

– Kad misliš na svoju ženu, čudo da ti s euopće dignuo – odgovorila sam mu.

Onda sam se sjetila tripa. Jebote, bio je to moj brat, i zaplakala sam.

Sjećam se, ka je bio mali, možda pet godina, došao nam je svećenik na blagoslov. “Gdje je Isus?” “Na nebu.” “Što se dogodi kad netko umre?” “Ode na nebo.” “Je li Isus mrtav?” “Ne, živ je.” “Kako to?” “Pobijedio je smrt.”

Kada je mama poslije nekoliko dana vikala na njega jer ga je skoro pogazio auto, mirno je odgovorio: “Pa ću onda biti na nebu s Isusom.”

– Ali bit ćeš mrtav. Kad si mrtav, onda nema mame i tate. (Sestru nije spomenula.)

– Onda ću ja boksnuti smrt i spustiti se s padobranom.

Brate moj, zašto ne boksneš sada smrt i ne spustiš se padobranom pred mene, bilo kad?

 

Tatjana je bila najgora glupača, a UZDAH (Ugodan, Zgodan, Drag, Anemičan i, stvarno nemam sreće, Homoseksualac) tako ju je i tretirao. Htjela je da joj napravi minival. A on je uzeo njenu kosurinu s dva prsta, kao da mu se gadi.

– Minival? To ti ja neću raditi. Idi nekome drugome.

Stela bi isto.

– Ovu metlu koju imaš na glavi? Ne budi smiješna! Izgledaš kao kokoš. To ću ti ja sve odrezati.

– Nemoj – prepala se Stela. Njezin dragi SMUĐ (Sadist, Mafijaš, Utjerivač dugova, Đubre) voli dugu kosu.

– Da, vrlo rustikalno. Uklapaš se u pitoresknost njegove duše i zavičaja. Slikaj se!

– Pitorsknost – kaže Vesna i zahlikne se od smijeha.

– Pitorseksnost – kažem ja.

Poslije kave, zna se, plaža. Ali plaža je jadna. Loš ulaz u more, kamenje, ježevi. A lijevo i desno prostora koliko hoćeš.

– Ljudi, idemo se preseliti dolje – predlažem. Zgrozili su se.

Stela:

– Ali tamo je nudistička plaža!

Joj. Opet minus. A svi su, kao, mladi i slobodni. Tompa, zašto si me doveo među ove ljude i ostavio?

Zadnji sam put vidjela brata baš po takvoj vrućini. Vrućina je bila neizdržljiva, spominjali su se neki napadi. Brat je taman došao, okupao se, sjedili smo na terasi i pili kavu; mašina je centrifugirala uniformu. Zazvonio je telefon, hitno su ga zvali natrag. Otišao je u trenirci.

 

UZDAH je prvi stigao. Gleda se u izlog kafića.

– Je li da se na meni vidi da sam peder?

– Da, iz aviona.

– Danas šišam runo onoj ovci Steli. Sto će reći njezin čoban?

– Natući će je, kao i obično. Možda i tebe. Snuždio se. To mu nije drago čuti. Zveckanje pribora za jelo narušava samo grickanjem noktiju.

– Neće, ne boj se. Budi čovjek od integriteta i karaktera. Što si mi uvijek govorio o dugoj kosi?

– Grozna je. Seljačka. Samo je kratka kosa frizura.

– Sada provedi svoju riječ u djelo.

Stigli su i tenisači. Naši preplanuli sponzori. Svi su se presvukli, samo sam ja u istim hlačama i majici. To se primjećuje, minus. ŠAKAL (Švercer oružja, Agent neke tajne službe, Kradljivac auta, Arogantan, Lobotomiziran) i Tatjana se naveliko žvale, cura ima neku tajnu metodu.

 

Popodne tenis. PRDEŽ i ŠAKAL protiv KRPELJ-a i SMUĐ-a. Mi sponzoruše gledamo. Stela se ošišala. Lice joj je plavo. Navodno je skočila na glavu i udarila u kamen. Da je Stela udarila u kamen, kamen bi poplavio.

 

Sviđa mi se UZDAH. Zašto me pederi fasciniraju. A kako ih samo vrijeđa tim ženskim glasićem. I što ih više vrijeđa, to ga više vole. A i on voli moje društvo. Dođem mu nešto kao mimikrija.

