Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

UDOVICA ŽIVOG ČOVJEKA

 

Kokoši su tako glupe da, kad im se god nešto dogodi, bježe prema gnijezdu – zato ih i pogazi auto. Ja nisam bio ništa pametniji: vratio sam se iz zarobljeništva u svoje selo. Radna mi je viza u Njemačkoj istekla, i uza sve te izbjeglice koje su željele otputovati, nije bilo izgleda da ću je ubrzo dobiti. Izabrao sam jednu od manje oštećenih kuća i ušao u nju.

– Mama je rekla da nikad ne bi ušla u tu kuću – rekla je petogodišnjakinja iz susjednog dvorišta. – To je srpska kuća.

– A ja bi – rekao sam ja i ušao.

– A zašto?

– Kuća je kuća. Ja svoju kuću više nemam.

– A zašto?

– Propala je u zemlju. Kao u onoj priči o dvorcu koji je propao u zemlju.

– Koji dvorac?

– Ne znaš priču o psećim vilama i dvorcu koji je propao u zemlju?

Nije znala pa sam joj ispričao. A onda još jednom. Promatrao sam dobro poznatu cestu. Slika iz mojeg djetinjstva više nije postojala: možda je tek jedna od deset kuća bila čitava, mnoga su drva bila posječena, a i šor nije bio širok kao što sam ga zapamtio. Nisam vidio nigdje muškarce: na klupama ispred kuća sjedili su starci i gledali tko će proći. No nitko nije prolazio, nitko osim bijelog nissana patrol sa zastavom Europske zajednice. Tajnica i ja gledali smo kako sporo prolaze.

– Jebeni sladoledari. Samo luftiraju zastavu. Koje vajde od njih? – rekao sam Tajnici, a on je otvorio svoju bilježnicu i nešto važno u nju zapisao. Sve bih dao da znam što u njoj piše, ali čuva je tako ljubomorno.

– Dobro te zovu Amerikanac – rekao je Tajnica i nasmijao se svojim lošim zubima. – Najpametniji si od svih. Ali i ti si nasjeo ko i svi.

– Bilo pa prošlo.

 

Kuća je bila napuknuta od miniranja, a unutra nije bilo ništa ni taknuto: ormari puni stvari, fotografije na vitrinama, gobleni na zidovima, tanjuri na stolu. Kako su im njihovi javili da bježe, da se nešto sprema, tako su otišli. I valjda su mislili da će se vratiti brzo, za tjedan dana, da će selo pasti, ali je prošlo tri godine i ništa. Na prozorima nije bilo stakla pa sam zalijepio najlon s natpisom UNHCR. Došla je žena i odvela onu djevojčicu za ruku, a Tajnica je tiho zazviždio.

– Kud si blenuo? – pitao sam ga.

– Gledam mater i dite – odgovorio je.

– To je baka. Mater je kod pušnice, iza trešnje – rekao sam. Bila je divna, kao i uvijek. Mirjam.

 

Eksplozija se čula usred noći, negdje daleko. Netko je viknuo u snu. Tajnica je pogledao na sat, nešto zapisao u mraku, okrenuo se i ubrzo zahrkao. Činilo mi se da nisam zaspao sve do jutra.

Probudilo nas je kucanje. Iskočili smo iz kreveta i ukočeno stali. Ušla je Mirjam. Okrenula je glavu.

– Vi ste u pidžami. Šta se ne javite?

Nismo mogli doći do daha.

– Što, prepala sam vas?

– Da – rekao sam. – U logoru smo morali stati mirno čim bi se neko primio za kvaku.

– Oprostite. Tena me stalno gnjavi s nekim dvorcima koji propadaju u zemlju. Tko joj to priča?

Tajnica je pokazao na mene. Tek me tada prepoznala. Po vremenu koliko joj je trebalo da me prepozna mjerio sam koliko sam se promijenio. Puno. Previše.

– Nisam znala da si mi ti u komšiluku. Dođite popodne kod mene na kavu… poigrati se s djecom.

 

Ostali smo do vijesti. Na vijestima je bilo da su neki kupili komad Amazone velik kao Švicarska da bi spasili neko pleme od izumiranja. Tajnica je i to zapisao.

