Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

ZLOKOBAN R MEĐU NOGAMA

Mnogi koji su preživjeli rat ne vjeruju da postoji Bog – ali svi vjeruju da postojim ja!

Prvi mi je posao bio u jednom novozagrebačkom neboderu. Iako ga je arhitekt projektirao točno prema smjernicama pročelnika za Prostorno uređenje, propalog urbaništa Ctčča, ravnatelj Gradske službe smatrao je da ljudima život u njemu nije dovoljno mučan. Ctčč, koji je izgledao kao nagorena šibica, proveo je dosta vremena na stipendijama u Francuskoj i tamo je, između terevenki i orgija, čuo za Le Corbusiera i za to da su neboderi strojevi za stanovanje u koje treba potrpati sve ljude. No ravnatelj je smatrao da su ti novozagrebački strojevi još uvijek bili previše ljudski (relativno dobra izolacija, terase, svijetla i zračna stubišta, praonice – bljak). I zato su iz budžeta financirali zapošljavanje nas mladih da stanarima dodatno dodijavamo. Morali smo kuckati po zidovima, noću puštati vodu iz zahoda, prdjeti iz kontejnera za smeće, svrdlati navečer i rano ujutro, pariti se s mačkama u grmlju, takve stvari. Ništa kreativno, čista rutina. “Jadno i glupo”, reći ćete. I meni se tako činilo, ali znate već kakve poslove daju pripravnicima.

Trunuo sam i sve slabije radio. U školi nisam bio loš, volio sam i čitati, ali na poslu sam se skroz ulijenio. Zavidio sam i školskom kolegi Džstttrovu, ružnom poput nilskog konja, kojemu je stric našao posao u Ratnom sektoru. A to je bilo fenomenalno! U Paklu je kao i svuda, vojska uvijek ima prednost. Sjećam se Krleže iz lektire: “majori su v nebu i v peklu majori!” Ratni sektor imao je najvažnije projekte, neograničena novčana sredstva, nevjerojatne uvjete za rad; a tu je bilo i sve ono za čim sam ja vapio: kontakti, dinamika, mogućnost napredovanja. Curile su mi sline, a kad bih god posjetio Džstttrova, i vidio koliko bi već vojne tajne dopustile, osjećao sam se jadno.

Proganjala me ta slika žustrih, mladih, inteligentnih đavola koji sjede pred kompjutorskim ekranima i spremaju rat. Njihove stravične spodobe obasjane zelenkastim svjetlom budućih masakra – da, to je prava ljepota. Čista geometrija: paralelni pravci tenkovskih gusjenica koji se sastaju negdje u beskonačnosti, vertikale dima spaljenih kuća, spirale srušenih aviona; a tek bombardiranja i topovski dueli – ma nema te oluje koja može nadmašiti bljeskanje granata ispod noćnih oblaka.

– Vi radite prave stvari, a ja sam plaćen samo da održavam formu – kukao sam Džstttrovu, a on bi me samo potapšao i rekao:

– Budi strpljiv, Mstok. Bit će prilike i za tebe.

Nisam još znao da je bit Pakla baš u toj ispraznoj birokratskoj rutini, da je za Sotonu dragocjena baš ta negacija vremena – jer vrijeme donosi promjenu, a s njom i nadu.

Kao početniku to mi je još uvijek bilo neshvatljivo, umirao sam od nestrpljenja. Željan karijere, bunio sam se na radnom mjestu. Ali kome se požaliti? Pročelnik Komunalnog odjela u kojem sam radio, lukavi stari vrag Ggwqu stalno je odlazio na vrele sumporne kupke u Sedmi krug, kralježnica mu je trpjela od betona. Ravnatelj, pokvarenjak, samo mi se nacerio: “Grizite kolega, grebite, grabite, snađite se. Prilagodite se novom dobu, budite fleksibilni, budite transparentni. Tko nije za akciju, letjet će.” Smiješno, kao da me može otpustiti! Pakao je kao i državna služba – i u jednom i u drugom namješten si zauvijek.

I tako, dok je ravnatelj zavodio političare u Saboru i Vladi, ja sam, prepušten sebi, pripravnički staž odgulio jureći ventilacijskim otvorima, klokoćući radijatorima, zagorčavajući vam život sve pomalo. No nije mi bilo dano da zgrabin makar jednu dušu i s njom slavodobitno sjurim u Pakao. Grizao sam jedino cijevi, od muke. Pa bih, na užas stanara, tu i tamo neku i pregrizao. Muku nisam mogao.