Već je sedam dana prošlo otkad je Tompa nestao, nemam pojma gdje je. Sjedim na terasi, sunčam se s njegovim društvom i čudim u kojem im očaju i dosadi prolazi život. I meni s njima. ŠAKAL dolazi do mene i šuti. Šutim i ja i gledam ga. Valjda je opet našmrkan. Jebeni kokain, dave se u njemu.

– Razgovarao sam i s tvojim dragim. Pozdravlja te.

– Zašto nije dragi razgovarao sa mnom? Gdje je?

– Nije htio preko telefona. Kaže da ti znaš gdje je.

– Znam onu stvar.

– Hoćeš li na tenis? – postavlja mi PRDEŽ retoričko pitanje, ali ja se baš na njemu poskliznem.

– Neću. Riga mi se kad gledam tenis.

– Pustite je – kaže novi nažalostotac. Od jutros je krivo nasađena.

Ti znaš.

 

Otišli su, a ja sam ostala. Tako se prestaje biti sponzoruša. Povraća mi se od onog preksinoć s KRPELJ-em, a ne mogu prestati misliti na Tompu. Gdje je? Ako me je ostavio, što ću? Kao da su se neka vrata zalupila za njim. Sjećam se, zato sam i otišla KRPELJ-u u sobu, htjela sam nešto saznati o Tompi. Gad mi nije htio reći, htio me u krevetu. Kad zalupiš vrata, đavao ih još dvaput zaključa.

 

Vratila sam se u kupaonicu i izvadila fotostudio iz ladice; da nastavim jučerašnji trip; nije bilo baš nešto, ali bilo je to najbolje putovanje u zadnjih nekoliko mjeseci. I što je najčudnije, putovanje se nastavilo točno gdje je stalo prošlo:

oni vojnici vode moga brata, opet oni čempresi, ona paučina na vjetru, samo sunce više nije onako ljepljivo. I još dvojica u nekim uniformama, svi stoje i šute, fotostudio je pravo čudo: jedan je od pridošlica imao bradu, gojzerice, izraelske hlače, opasač, vojni džemper, borbeni prsluk s okvirima za metke, na glavi maramu, a u ruci ruski dobošar, drugi je imao sasvim isprane i pokrpane hlače, američku jaknu, maskirni šešir, naušnicu i preko ramena kalašnjikov, rumunjski, sve ih znam, sve sam ih vidjela u Tompinu skladištu dok ih je švercao za dok ih je švercao za ali to je trip i ne mogu se sjetiti ničega što je izvan njega

iza kuće nalazi se cisterna puna vode, samo u njoj plivaju punoglavci; cijede ih kroz maramu i piju sva petorica, njih četvorica vojnika i moj brat; ali koji su koji, koji su koji: onaj s naušnicom je psovao: “Jebeš probavu. Čučnem samo da bi pišao. Postajem žensko. Daj ti s repom, pipni mi sisu”, punoglavci su plovili svud oko mene, a onda su se pretvarali u žabe sa sisama

vrlo loš trip, kuda ja to putujem, kuda putujem putujem putujem

 

Kad sam se probudila, prvo sam se sjetila Vesne kako je jednom govorila da bismo trebale otići na pusti otok i odmoriti živce od tih budala. Pokazala mi je prospekt otoka na Kornatima i rekla da nam samo treba ključ od kolibe. A ja sam rekla: “I mobitel da nas evakuiraju iz raja kad poludimo.”

 

Izranjam par školjki i sanjarim nad njima. U zadnje vrijeme uzimam bilo što u ruku i sanjarim nad time. Ali trip me sjetio Tompe: za njega sam u tim skladištima popisala tone stvari; sve one uniforme, čizme, veste, njemačke, američke, izraelske, istočnonjemačke; sve puške i maske koje su stizale; valjda zato sve to sada sanjam. Umjesto Tompe sanjam njegova skladišta i nekakve jebene manekene koji nose po sebi sva ta sranja, skladišta u kojima me Tompa našao, iz kojih me izvukao kao Pepeljugu i doveo ovamo. I ostavio.

 

Sjena me prekriva. PRDEŽ je sjeo na stolac do mene.

– Onaj prokleti brico mi je dužan deset somova maraka.

– Sunčam se, ako nisi primijetio.

I to je sigurno izmislio, samo da ne mora Vesnu odvesti na Karibe kako joj je obećao.

Tatjana i ŠAKAL se vraćaju sa šanka.

– Zamislite, nema hladne cuge.