– Zašto neko ne skupi pare i ne kupi nas? – zanimalo ga je.

– A kog će onda gledati na televiziji? Ovako nas gledaju i misle si: živi smo. Odakle bi to inače znali.

– Amerikanac, ništa se nisi promijenio, i dalje si najpametniji – rekla je Mirjam.

– Jako sam pametan. Pamet me i dovela natrag ovamo.

– Ti si junak.

– Nema junaka. Svi su mrtvi.

 

Sutradan popodne nisam Mirjam našao u kući, ali sam dobro došao Teni da joj još jednom ispričam priču o dvorcu koji propada u zemlju.

Mirjam je ušla s ujakom. Bio je barem dvadeset kila deblji nego prije rata – ima nešto u onome kad kažu da su ljudi samo oni do sto kila.

– Ne mogu vjerovati da si to lagao na sudu – vikala je.

– Sve je u redu. To smo prevozili za vojsku.

– Neću to više slušati. Ujače, sjećaš se Amerikanca? Tena voli njegove priče.

– Kako to, mlad si, jak, a dici pričaš priče?

– Nema posla.

– Kako ne bi bilo posla. Imaš dice, jesi oženjen?

– Bio sam, nemam djece.

– Ne bi je ja oženio dok nije progutala lubenicu.

– Odvratan si, ujače.

– Javi mi se sutra u općinu. I ti s tim karandašem – rekao je Tajnici koji je marljivo pisao.

Kada je Urbanist otišao, rekla je meni: – Čuvaj se ujaka, opasan tip.

– Ajde, jednom mi neko ponudi posao.

– Sigurno nije pošteno.

– Neću džabalebariti.

 

Mirjamin djed je sjedio na klupi ispred kuće. Ali opet nitko nije prolazio selom.

– Kako je, dide? – pitao sam ga.

– Sinko, sve će nas pobiti, kao četrdeset treće. Ja vidim svjetla po noći, hodaju po šumi. Doći će jedne noći i sve će nas pobiti.

– Nemoj, dide – rekla je Mirjam i kucnula se po čelu.

 

Noge su mi tonule u naslage lišća, šuma je bila pljesniva i vlažna. Talijani su bili brbljavi, ali samo je Urbanist znao talijanski. Tajnica i ja smo ostali u šumi dok su lovci u polju vrebali na prepelice i divlje golubove.

Promatrao sam voluharicu. Izvirila je iz rupe i brzo se vratila. Pritajio sam se i čekao da izađe. Ali izvirila je iz druge rupe i ponovno ušla. Pa iz treće i iz četvrte. Tek sam onda uočio jednu rupu između tih četiriju: i zbilja, uskoro je voluharica izašla iz nje i počela se baviti svojim mišjim poslićima.

Talijani su ponijeli i krupnu sačmu, za svaki slučaj. Mirjamin ujak me samo tapšao po leđima:

– Naći ću ja njima jelena, naći ću. Ovo su prvi otkad je rat. Krenulo je, krenulo je. Samo da nađemo jelena.

– Da im oće doći jelen s papovkom. Pucati na ptičice, to da, ali da bi i oni mogli biti napucani, to već ne. Gdje je tu sport?

– Amerikanac, opet ti. Pusti ljude, znaš koje su sranje imali na granici zbog pušaka i embarga.

– Baš tu fali pušaka. Oćeš protuavionski top za golubove? Ima i to. Ili raketni bacač za zečeve?

– Šuti, rastjerat ćeš životinje.

 

Ali našli su jelena. Kroz granje sam vidio kako se približava, kako drži visoko glavu. Tajnica je šutio, nije ništa pisao; Mirjamin ujak je držao prst na ustima, čak su i Talijani šutjeli; i ja sam šutio, ni grana nije krenula, ali ja sam šutio. Šutio sam kad su ispalili svoje patrone, patrone su padale na travu; ulovili su svojega jelena jer sam šutio i držao jezik za zubima.

Tajnica i ja potom smo došli do punog izražaja – teglili smo mrcinu dva kilometra kroz šumu. Ali Talijani su pošteno platili.

