Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

BAŠ SU VAM SLATKE TE GAĆICE

Moda mi je pružila više informacija o ženskom donjem rublju nego sam ih sposoban procesuirati – je li čipka moje kolegice, profesorice, majke, sestre, susjede ili ravnateljice izvirila slučajno ili namjerno; smijem li je gledati ili ne; moram li je pohvaliti ili mi je bolje da šutim; je li nepristojno sliniti ili je baš tome namijenjena? Jer donje rublje neumoljivo izbija na površinu u obliku crvenih, crnih ili bijelih tanga, a u najtežim slučajevima pojavljuje se u obliku anđeoskih krila ekskluzivnog grudnjaka Victoria’s Secret.

Gaćice su zauzele i eter, a to sam saznao čitajući u knjižnici dok je do mene dopirao radio iz čitaonice za novine, upaljen da penzionerima ne bude dosadno dok prelistavaju dnevni tisak. Na veselom radiju organizirali su nagradnu igru za slušatelje u kojoj su trebali pokazati da znaju broj i boju gaćica koju su njihove žene, djevojke ili partnerice obukle toga jutra. I stvarno su ljudi navalili zvati i truditi se da sa što više pojedinosti osvoje nagradu – također ne znam koju. Nisam fetišist gaća, neću pasti u nesvijest kad se pojave ili spomenu, ali blebetanje me spikera nerviralo, ne samo zato što sam se pokušavao usredotočiti na svoju knjigu. Ljutilo me nešto u vezi s tom emisijom, a nikako nisam mogao odrediti što, tako da sam se i zbog toga dodatno ljutio. Zbilja, zašto ne bi oni na radiju smjeli razgovarati o gaćama: svi ih oduvijek nosimo između tijela i odjeće; ljubavnik u gaćama kojega goni pobjesnjeli muž odavno je preživjeli lik pozornica; zahvaljujući užadi za rublje sa susjednih balkona točno znam kakve sve gaće nose moji susjedi (i koliko ih često peru); svi smo pjevali, barem kao klinci, To nisu jedra moje brodice, već to su gaćice moje Marice; gaće na štapu naša su sadašnjost i budućnost. Zar moda ne diktira da se žensko rublje ističe ispod pripijene odjeće i svojim naborima promatrače ne ostavi u nedoumici oko oblika, a često odaje i boju ispod prozirne tkanine: možemo baš govoriti i o gornjem rublju, a ne o donjem te je tako ukinuta razlika između javnog i privatnog. I što bih ja tu htio? Zar Dubravko Mataković ne nastupa s gaćama na glavi sa svojim bendom? Zar nije Franco Purini za Venecijanski bijenale arhitekture zamislio kuću-galeriju s prozirnim zidovima, kuću za ljude koji ne samo da će gledati susjede u gaćama, nego će biti nesretni ne budu li susjedi gledali njih? Po tome što je takva kuća više skulptura nego zgrada, zbilja je u modnom trendu – i tange zapravo ističu skulpturalne kvalitete oblina koje obuhvaćaju, naravno, ako takve postoje.

Zašto bi me nervirala ta emisija – ta ona je daleko manje sablažnjiva od novina koje i ne rade drugo nego što iznose prljavo rublje: sve su te ženske gaće čiste i uredno složene po ormarima i ladicama. One su ne jednom mužu znatno poželjnije od onoga s čega se skidaju. I zar nisu gaće zaslužile dva sata programa ako već o njima postoji i teologija: Adam i Eva su si prvo poslije Pada napravili gaće. Sram je otada neodvojiv od čovjeka, a gaće bi se, kao zadnja obrana dostojanstva, mogle promatrati i kao neotuđiv dio tijela. Ona dva bezobraznika što su izvrgnuli ruglu glupog cara (prodavši mu nevidljivo ruho) imala su toliko milosti da mu ipak dozvole da zadrži svoje gaće. Iako ga ne prikazuju tako, gol je na križu bio i Isus. Pater Ivan Golub kaže: „Dijete koje je najbliže raju ima oči kakve je imao prvi čovjek dok je bio u raju. Ono ne vidi da je nago.“