Vesna zapičkara, prvi put je čujem. Svi je gledaju blijedo. Minus. Konačno započinje neki razgovor o nečemu. Vesna mi šapuće na uho:

– Prave se pristojni, a ništa nastrano nije im strano. Nesretni su samo ako ne mogu gristi led.

Smračilo se. Samo ja gledam prema moru, samo ja vidim svjetionik. Je li svjetionik ondje i kad se svjetlo ugasi? Ova terasa me podsjeća na propuštene prilike.

 

Nazvala sam doma i javio se tata. Da, mama je u Zagrebu i obilazi razmijenjene zarobljenike i pokazuje im bratovu sliku. Da, mama još uvijek kuha jela koja brat voli. Da, postavlja tanjur za njega jer se on može svaki čas vratiti. Da, sjedi cijelu noć u sobi i ne spava.

– Da sam ja s puškom otišla na glupu frontu tjedan dana prije vjenčanja i da se nikad nisam vratila, tata, mene ne biste tako čekali.

– Ali kad smo njega uvijek voljeli više nego tebe.

 

Kada brodić odlazi na otok, kava se pije u jednom kafiću, a kada se brodić vraća, kava se pije u drugome. To se zna, ne treba dogovor. UZDAH i Vesna već sjede.

– Vjetar mi nosi kosu, ja ne znam što ću s frizurom – žali se UZDAH Vesni. On uči za frizera u Milanu. Uče i oni od njega, ja mislim.

Vesna je odsutna duhom. Ne izgleda više lijepo. Jede sendvič. Minus. UZDAH grize nokte.

– Nešto te moram zamoliti – kaže mi Vesna.

– Sve što god hoćeš.

– Ne sad.

 

Navečer, naravno, party. Jebena brijačina svodi se na to da tamo trtljamo do tri ujutro, a onda Vesna odlazi na zahod. Ustajem i odlazim za njom. Mimoilazim se s UZDAH-om. Izlazi iz WC-a sa sunčanim naočalama na nosu. Naspidirao se.

– Ja više ne mogu puštati u taj gadan pisoar. Tiskam i tiskam i ne ide. Moram doma na zahod.

– Hoćeš li vidjeti izaći s tim naočalama?

Vesna je blijeda. Uopće ne izgleda kao odlikašica.

– Moram otići odavde. Na tebe nitko ne pazi, a onim glupim kokošima Steli i Tatjani ne vjerujem. Hoćeš li mi rezervirati kartu za trajekt, za mene i jugo?

– A Karibi? Idi prvo s dragim na Karibe, pa mu onda daj nogu.

– Ne, previše bi me koštali. Reci mi gdje je Tompa, što je to?

– Nemam pojma. Samo je otišao, ne znam kamo.

Rasplakala se. Ne može govoriti neko vrijeme.

– Odvratni su mi. Voljela bih da mogu nestati.

 

To je od mene čula. Kada smo neki dan bauljale po gradu, zašle smo u crkvu. Ja sam zvjerala unaokolo dok je ona klečala pred jednim oltarom sa strane. Mogla bih zapaliti svijeću za svojega brata, ali ne znam je li živ ili mrtav; a njegova djevojka, što je ona? Udovica, rastavljena, zaručnica, neudana?

Gledala sam jednu sliku s puno malih sličica. Na kraju je bio prazan grob, bijeli povoji u koje je tijelo bilo zamotano bačeni sa strane, ubrus koji je bio na glavi svinut sa strane.

– Voljela bih da tako mogu nestati – pomislila sam glasno. Čula me i došla do mene.

– Pogledaj ovo – rekla mi je i pokazala jednu od onih sličica. – Juda ljubi Isusa. Kako je to grozno, izdati čovjeka poljupcem. Izdaj ga, ali ne poljupcem. Grozno.

– Ne bih rekla. Ja to radim svaki dan.

Pogledala me i valjda prvi put vidjela. Da, to sam ja.