 

Dok su Tajnica i Mirjamin ujak namještali jelena na krov, škicnuo sam u bilježnicu: imao je okrugli, dječji rukopis koji nije bilo teško pročitati. Same beznačajne sitnice, odlomci rečenica, datumi i sati. Dnevnik naših praznih dana. “Pravo veliko dijete”, pomislio sam.

 

– Mirjamin ujak ti je prije bio glavni u selu, samo smo ga zvali Pavelić. Bio je i u zatvoru – rekao sam Tajnici.

– Ajde?

– Ustrijelio jelena, dobio godinu dana. Isto ko i danas. Samo sad ne idu u zatvor. Samo gleda šta će maznuti i kud će s tim zdimiti. I koga će okriviti za to.

 

– Sama sam. Radovana mi odveli u šumu s još trojicom, da sijeku drva. Onda se sve tu preokrenulo, svi su pobjegli u jednom danu, ja noseća – rekla je Mirjam dok su Tena i Buga skakale po dvorištu.

– I odonda ništa? – pitao sam

– Ništa. Kao da je u zemlju propao… a ja se nadam… ovo najmanje dite nije nikada ni vidio.

Sumnjam da je Radovan živ: tko bi ga hranio tri godine i zašto. Ali nikad se ne zna, ljudi su se stvarno znali vraćati. A ako je mrtav, nije jedini; nije jedna udovica mrtvome rodila dijete.

Nisam joj se znao približiti. Osjećao sam da se ispod njezine kože skrivaju mine, tko zna kada postavljene. Ako je dotaknem, bojao sam se da će sve eksplodirati i da će nestati i nje i mene u toj eksploziji.

– Male me pitaju za njega… gdje je. Znaš šta su mi rekle? Da ako je tata na nebu, da ja malo odem umjesto njega, samo preko vikenda, pa da se onda vratim. Da se zamijenimo preko vikenda!

– Mogu ja otići preko vikenda mjesto njega – rekao sam.

– Gluposti. Neću te slušati – rekla je i zaplakala. Onda se smirila.

– Nisam ovo ja, premorena sam.

– Što nam tu fali. Ima svježeg zraka – rekao sam bijesno i odgurnuo stolac.

Izašao sam na dvorište. Buga me zaustavila.

– Ne može se dalje. Ovaj štap je rampa.

Stvarno je bio u zemlju zabijen štap.

– Šta vam znači taj štap? – pitao sam je.

– To je rampa. Neprijatelj ne može preko njega.

 

Našao sam Tajnicu kako se igra s nekim psićima pet kuća dalje. Psiće su poklanjali pa sam uzeo jednoga za Tenu i Bugu, malog crnog bundaša. Mirjam me stisnula za ruku.

– Ujaka ćeš naći u općini, zadnja vrata u hodniku. Ona bez natpisa. Tamo su urbanisti. Ruše Srbima kuće. Ne zovu ga više Pavelić, zovu ga Urbanist.

Dogovorili smo se za sutra ujutro.

 

Urbanist je čekao s upaljenim traktorom.

– Sjednite mi u krilo, možda će se netko dići – rekao nam je.

– Hvala, Urbanist, dobra nam je i prikolica.

Cijelo smo prijepodne Tajnica i ja skidali crijep s krova minirane kuće i slagali ga u prikolicu. Kad smo završili, htio je da skinemo crijep i sa susjedne kuće. Krenuli smo poprijeko, ali nas je zaustavio.

– Pazite kuda gazite. Ne idite uz onu tarabu, tamo smo našli već dvije mine. Šćapovi na koje su mine bile vezane već su istrunuli i mine sad leže. Dižite noge, ako ih vučete, zapest ćete za konop.

Nismo se usudili više niti pomaknuti. Čitav smo sat još hodali okolo i tražili mine. Našli smo dvije.

– Dosta, ja već vidim duplo – rekao je Tajnica.

I meni je sve crveno pred očima. Za kraj radnog daana još smo izvadili nekoliko prozora i vrata.

– Daj mi onu kesicu za eksere – rekao je Tajnica.

– Ne kaže se kesica ni ekseri, kakvi ste vi to Hrvati kad ne znate hrvatski – čudio se Urbanist.

 

Već se bilo smračilo kad smo krenuli natrag. Zec je pretrčao put.

– Paf, paf – zapucao je za njim Urbanist, uperivši prste poput djeteta.