A onda napokon rat! Tog sam rujna 1991. stanare dva dana ostavio bez tople vode: eksplodirao sam od sreće u kotlovnici. Mmmm, da… rat. Tu sam riječ valjao po ustima kao karamelu, cuclao sam njezino r kao najslasniji bombon; RRRRRRR… mmmm… kako je to slasno; RRRRRR: da se mene pita, ženske bi bradavice bile u obliku slova R – tako je r u mojim ustima bilo slatko, tako je raslo pod mojim jezikom, tako se topilo na nepcu. Da žene imaju medu nogama slovo R, nikad malog vražićka ne bih iz njega izvadio!

A možda bih i vražićka mogao dati na plastičnu operaciju: da mi ga oblikuju kao to slovo što donosi toliki užitak? Ali tu je opet ta pripravnička plaća…

Rat je prilika za napredovanje. U ratu se grabi; tko zemlju, tko slavu, tko novac. Kad rat završi, što si zgrabio tvoje je. “Uzmite ostalo – meni dajte duše”, pisalo je na zidu moje gimnazije, odmah iznad Sotonine brončane biste. A iz pohlepe sam uvijek imao najbolje ocjene.

Uglavnom, u duhu samoinicijative i ravnateljevih đavolskih savjeta, izabrao sam pacijenta. Bio je zapravo drugi ja: mlad, tek izašao iz škole, a već su ga ubili u pojam. Provodio je pripravnički staž u nekom praznom uredu – u njemu je sjedio osam sati dnevno ništa ne radeći, samo bi ga tu i tamo neki stari prdonja poslao do fotokopiraonice ili po kavu. Noćima sam mu šaptao u uho: “Moraš učiniti nešto za domovinu; tko će ako nećeš ti.” Pa da, đavolska glavna metoda i jest nagnati ljude da učine nešto samo po sebi dobro, ali u krivi trenutak i iz krivih motiva. Ne otkrivati im se u prvi mah, zavesti ih lijepim, a kada spoznaju zabludu, otkriti im se u punoj ružnoći i baciti ih u očaj da se ne uspiju pokajati – nema za demona većeg blaženstva. A ako još spadaju u one koji tvrde da ne postojimo, užitku nema kraja… takvi su dolje na tržnicama skuplji od kavijara. Najveća je đavlova varka uvjeriti ljude da ne postoji – Baudelaire je to razotkrio, čitao sam u novinama, u onoj rubrici Dogodilo se na današnji dan, ali nije dugo živio s tom spoznajom…

Da, započeo je rat. Ljudi su se grčili pred televizorom, užasnuto su gledali kroz prozor, protrnuli bi dok su osluškivali korake pred vratima; prevrtali su se od bijesa po krevetima, a ja sam još pripravniku hodao po stropu, grebao po zidovima, udarao kao vjetar po roletama. Mašta mi se razbudila, postao sam poletan, pomladio sam se. A onda su preko radija objavili opću mobilizaciju i jadan je pripravnik puknuo, činilo mu se da je to spas iz očajnog ureda. Javio se u mjesnu zajednicu, a oni su ga po hitnom postupku spakirali u uniformu i otpremili na frontu, sretni da ne moraju ići s njim. Još je i mama vikala na njega: “Koji te je vrag natjerao na to!” – da je samo znala.

Uvjeren da ću u ratu dobiti sve što sam u miru izgubio, nestrpljivo sam s pripravnikom krenuo na frontu. Ni ravnatelj ni pročelnik nisu se brinuli za mene, a ljudima u Novom Zagrebu zračne će uzbune dovoljno zagorčavati život, tako sam barem mislio (uostalom, te su uzbune bile tobože; grad bi se ukočio i zavio u tišinu, tramvaji i autobusi prestali bi voziti, samo poneki užurbani prolaznik ili jureći auto – a aviona uglavnom niotkuda; ljudi su za to vrijeme stisnuti sjedili u vlažnim i smrdljivim podrumima, uzaludno osluškujući dok bi prestravljena djeca vrištala). No na bojišnici zapravo nisam imao pravoga posla. Vlaga, vjetar, nespavanje, strah i naprezanja – shrvali su čak i mene, duhovno biće, a kamoli ne bi nepripremljene i nespretne mladiće. Pomoć mi je osim toga stizala s raznih strana, sama od sebe, točno kao u onim suhoparnim crno-bijelim obrazovnim filmovima iz osnovne škole: Pušenje i zdravlje, Alkohol i droga – pakao ovisnosti i, naš omiljeni, Pornografija. Svi su nosali doduše krunicu, ali samo nosali, tako da od toga nije bilo veće štete. Dok je pripravnik ležao u blatnom rovu, nije niti sanjao da sam mu dušu već čvrsto zgrabio, a kakav je to osjećaj držati nečiju dušu u šaci – nemam za to riječi. Bližio se čas da izgubim đavolsku nevinost.