 

Ja koja i ovu noć sjedim sama u sobi, čekam da se Tompa pojavi, da dođe odnekud, da me nazove, da me spasi odavde; a zapravo čekam brata, da me on spasi

vidim ga na rivi kako dolazi i maše mi, a onda u dva više ne mogu izdržati i putujem opet opet

noć je, razgledavaju neke srušene kuće, smiješno je to putovanje u nastavcima; prva je bila išarana slovima U i spaljena; druga je bila minirana, a na jednom je zidu pisalo CEO SPREJ ZA JEDAN GRAFIT – GDE TO IMA NA SVETU? treća je bila trokatnica s dvije garaže, kao nova, ako se izuzme rupa od tenkovske granate, na krovu je još stajala satelitska antena, na njoj je pisalo PE3EPBHCAHO JAHKOB BPAE

ulazimo, onaj s repom govori: “Zato se i zovu rezervisti, dolaze ovamo samo da rezerviraju kuće. A kad je frka, nema ih”, onaj s naušnicom divi se: “Da mi je jedna takva. Koliko sam kuća srušio, a svoje nemam”, a onda se putovanje smračilo, čula sam samo glasove

i već sam vani iz tripa. Bio je slab, čitavo sam vrijeme bila i budna. Čula sam ljude na ulici i vijesti na radiju.

Brišem van. More je ravno kao staklo. Kupujem karte i idem na kavu. Čudno, nisam noćas ni oka sklopila, a osjećam se odmorno. Sama sam i ponovno sam to ja.

– Javit ću ti se. Nemoj nikom reći – zagrlile smo se i pozdravile.

Vesna odlazi, i to kao moralni pobjednik. To mi ne bi nikada palo na pamet. A nije mi rekla zašto.

 

Sponzori i sponzoruše primjećuju da Vesne nema u kafiću kad brodić odlazi za otok. Nema je u drugom kafiću kad se popodne brodić vraća. Diskvalificirana je. ŠAKAL i PRDEŽ se naginju i došaptavaju. Prisluškujem.

– Nazovi utjerivača dugova. Jebeš bricu.

– Drže me za jaja, što mogu.

– Znam ja tko bi ti htio da te drži za jaja.

– A sama je htjela biti božićno prasence.

– Baš mi se ne čini da je navalila.

– Ma kažem ti, to što one smisle u glavi mi ne možemo ni sanjati.

Zanimljivo. Nisu to obične muške gluposti. Postajem znatiželjna.

 

– Božično prasence, ćurke, što je to? – pitam iznenada. Sponzoruše se gledaju, žmirkaju iza sunčanih naočala i nastavljaju pušiti. One znaju, ja ne znam. Očito nisam sponzoruša.

Tatjana prekriži noge, a Igor je gleda i propušta loptu. Gem, set, meč, ništa mu u tom trenutku nije važno. Ona ne nosi gaćice, to ga uzbuđuje. Koja glupost.

– Stela, Tatjana, što je to božićno prasence?

Umjesto odgovora, pitanje. Tatjana:

– Hoćeš li ići na tulum?

Njeni roditelji otvaraju novouređenu kuću. Roditelji koji sve plaćaju. Tata joj radi nešto za vojsku, gaće ili čarape, ne znam. Ili mama. Ne znam. Tatjana zapravo nije sponzoruša; prije bi se moglo reći da se njezin dragi vrti oko njene pinke.

– Ne bi.

– Zašto ne bi?

– Ne da mi se.

Okreću glave. To nisam smjela reći. Sad sam potpuno potonula.

A ne da mi se, nemam što obući, gade mi se, gadim se sama sebi. Zašto ne umrem.

 

Preskačem tenis i bez razmišljanja vadim trip; imam još samo za ovaj i još jedan; onda ću se morati trtiti s njihovim kokainom; i s njima, radije putujem sama

jebote, opet one četiri budale; gdje je moj brat? nema ga nema brata nema brata

ništa ništa ništa ništa

Da uzmem još? Jebeš fotostudio, idem na tulum.

 

PRDEŽ i KRPELJ leže napušeni. Možda bih ga trebala zvati KRMELJ. Drmam ih.

– Ja sam to, Alica.

Ništa, ne reagiraju.

– Zažalit će on tih deset somova – mrmlja PRDEŽ. Puštam ga da padne na pod. SMUĐ za Stelu dogovara učenje tenisa s nekim tipom u bijeloj vesti s V-izrezom. Bljak.

– Ma kakva solidnost – tumači učitelj SMUĐ-u. – Tu se svakih trideset godina promijeni država, granice, glavni grad, jezik, sistem. One s vlasti stave u zatvor, one iz zatvora na vlast.

To im je samo izgovor, ništa ih korisno ne zanima, samo gledaju koliko će novca strpati u džep i kamo će s njim pobjeći. A što ja da radim? Znat ću za pet godina. Ali znat ću bez veze, bez značenja, jer će mi tada biti svejedno i reći ću: Moralo je tako biti.