Na povratku nam vojnik nije htio dići rampu.

– Kud si navro, ko Srbi na Vukovar! – rekao je vojnik.

– Šta nas ne pušćaš?

– A otkle? Šta vozite?

Urbanist se natezao s njim, pričali su, pokazivao mu je neke papire, a na kraju mu je dao novac.

– Prolazi.

– Trebao je biti Jozo, ne znam kuda je… – rekao nam je Urbanist.

 

– Sladoledari su se raspitivali – rekla je Mirjam.

– Boli me kurac. Ko ih jebe – rekao je Urbanist.

– A za deset godina, kad se prašina slegne? Hoćeš opet u zatvor?

– Da, sada dolaze za ljudska prava i brinu se. A gdje su bili zadnjih četrdeset pet godina? Sve je bilo u redu? Sad pitaju zašto je netko u zatvoru. A ne pitaju zašto netko nije. Ništa se nije ovdje upropastilo? Nitko nije nevin robijao?

– Ujače, nemoj pred čovjekom.

– Nije to niki čovjek, to je Amerikanac, znam ga, bio je ovoliki. I dida sam znao, i ćaću. Zna on s kim ima posla.

A onda je cestom prošla povorka automobila, sa zastavom, vjenčanje.

– Opet si je neko pokvario vikend – rekao je Urbanist.

 

Noću ne bih zaspao prije dva-tri ujutro. Samo su šišmiši prolijetali; u daljini se katkad čula željeznica. Često je dijete vikalo noću, a nakon što bi se umirilo, obično bih ugledao Mirjam kako stoji u spavaćici na prozoru i gleda prema šumi odakle se nadala Radovanu.

Pa sam onda i ja gledao u šumu i katkad kao da sam u njoj vidio svjetla: zatreptala bi i ugasila se.

 

Tena je htjela na zahod, ali ju je bilo strah mraka. Buga je skočila od jela i otišla joj upaliti svjetlo.

– Gledaj je – rekla je Mirjam – ne može sjesti ni za jelo.

– Zato ti je druga bucmasta – rekao sam ja.

– Odakle ti onaj što stalno nešto zapisuje? – pitala me Mirjamina majka.

– Tajnica? Bio je sa mnom u logoru, ali ne zna ni odakle je ni tko je. Poslao sam Crvenom križu formular, čekam da ga nađu.

 

– Motaš se ti, motaš oko Mirjam? – rekao je Tajnica, a ja sam samo uzdahnuo.

– Samo hrabro. Ljubav ne zna za granice.

– Ne znaju ni granice za ljubav – rekao sam ja.

 

Cijepao sam drva za Mirjam. Urbanist je prošao.

– Sjekira, pa da. Puška ti je teška.

– Pusti čoveka, šta ga gnjaviš – rekao je Mirjamin djed.

– Ti mi djede ni ne znaš hrvatski. Kaže se čovjek, a ne čovek.

Isplatio je Tajnici i meni postotak od prodanoga materijala. Poslije sam se udario po prstu dok sam cijepao triješće.

I te sam noći ležao budan, Tajnica je hrkao. Nitko nije prošao cestom. Psi laju, javljaju se jedan po jedan. Pitao sam se tko to viče u snu, Tena ili Buga.

 

Došao sam sutradan na ručak. Stavila je juhu na štednjak. Curice su se navirivale.

– Bježite od šerpe, evo vam češnjak pa ga režite.

Mrljale su po stolu i kreveljile mi se.

– Ničega se ne srame. Kad sam ja bila mala, sakrila bih se pod stol čim bi netko došao.

– Mama, zašto se češnjak lijepi?

– Eto, reci joj.

– Malena, baš imaš lijepe cipele – rekao sam jer nisam imao pojma zašto se češnjak lijepi. – Ljepše su izbliza nego izdaleka.

I djed se navirio u kuhinju. Ponjušio je zrak:

– O, bit će mijesa za ručak.

Mirjam je uzdahnula, a ja sam opsovao: – Jadan djed, samo ga Pavelić muči bez veze.

– Zašto si tako pažljiv? Zašto baš ti osjetiš tuđu nevolju?

– Kad će ti više ta juha?