Možda me lakoća i brzina uspjeha zavela pa sam se opustio, tko zna. Grad K. u koji su poslali mog pripravnika bio je skoro posve opkoljen, no ja za pokrete vojnih trupa nisam pokazivao puno interesa i uopće me nije zanimalo što se zbiva na bojišnici. Tko bi se trudio pamtiti sva ona imena pod kojima su i za koja su ljudi uvijek iznova postajali žrtve – meni je sve to bio isti kurac.

Jedina je novost u dugoj opsadi bila kada im je u jedinicu došlo neko novinsko piskaralo. Zapravo je i taj bio sličan meni. Tek je završio fakultet i zaposlio se kao početnik u gradskoj rubrici: zadatak mu je bio da šeće gradom i nađe neku vijest. A što možete naći nego rupu na cesti, crknutog goluba ili još jedan komad otpale fasade? Stvarno ponižavajuće, a sve za nekoliko onih jadnih ratnih novčanica! Piskaralo nije znalo što bi sa sobom; večeri je provodio u redakciji, jutra u kafiću. Da se spasi, javio se za ratnog reportera. I on je imao neki mutni osjećaj dužnosti, ali više prema smislu života (patriotizam mu je bio malo iznad nule, želja za borbom daleko ispod; ali kopkalo ga je što se to zapravo zbiva na fronti, želio je zaobići cenzuru i glasine; skoro bi se moglo reći da ga je zanimala istina). Njegovo mi je ime odmah zapelo za oko, zvao se Boris Beck – kao Boris Becker, zato sam zapamtio.

Jedne noći naveo sam svojeg pripravnika da se izgubi dok je bio na noćnoj straži. Sa sata sam mu skinuo kazaljke, a poremetio sam mu i kompas, ovako mu je izgledao:

Tri dana i noći bio je sam u maglovitoj šumi, na kiši, bez hrane i karte. Plašio sam ga kriještanjem, koracima, krckanjem grana. Duša mu se razlijevala kao da je od vode.

Pojma nisam imao da je baš na tom dijelu fronte operacije vodio Džstttrov: koordinirao je demone branitelja K.-a i onih koji su vodili opsadu. No nije mu išlo. Džstttrova je hvatala panika jer se opsada otegnula unedogled, bez ikakve šanse da se dovrši do kraja godine. Vojska je s obje strane fronte tonula u beznađe, ali pravoga antiklimaksa nije bilo. Nakon što su ulovili mojeg pripravnika, Džstttrov je, u smrtnom strahu od svojega strica, primijenio očajnički plan: preko motorole nazvali su zapovjednika obrane K.-a koji je upravo tajnici skidao hulahopke. Dok je ovaj zaprepašten slušao, pripravniku su odrezali jezik i rekli da će ga čitavog izrezati ako se svi ne predaju.

Predali su se, naravno. Nisu imali pojma što je rat. Pred gradom K. bila je noć ubijanja, pljačke i silovanja – jeftino kupljena za samo jedan jezik. Džstttrov i njegovi demoni odveli su branitelje u hangare u jednoj dolini, okrugloj rupi iz koje su se vidjeli samo vrhovi smreka. Dok su se zarobljenici razvrstavali, mojeg su pripravnika ostavili da iskrvari na podu. Jedino sam mu društvo bio ja sa zubima u njegovoj duši, spreman s njom odletjeti u Pakao čim se odvoji od tijela. Ali duša se divlje otimala; što je tijelo bilo slabije, to se jače bacakala i ritala, zazivajući Isusa svojim nijemim glasom. Na koncu sam izletio iz njega vičući: “Ubijte ga već jednom, ne mogu više!” I dok sam dolazio do daha, pripravnik nam je umro pred očima.

Pomahnitao sam od bijesa. Izgubio sam tu dušu, sav je trud bio uzalud. Počeo sam luđački urlati i udarati Džstttrovljevu vojsku. Iz njih su smjesta izletjeli Džstttrov i drugi demoni i napali mene – nastao je opći krkljanac. Mlatio sam lijevo i desno, njima sam naplaćivao sve godine tlake u Gradskoj službi. Tukao sam ih nadnaravnom snagom, nitko me nije mogao svladati.

Upravo sam Štcccffa držao za jedno od šest muda (i to valjda najsmrdljivije; ruka mi još zaudara po crkotini), a Džstttrova grizao za rep kad je hangar zaplamtio, a iz veličanstvenog oblaka sumpora iz Osmog kruga uspravili su se moj ravnatelj i Džstttrovljev stric. Sledili smo se.

– Vidim, kolega, da nemate što raditi pa drugima kvarite posao – rekao je ravnatelj, a potom se počeo derati na pokunjenog strica. Po onom što sam čuo ispalo je da je rat loše zamišljen i traljavo voden, da trpimo gubitke u ljudskim dušama na sve strane i da ako to nastave raditi kreteni poput nas dvojice (pritom je pokazao na Džstttrova i mene koji smo se u kutu od straha pretvorili u dvije hrpice govana), možemo zatvoriti dućan.