 

Počinje Dnevnik. Najednom moja mama. Kod Thatcherice. Mama se gura tamo s ostalim babama, guraju joj u ruke fotografije, krunice, Thatcherica sere da svega toga ne bi bilo da je ona na vlasti. Još malo votke i možda ću već večeras moći reći: Svejedno mi je.

Jadna Stela. S kim će igrati tenis? KRPELJ-eva žena je izvan upotrebe, Vesna je pobjegla, ja nisam kvalitetna sponzoruša. Tatjani je liječnik zabranio da hoda bez gaćica jer ju je osa ubola u guzicu, nakon čega su morali odjuriti na hitnu – pokazalo se da je alergična na ose. Kako je doktor to uopće ustanovio? Njoj guzica stalno izgleda kao da je natečena.

Nigdje nema UZDAH-a. S kim da onda pričam?

SMUĐ sjeda kraj PRDEŽ-a i KRPELJ-a.

– Ručao sam s frizerom. Tko se od vas može pohvaliti da ga je peder izveo na ručak?

– Nemoj mi spominjati prokletog bricu. Fino ti je očerupao golubicu.

– Tebe je bolje očerupao.

– Danas mu je zadnji dan.

– Čujem da ste od Vesne radili božićno prasence.

Opet ta riječ. Hoću li saznati?

– Da, ja sam slučajno ušao dok ju je njen zakoniti trtio.

– I, onako slučajno, uvalio joj jabuku u usta.

– Da, sve slučajno.

– A onda ju je bilo sram. Kao da to sama nije htjela.

Cerekaju se. Meni se želudac prevrće. Vičem na njih, udaram ih, plačem. Tromo se trijezne, PRDEŽ me grabi i vuče na terasu.

 

Božić sam najviše voljela. Majka bi pogasila svjetla i sakrila brata i mene u drugu sobu dok bi Dijete Isus stavljalo darove pod bor. Mi bismo zatim ušli u mračnu i hladnu sobu, vrata od balkona bila bi otvorena (sada znam da je kroz njih tata bježao), vjetar bi nosio zastore. Dijete Isus je malo prije ostavilo darove i izašlo. Mogla sam Boga skoro dodirnuti…

 

Otrežnjavam se na terasi propuštenih prilika. Vrti mi se u glavi, PRDEŽ me drži za lakat.

– Stoj. Pazi da ne padneš.

– Karibi su slobodni, čujem?

– Ima nešto u tome. Ali, jesi li ti slobodna?

Jesam, i ne slutiš kako. Priklonila sam se sebi.

A na Karibe ne bih ni u ludilu. Sigurno su puni sponzora koji tamo igraju tenis.

Vesna me kopka. Je li ono bila karta za te otoke koju nije mogla platiti?

– Javi se svome dragome, pa ako te on pusti, može.

– Nema njega. Nazove tu i tamo, a i to samo ŠAKAL-a.

– Koga?

– Nema veze.

– Čudna si ti… Dragi ti je dolje u prizemlju.

Nalazim ga s KRPELJ-em i ŠAKAL-om. Ne primjećuje me.

– Da, sve je u redu, dug je vraćen. O, Alica.

Zagrljaj, pusa. Ja grlim njega.

– Tompa, gdje si bio?

– Evo, sad sam došao taksijem iz Ljubljane.

– Taksi, a gdje ti je auto?

– Pusti sad to.

-A stvari?

– Morali smo ih ostaviti u nekom hotelu. Žurili smo se.

– U kojem hotelu? Gdje si bio?

– U Italiji.

KRPELJ mu nudi piće.

– Ne mogu, pokvario sam želudac. Jeo sam neku staru srnetinu.

– Zato možeš pušiti. Dobra je mara.

Odlazimo u moju sobu. Ljubimo se. Skida mi top, suknju, ja skidam ostalo. Ulazi PRDEŽ.

– Hm, postaje tijesno – cereka se Tompa. – Ajde, idi van.

– Tompa, stisnut ćemo se – kaže PRDEŽ.

Sjeda na krevet. Što da radim? Ležim na krevetu, mogu jedino skupiti noge.

 

– Ona je pomogla Vesni da pobjegne dok te nije bilo. Čudi me da i bricu nije upozorila noćas.

– Da, zločesta si bila? Ništa, sad ćeš biti malo dobra, pa ćemo te opet voljeti. Sad kad je brico izvan upotrebe mogla bi nam ti voziti aute iz Italije umjesto njega.