– Jao, zaboravila sam. Pa hladna je – okrenula je prekidač, opipala ploču i zaplakala.

– Eto, nema struje…

– Umiri se. Vratit će se.

– Ništa se neće vratiti. Sama sam, očajna. Ova veća neće nikamo bez mene, ova mala stalno izlazi iz kuće, luta okolo. Stat će na minu i poginut će. Jednu tjeram od sebe, drugu zaključavam, luda sam, zar nisam?

– Nisi luda, samo nas je sve to zateklo.

– Da, baš nas je zateklo.

– Umiri se, ne plači. Strpljiva si sa svima, budi i sa sobom.

Prošetali smo se poslije ručka do šume. Djeca su otišla u susjedstvo, a bundaš je trčkarao za nama i njuškao na sve strane. Opet se sjetila ujaka.

– Lud je, kako može.

– Ništa mu neće biti.

– Znam da neće. Ali kako može krasti.

– Rat je. Ne možeš odoljeti, što vidiš oko sebe, uzmeš.

– Ma ne brinem ja za njih, nego za tebe. Ti si drugačiji.

Natečeni prst bio mi je plav ispod nokta. Došli smo do drveća: tko nas je sve gledao iz šume? Zagledao sam se među stabla, a psić je medu lišćem iskopao daždevnjaka i ugrizao ga. Bundaš je zacvilio, potrčao prema nama i pao.

– Što mu je? – prepala se Mirjam.

– Ugrizao je daždevnjaka.

– Idemo do veterinara!

– Nema tu pomoći. Mrtav je. Ove žute mrlje su otrovne, a otrov ide ravno u slinu.

– Male će poludjeti.

Stajao sam uz Mirjam držeći psića koji se hladio i kočio. Da sam bar reagirao.

– Nisu valjda sve podijelili. Otići ću i uzeti drugog, jedan mali bundaš ko drugi – rekao sam.

I našao sam još jednoga, zadnjeg. Ovaj put se šteta uspjela popraviti, ali idući put možda neće. Zašto propuštam prilike, zašto ne idem otvorenim putovima?

 

Davao sam mlijeko novom psiću kad je ušao Urbanist. Nosio je dosta veliku kutiju.

– Vidi ga. Rani psića – nacerio se.

– Bolje hraniti životinje nego neke ljude.

Ušao je u kuću, a malo nakon toga Mirjam je počela vikati.

– Neću ukradenu stvar u kući. Nosi to van!

Ušao sam iako me se stvar nije ticala.

– Nije ukraden, pogledaj račun. To mi je preko firme – pokazivao joj je račun i garanciju. Ali nije se mogla primiriti pa je samo ostavio video i nekoliko kaseta i otišao.

Tena je čula svađu i došla je slušati. Ručica joj je bila zamotana.

– Opekla se u kuhinji. Polila je vruću juhu po sebi.

– To se Tajnici i meni ne može dogoditi. Može nam jedino pasti sendvič na glavu. Nije opasno.

 

Spojio sam video, a onda su već bile vijesti. Ostao sam ih gledati, ali sam na pola puknuo i stavio kasetu.

– Ne mogu više gledati kako političari tamo sjede i varaju jedni druge.

– Šta te briga.

– Briga me zato što se tu ništa ne može. Sve je to besmisleno. Nitko nikog ne treba.

– Pa zašto bi i trebao. Samo djeca i bolesni nekog trebaju.

Pokunjio sam se. Vidjela je da je pretjerala.

– Nemoj da ti drugi određuju život.

A onda smo se smrzli. Na televiziji je pisalo: OPĆA OPASNOST. Osluškivali smo sirene, avione, ni sam ne znam što, a onda sam se počeo smijati.

– Film je snimljen s televizije. Tko zna otkad je ta uzbuna!

Pogledali smo film do kraja, a onda sam je primio za ruku.

 

Njoj se činilo opasnim, meni se činilo nemogućim, ali učinili smo to: svukli smo odjeću pred svim očima što su gledale. Djeca su zurila u nas iz svojih krevetića u drugoj sobi, ujak je zurio iz ureda bez natpisa, promatrači su zurili iz bijelog džipa, djed i majka zurili su s klupe, Tajnica je zurio i zapisivao u bilježnicu, Radovan je zurio iz zatvora, njegovi otmičari zurili su iz šume – ali učinili smo to. Svukli smo odjeću.