Stric je pograbio nećaka za ostatke repa i opalio ga svom snagom užarenim lancima po guzici: “Naplatit ću ti ja svoju prekomandu u Ruandu.” Potom su nestali.

Ravnatelj me odmjerio: “Nemojte se micati odavde. Vojna policija već stiže”, a onda je otišao kao što je i došao.

U hangaru više nije bilo nikoga, ni napadača ni branitelja. Bio sam sam: to jest, gotovo sam. U kutu sam ugledao ono piskaralo kako nešto bilježi u notes. “Hm, možda bih ga još stigao smazati”, pomislio sam i pogledao ga svojim zelenim očima. U njima je vidio čitav svijet, odgovore na sve one tko, koga, kada, gdje i zašto; sva mu je stvarnost bila na dlanu, mogao je samo reći DA i sve bi bilo njegovo. Kako i ne bi kad je laž zaglavni kamen ovoga svijeta, a Sotona je njezin otac!

– Reci DA, i sve će biti tvoje: sve ćeš znati, sve ću ti otkriti, sve ćemo saznati zajedno, najprije o ovom ratu, a onda dalje, sve dalje – šaptao sam mu najzavodljivijim glasom. “Znam kako živiš, u mraku i magli, okružen samim crnim siluetama. Znam da se budiš svako jutro s pitanjem čemu, da liježeš s mišlju izgubljen sam. Ja imam svjetla toliko da bi te samo jedna kapljica proslavila. Zamisli odgovore na sva ljudska pitanja. Pulitzer, Nobel, Booker, Goncourt – ništa ti to ne govori?” A znate što mi je bezobraznik rekao?

– Zabij si u guzicu svoje tko, koga, kada, gdje i zašto – i izašao iz hangara.

Od maštovitijih muka na koje su me stavili u vojnom logoru mogu spomenuti užareno slovo R na čiji su me šiljasti repić nabadali, iako sam civil – a ti se žali. Kad su me pustili, izgledao sam kao suha šljiva koju uzimaju protiv opstipacije, i to nakon što je poseru. Pola sam se godine još poslije povlačio po sumpornim izvorima Drugog kruga, ni približno ljekovitim poput onih u kojima blaženo leži moj pročelnik. Kralježnica mi je definitivno načeta, stalno hodam pogrbljen, a i beton me muči sve više. Đavolice me više ne zanimaju, barem ne s prednje strane: odmah vidim ono kobno slovo i prođe me volja. Straga još kako-tako…

Opet sam na starom poslu. Svrdlam. Dobro su mi utuvili u glavu da mi na pamet slučajno više ne padne nekog poticati na hrabrost. Što se tiče moje nesretne ratne epizode, o njoj katkad popričam sa Štcccffom i Džstttrovom; sjednemo među antene, remetimo prijem programa i tračamo sve one generalske mumije (tračanje se u našoj šatri kaže ispovijedanje tuđih grijeha). A onda se Štcccff i Džstttrov sjete da su zbog mene ostali bez lijepog posla, ispeglanih uniformi i beneficiranog staža pa se pomlatimo, šaljući jedni druge u vražju mater. Poslije zadnje tučnjave lift je bio tri i pol dana u kvaru.

Slučaj je htio da se ono piskaralo nedavno doselilo u moj neboder. Sada su mu ambicije porasle – zamislite, hoće biti pisac. Odustao je posve od traženja istine, shvatio je da se topi pred našim očima, sada utjehu traži u pričama. Ali je ne nalazi.

Mislim da dobro zna da sam mu za vratom i da mu čitam preko ramena. “Za koga to pišeš, budalo?” šapćem mu dok on stvara za kompjutorom, a kada padne u očaj, kaže: “Za one bez jezika.” Postajemo sve sličniji: kao što ja nemam savjesti pa ispovijedam samo tuđe grijehe, tako i on nema vlastitog života pa se bavi tuđim.

Ja ne tražim nikakvu slavu, eventualno se nadam promaknuću u viši platni razred. Puno više cijenim svoj posao. Postojani rad donosi više uspjeha od kampanjskog: puštam Becka da se koprca naboden na moje osti, uronjen u svakodnevno, površno i slučajno, u udobnosti bez smisla, slobodi bez istine, znanju bez utjehe. Čak više ne bjesnim na glazbu koju sluša da pobjegne od moje buke (iako on ima glazbe od koje i ja učim). Postao sam običan, nepoznat, bučan susjed kojeg šalje dovraga.

Možete mi slobodno reći da sam rezigniran. Eto, postao sam i u tome sličan njemu, a on zauzvrat svakodnevno kuša predokus Pakla. I sa zebnjom se sjeća kako je bilo tiho i mirno za zračnih uzbuna.