Na kraju sam se predao i sišao u čitaonicu. Ondje sam u novinama našao prilog jedne poznate novinarke koja je, ne budi lijena, ispitala poznate hrvatske političarke kakvu vrstu donjeg rublja nose. Naravno, one su joj se povjerile: nisu željele ispasti lažno licemjerne i nemoderne; nisu željele pokazati da političari imaju nekih tajni pred javnošću; sigurno su barem jednom bile na reviji donjeg rublja; možda su gledale i Oprah show u kojemu žene svjedoče o tome kako se osjećaju kada nose razne vrste gaćica, a kako kada ih ne nose uopće. Ukratko, nisu uopće imale obrane i zato su upale u klopku kao naivni zeko. Prilog je izašao u kontekstu našeg gospodarskog kraha i općeg siromaštva – ljudi prekapaju po kantama, a one, eto, pričaju o halterima i čipkicama.

Sad znam što me smetalo u onim eterskim gaćicama: bilo je i drugih načina da muževi, dečki i partneri pokažu bliskost s voljenim ženama. Spikeri su ih mogli pitati koji parfem ili čokoladu vole, jesu li im prsti na ruci duži ili kraći od dlana, koja im je najveća želja i koliko puta dnevno uzdahnu. I obratno: muževi, dečki i partneri mogli su spikerima reći da gaćama maše samo poražena vojska i da njihove žene, djevojke i partnerice gaće toga jutra nisu odjenule za slušatelje sanjive knjižnice te da ih, kada se vrate doma, neće za njih niti skinuti. To se, međutim, neće čuti: vesela radiopostaja i jest vesela zato što nikada ne dira u prave probleme, što nikada ne ispravlja najkobnije predrasude, što svoj duhovni volumen demonstrira na banalnim i bezveznim stvarima. Zbog toga nisu ni političarke mogle bezobraznici odbrusiti da u Sabor, Vladu i Politiku ne ulaze ni s gaćama ni bez njih, nego s idejama, programima i radom. Pocrvenjele bi da lažu.

Iako su, dakako, gaće zbilja važne. Ne samo zato što, kako kaže Hristo Nikola Kaftandžijev, žena atraktivnim donjim rubljem stječe ljepotu i seksepil, a time i moć nad muškarcima. Toliko su nam važne da ljudi često, na što su me upozorili u dućanu, kupuju barem broj premalene gaće – čine im se ljepše. Gaće su pravi Rubikon: za ljude u gaćama ne kaže se da su odjeveni; no sve dok imaju gaće, nisu ni posve goli. Gaće imaju rubni status, nalik okviru slike: gledano iz slike, okvir je dio zida, a ako se gleda iz zida, okvir je dio slike. Purinijeva kuća-galerija bit će za svoje stanovnike potpuni životni okvir, davat će im sve potrebno za život, a u njoj će biti i pokopani. I tako sam u knjižnici, umjesto da radim nešto korisno, mislima odlutao do Knifera i Loosa i toga da je ornament zločin: meandar koji uokviruje tunike jedini je predmet slikanja Julija Knifera. Knifer slika ornament – ubojicu umjetnosti – i tako ga pretvara u umjetnost; budući da slika nešto što je rub – njegova slika zapravo sadrži samo okvir. Možemo reći da Knifer na svojim prividno jednostavnim slikama i crtežima slika tijelo (i tijelo je okvir: ako ga gledam iznutra, dio je svijeta, a za sve koji ga gledaju izvana dio je mene), a možemo reći i da osim okvira ništa i ne postoji te da mi nismo ništa više od nabora u tkanju svijeta.

Iz tog me mudrovanja probudila ceduljica čipkastih gaćica mlade knjižničarke na kojoj je pisalo da se ne smiju peglati i strojno prati te da su marke Victoria’s Secret. E, pa, više nisu secret, rekao bi moj dragi cinični kolega Robert Bajruši.