A kad je najopasnije prošlo, i kada smo bili goli, legla je na bok i bez riječi sklupčala noge. Zatvorila je oči i čekala da joj tijelo kaže kada je dovoljno dodira. A onda se okrenula na leđa, privukla me nad sebe i šapnula: Sada. Otada se i meni čini sve mogućim, odonda više ništa nije opasno jer više ništa nije u našim rukama. Zatvorile su se sve oči koje su nas gledale.

Nismo ništa govorili: namjeravali smo sve ostaviti za ujutro. Nije mi dala da je pustim iz zagrljaja i tako smo, a da nismo znali, prešli granicu između sna i budnosti.

 

Probudio me daleki pucanj. Na noćnom ormariću mirisale su drvene bojice. Mirjam je neobično spavala: na trbuhu, a lijevom se rukom držala za uho. Nju je probudilo približavanje autobusa. Otvorila je oči i vidjela u autobusu vojnike koji su išli na smjenu.

– Uvijek ih gledam kako su hrabri.

– Nema tu hrabrih, hrabri su u grobu.

Mirjam se naglo rasplakala, iskočila je iz kreveta jecajući, pridržala se za zastor, ali je iščupala jednu kariku.

– Ajme, nismo ni zavjesu povukli – rekla je još uvijek plačući, navlačeći zastore.

– Oprosti, nisam mislio.

– Dosta mi te je. Ne treba se boriti, svi su glupi, samo si ti pametan. Zašto ti je onda tako?

 

– Neću da se tako rastanemo – šapnula mi je Mirjam kada smo Tajnica i ja ustali od doručka da opet krenemo s Urbanistom na građevinske radove. Pustili smo Tajnicu da izađe i tek se onda poljubili. Mirjam se onda smela i vratila u kuhinju.

Kuća s koje smo skidali crepove i prozorske okvire bila je duboko u šumi, na maloj uzvisini s koje se vidjelo selo. Kada smo se kasno popodne vraćali i sišli među drveće, našli smo se u mraku.

Dotrčala su tri vojnika s automatima i počela vikati na nas.

– Zaustavi traktor! Stani! Gasi motor! Silazi! Silazi! Silazi! Lezi! U pod, gledaj u pod!

Tajnica i ja smo poslušno legli u mokru travu, Urbanist im je davao vojnu iskaznicu. Izbili su mu je iz ruke.

– Jozo, Jozo, jesi li ti? – pitao je Urbanist. Bilo je mračno i nije mogao prepoznati vojnike. Srušili su ga na zemlju.

– Ja sam Pavel Jakupčević. Tu smo iz komšiluka. Skidamo crijep s četničkih kuća. Dečki su okej, sad su došli iz četničkog logora…

A kad su nam vezali ruke žicom, znao sam da to nije naša vojska; Tajnica je bio užasnut, gledao me tražeći pomoć. Ne mogu ti pomoći, ne mogu pomoći ni sebi. Nisam ti nikada ni mogao pomoći, ne znam ni kako se zoveš.

– Polako, ljudi, to mi sa četničkih kuća…

 

Posve se smračilo. Potjerali su nas u šumu. Hodali smo oko sat vremena bez riječi dok nismo došli do brvnare. Unutra je bilo još petero ljudi, sjedili su uz petrolejku i slušali radio. Jedan je ustao od stola i krenuo prema njima. Imao je staru zimsku uniformu JNA.

– Kako da te zovem? Pavel Jakupčević? Pavelić? Ili Urbanist? Vidio sam vas, oplindrali ste sve kuće po selu pa ste se sad malo okuražili, malo u šumu?

Čovjeka sam malo puta vidio u životu, ali sam dosta o njemu čuo. A to što sam čuo, nije slutilo na dobro. Urbanist ga je najviše zanimao.

– Koliko si zaradio na mojoj kući? Koliko si zaradio, majčicu da ti jebem?

– Komšija, nemoj tako… – pokušao je Urbanist smiriti situaciju, ali je zauzvrat dobio šamar.

– Da te nisam više čuo. Ti ćeš meni skidati crepove i prodavati… A ti, Amerikanac? Zašto si se vraćao?