– Mogla bi ih voziti i za Mađarsku, izgleda kao nevinašce. I svi ćemo biti sretni.

– Nju sigurno neće Digići zajebavati s isplatama kao toplog brata.

PRDEŽ zaključava vrata. Dvaput. Izgleda da je došlo vrijeme da platim za ravnodušnost u sebi.

– Bit ćeš naše božićno prasence?

– Hoću, samo tren, da se okupam.

Ulazim u kupaonicu i zaključavam vrata, dvaput.

 

Tuširam se, brišem, oblačim bijeli frotirni ogrtač i ručnikom si omatam glavu. Znači, to je to, uzdahnem, a onda se predomišljam. Ogrtač bacam na pod, a ručnik svijam sa strane. Uzimam zadnji trip, moje zadnje putovanje. Vraćam se u kadu i režem si nekim žiletom žile na rukama. Pomislim, što ako dobijem sidu, tko zna čiji je žilet. Smijem se.

 

Počinje moje zadnje putovanje. Sjedim pod tušem dok moja krv otječe u kanalizaciju, sjedim dugo tako dok svjetlo tamni, a zidovi se približavaju, kada me neka ruka pomiluje po čelu, ne vidim čija jer mi kapljice teku u oči, ruka me nježno grli, nježno me prima za ruku i izvlači iz kade – ja govorim Nemoj me dirati, nemoj me dirati — i plačem, ali to nije nitko od njih, provodi me kroz vrata. PRDEŽ i Tompa (odsad ću ga zvati GOVNO – Gangster, Odvratan, Voajer, Nastran, Okrutan) ležali su na krevetu bez svijesti, našopali su se horsom. Voda mi se cijedi po licu, a netko me i dalje vodi za ruku; gola i krvava izašla sam na rivu. Stojim i cijedim se: cure sređene za izlazak, dečki u potrazi za curama ili cugom, obitelji s malom djecom oko štandova, svi živi, samo ja mrtva u tom žamoru

moj me vodič ostavio tamo: nisam mu vidjela ništa osim zatiljka, a bio je to vrlo šutljiv zatiljak, potražila sam pogledom svjetionik, ali nije se vidio, mjesec, koji mi je dugo bio okrenut tamnom stranom, okrenuo se prema meni: čula sam kako me zovu i kucaju na vrata, sve tiše, kako provaljuju vrata i vade me iz vode i krvi dok moj ogrtač od frotira i ručnik leže na podu kupaonice

Ponavljala sam samo: – Nemojte me dirati, nemojte me dirati…

 

U bolnici sam pustila samo Vesnu sebi, samo smo cmizdrile. I UZDAH mi je dolazio, to jest, čim je opet mogao hodati. Ne zovem ga više UZDAH, zovem ga pravim imenom, Vlaho.

Vesna je nabavila ključ od kolibe u Kornatima. Kada sam se tamo skinula, Vesna nije mogla vjerovati: na meni nije bilo ni jednog jedinog ožiljka od starih uboda. Pobrinula sam se da tako i ostane: proveli smo ondje sve troje dva mjeseca i nismo se nijednom niti piknuli, niti šutnuli, niti naduvali, niti spidirali, niti dopali, niti našmrkali. Ništa. Ni Vlaho nije grizao nokte, kontrolirali smo mu ih ujutro i navečer.

Nisam imala ni ožiljke od žileta, ništa.

 

Ustala sam iz ležaljke, potrčala niz kamenje, pa do kraja mola i skočila na glavu. Zaronila sam u zelenu podvodnu tišinu: kamenje obraslo nekom mahovinom, alge što rastu iz pijeska, vlasulje, sidro i konop koji se u luku penjao na površinu. Nekoliko je srebrnkastih ribica šmugnulo s druge strane čamca. Iz velike daljine čuli su se prigušeni zvukovi motora, a ja sam usred toga plutala okružena mjehurićima što su se sudarali žureći na površinu.

 

Ležim li još uvijek u onoj kadi prerezanih žila, je li sve ovo samo fucking trip, je li sve to bio fotostudio? Ruka koja me izvukla one noći iz pakla, u to sam jedino sigurna, bila je to ruka mojega brata, mojega pravoga brata, izgubljenog brata. Taj bih stisak uvijek prepoznala. Došao je one noći po mene i spasio me. Ali zašto se nije osvrnuo? Izronila sam i pod budnim okom prijatelja isplivala van.