– A kud ću? Istekla mi je radna viza.

– Istekao je tebi kurac pa bi ga, hop, utaknuo Mirjam medu noge. Sve znam, misliš da vas ne vidimo? Znam i za psa, i za daždevnjaka, i za jelena, sve ja vidim, sve čujem. Sve znam, jasno?

Onda se okrenuo prema Tajnici.

– A ti, daj mi beležnicu, oću vidjeti što si to pisao. Jebote, od prvog dana me zanima koji kurac on to piše.

Otišao je do petrolejke, sjeo i počeo čitati. Svi su šutjeli i gledali nas.

– Paveliću, najebo si. Sve ovdje piše, specifikacije svega: crepova, cigli, koliko novaca je plaćeno, tko je s kim poslovao.

Došao je s bilježnicom do Urbanista

– Mislim da će ovo dobiti promatrači – rekao je, a Urbanist se snizio za još jedan centimetar.

Naš je domaćin čitao još malo pa se okrenuo meni.

– Motaš, jebo ga ti, motaš se, znao sam da se motaš.

Vratio se bilježnici. U jednom je trenutku zastao, kao da ne vjeruje napisanome; nekoliko je puta čitao iste stranice, vraćao se natrag pa opet čitao. Onda je odložio bilježnicu i sjedio neko vrijeme. Okrenuo se Tajnici.

– Koji je danas datum? – pitao ga je.

– Dvadeset peti – rekao je Tajnica, a ja sam se čudio jer ni ja nisam znao koji je datum.

– Luđi si nego sam mislio – rekao je i okrenuo se svojima: – Odvežite ga i pustite.

– Možeš ići i sve obavi kako je napisano. Računam na tebe – još je Tajnicu potapšao na izlazu.

I Tajnica je izašao iz kuće i krenuo prema selu.

Sada se okrenuo prema meni: – Pročitaj ovo.

Tajničin se rukopis promijenio. Postao je ispisaniji, gušći i nagnut unazad, nečitljiviji. Sve je bilo napisano samo malim slovima, bez točke i zareza i sve neprohodnije prema kraju…

U bilježnici su bili naši razgovori, nabava psića, crepovi, štokovi i moja noć provedena s Mirjam, tu i tamo nekoliko riječi o njemu samom: da se strašno napreže, da mu je Urbanist svojim pogledom usadio klicu zla, da to zlo putuje njegovim tijelom i da se naselilo u srce, da mu izaziva strašan pritisak iza čela; da bi to zlo moglo izaći iz njega, ali mu se čini kako ima iza čela čeličnu ploču.

– Pročitaj naglas, da i Pavelić čuje.

Na zadnjoj je stranici pisalo da se Tajnica osjeća odgovoran za sve nas i da nas je odlučio spasiti. Pročitao sam svima na glas, teško jer je bilo jedva čitljivo, a svjetlo je bilo slabo: 26. 04. 1993. u 03h 16′ prešao cestu u mrak ispred i iza očiju došao do mirjamine kuće deda i mater spavaju u sobi desno veliki hrastovi krevet udario dedu kundakom u glavu i razbio jednom rukom prerezao vrat babi 03h 20′ ušao u dječju sobu zadavio žicom jednu a drugoj stavio jastuk na glavu konačno više neće vikati noću 03h 32′ mirjamina soba zaključana pričekao da izađe na dvorište gledati prema šumi opalio je ciglom i ostavio da iskrvari otišao do debelog urbanista izvadio pištolj iz ladice gdje ga drži i pucao u njega vratio se u krevet 03h 45′ i na kraju izvadio bombu i raznio se u 03b 53′ ploča će onda valjda popustiti to je moja najdublja nada

– Jebote, lud je ko šlapa – rekao je Urbanist.

– Tako, tako. Neka sve ide u kurac – rekao je naš domaćin.

– Ubio si Radovana, a sad ćeš i Mirjam – rekao je Urbanist, ali onaj kome je to rekao nije ga slušao. Hodao je malenom sobom kao u transu i samo ponavljao: Sama si je kriva, sama si je kriva…

– Zašto joj se osvećuješ? – rekao je Urbanist. – Zaustavite Tajnicu, još to možete…

– Ti si joj rekao da je mrtva za vas ako se uda za Srbina?

Urbanist je šutio. A što da kaže: i ja znam da je tako bilo.

– Neka se sve goni u krasan kurac – zavikao je onaj čovjek koji je već tri godine živio u šumi i nosio staru uniformu JNA, a suze su mu tekle iz očiju, prave pravcate suze.

 

Zatvorili su me u pušnicu, sve je mirisalo po kulenima, ali nije mi bilo do njih. Svijao sam žicu, a mislim da sam proderao meso do kosti: žica je dobra, bolja od špage, može se svijati dok ne pukne – samo se usijeca u meso. U mijeso, vrtjela mi se po glavi riječ Mirjamina djeda, mijeso, i meni su suze tekle dok mi je žica derala mijeso. Slušao sam kako udaraju Urbanista, vikao je i molio, neka su se vrata zalupila, boca se razbila, smijeh, mnogo smijeha. Opet su se zalupila vrata i čuo se kratak rafal. Moja žica još uvijek nije pukla.

Našao sam prorez između dvije daske i nazreo ih u svjetlu petrolejke. Nešto su teško izvukli na dvorište, sigurno Urbanistovo tijelo, netko ga je još jednom šutnuo.

– Dobro ti je Urbanist popušio.

– Majke ti mile, tebi je bolje popušio.

– Majku mu jebem urbanističku.

– Popušit će nam sada i Amerikanac.

– Čekaj malo da se odmorim, daj da sednem za astal pet minuta.

– Samo ti počini, ja ću početi.

 

Moja je žica pukla. Otvorili su vrata šupe.

Zabio sam glavu prvome u trbuh, ovaj je pao i srušio drugoga. Istrčao sam, ali nisam znao na koju stranu u mraku. Šutnuo sam neku konzervu, a odostraga je i zalajao pas. Potrčao sam naslijepo, no do tada su se već snašli i zapucali su.

– To su oni pucnji koje sam čuo u šumi – pomislio sam – pucaju na mene.

 

Trčao sam vrlo dugo, još dugo nakon što su pluća ostala bez zraka i još dulje nakon što se slezina pretvorila u žilet koji me prepolovio. Sjeo sam i naslonio se na drvo. Mislim da sam čak i zaspao na tren, izgubio sam dosta krvi. Budale su me pogodile.

Na kraju se netko pojavio iz šume. Čuo sam korake i nadao sam se da je to ipak Tajnica, da se izgubio kao što sam se i ja izgubio. Ali bio je to Radovan.

A baš njega nisam sada htio sresti. Ali kad nema nikoga drugoga…

 

– Radovane, moraš požuriti. Slušaj me – rekao sam mu -Mirjam je u opasnosti.

Radovan je šutio i samo se malo namrštio. Zato smo ga i zvali Kameno lice: imao je samo tri izraza lica – normalan, lagani osmijeh i neznatno mrštenje.

– Šta se ti brineš za moju ženu?

– U opasnosti je. Prijeti joj…

– Šta joj prijeti? Kakve ti imaš veze s njom?

– Nisam ja nego Tajnica…

– Kakva tajnica?

– Muško, on je muško… samo ga tako zovemo… ali lud je… ubit će je… ubit će sve…

– Otkud ti to znaš?

– Napisao je da ju je ubio… sve je napisao…

– Ali ako je napisao, onda je gotovo… Već ju je ubio…

– Nije još… ubio ju je samo na papiru… nije još kasno… ako ga stigneš… ja ne mogu… budale su pucale…

Kameni je još neko vrijeme stajao nada mnom, a onda se okrenuo i otišao.

– Požuri – vikao sam za njim, ali vrlo tiho – samo ga ti još možeš stići.

 

Kosovi su se davno probudili, a čini mi se da sam čuo i vrapce. Ležao sam tako još nekoliko minuta i bio sam savršeno miran. Znao sam da sam bio samo glupa kokoš nasred ceste pa se o tome nije imalo što razmišljati. No onda me obuzelo kajanje, beskonačno i strašno jer više nisam mogao ispraviti propust.

– K vragu – pomislio sam – nisam Radovanu ispričao onu priču o dvorcu što je propao u zemlju.