Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

BRAČNI KREVET ZA TRI OSOBE

Bojana Pejić, ispitujući kako Velika Povijest raspolaže našim tijelima i kako politička tijela napadaju našu intimu, prepričava vic iz SSSR-a: tvornice pokućstva proizvodit će bračne krevete za tri osobe jer Lenjin je uvijek s nama.

Velika Povijest svoju je ručetinu spustila na sve obitelji, pa i na moju. Moj je djed tako zajedno sa svojom braćom, što službeno, što neslužbeno, 1941. saznao da njihovo prezime nose i Židovi (Židovi Beckovi spominju se i u knjizi Obitelj Jasminke Domaš Nalbantić gdje preživjeli svjedoče o svojim najbližima nestalima u holokaustu). Budući da moji Beckovi nisu imali pojma ni tko su ni odakle su došli, te da nisu imali nikakva rodoslovlja predaka, čak ni obične krsne listove, mogli su samo tužno gledati u svoje poduže nosove. Tek ih je blizina smrtne opasnosti trgnula iz (rasne, vjerske i nacionalne) letargije i odnekud su pribavili liječničku diplomu svojega djeda na kojoj je iz hrpetine njemačkih fraza izvirivalo spasonosno kršćansko ime. Tako su udovoljili odredbama Nirnberškog zakona što je propisivao rasnu čistoću do trećeg koljena i ona ih je jeziva ruka ispustila. H. C. Andersen u Zimskoj kraljici zamislio je ogledalo izliveno u paklu koje dobrotu odražava kao zloću, a ljepotu kao ružnoću. U tom bi ogledalu to oslobađanje izgledalo kao izvrnuti odraz evanđeoskih ribara koji vraćaju u more nevaljale ribe. Uz malo manje sreće, snalažljivosti ili podmićivanja, ili uz malo drugačije gene – jer ja istinu ne znam – i moj je djed, zajedno s tada brojnom rodbinom, mogao lako zaploviti kao oblačić negdje nad Poljskom, a mene ne bi bilo, barem ne u ovom obliku.

Tu moja mudrovanja o utjecaju pradjedova na naš životni put završavaju, a započela su kada me u vojsci (hrvatskoj) moj brat po oružju, časnoga prezimena Rukavina, spontano i bez zlobe nazvao Austrijancem. Iz njegove crno-bijele hrvatsko-srpske vizure (zapravo bijelo-crne) svijet je bio jednostavno mjesto – a u njegovu je središtu bila točka koju je lako mogao pokazati na karti, grad iz kojeg potječu svi Rukavine. On je mogao biti siguran da su mu u zadnjih tisuću godina svi preci Hrvati, a mogao je i navesti značajan broj Rukavina zaslužnih za narod, među kojima nije najneznatniji general Đuro Rukavina, junak napoleonskih ratova, čovjek koji je prvi službeno progovorio hrvatski u Saboru. Iz te je slike jedino ispala pojedinost da je Hrvatska od 17. do 20. stoljeća bila imigracijska zemlja, da se u nju više ljudi useljavalo nego što se iz nje iseljavalo te da je zbog toga teško naći Hrvata i Hrvaticu kojima kad-tad u prokreaciji nije sudjelovao stranac ili strankinja. Baš su tako i 1941. ispale sve one obitelji podrijetlom iz Szatmara, Boskowitza, Schleininga, Bečkereka, Egbela ili, u mojem slučaju, Opave.

Budući da o svojim strancima nisam ništa znao, nisam o njima sve do dvadeset sedme niti razmišljao. Ali počeo sam nakon onog razgovora s Rukavinom, a rezultat je bila jedna jedina misao: upravo to što o njima ništa ne znam, najdragocjenija mi je pouka. A ne znam ništa zato što su se jezikom i običajima posve prilagodili novoj okolini. Nisu željeli biti ništa drugo nego građani zemlje u kojoj su živjeli i u svojim genima nisu vidjeli nikakvu prepreku tome, a nisu ni oni oko njih. I zato sam zapamtio onu opasku Tome Rukavine: bio je to sitan oblik nerazumijevanja i neprihvaćanja stranog, ali ne stranog po vanjštini, nego stranog po nekoj biti, stvarnoj ili izmišljenoj. Takav način razmišljanja, koji Rorty naziva metafizičkim (a moj naziva ironičnim), ne uzima u obzir mogućnost da osoba bude inicirana u krivo pleme te stoga naučena da igra krivu jezičnu igru. Moj brat po oružju nije se upitao što bi bilo da se rodio u drugom jeziku i da je zbog toga postao druga vrsta ljudskog bića.

No vjerujem da i sam osjeća tjeskobu što kao „Ličanin“ živi u Zagrebu – da ga utješim, u Zagrebu je oduvijek bio znatan broj doseljenika, a domorodaca, pravih Zagrepčana, u dvadesetom stoljeću nikada nije bilo više od pedeset posto. I da ga dodatno utješim, samo glupani ne prihvaćaju nekoga za svojeg sugrađanina ako taj to želi biti. Kad čujem da se tko ruga dotepencima, sjetim se da je i moj djed jednom bio dotepenac, i to u doba kad se dotepence smještalo iza bodljikave žice. Lokalpatriotizam samo je prva stepenica na grandioznom nacističkom stubištu, smiješan kao i rasna/nacionalna isključivost: tko može biti siguran da mu prabaka po majčinoj liniji nije imala nosatog i kuštravog ljubavnika koji je odlično svirao violinu i bio neodoljivo duhovit?

A što se onog nosa tiče, ne gledam ga više samo na starim fotografijama i u ogledalu, nego i, s ljubavlju i ganućem, na licu svoje kćeri (a katkada ga i brišem). Rođena je na kraju stoljeća toliko okupirana genima da je pravedno kako je upravo njemu pripala čast da dešifrira ljudski genom. Tako je stoljeće kojim su vladali inženjeri ljudskih duša širom otvorilo vrata programerima ljudskih duša da nas dalje gnjave. Oni su otkrili da je naše tijelo tekst, da je tajna života ispisana u rečenicama, da je čovjek iskaziv u riječima i da se identitet može pročitati. Nevjerojatno, doista: u početku zaista jest – riječ! Otkako su Watson i Creek otkrili četiri slova – A, C, T i G – kojima je ispisan tekst nad tekstovima, genetika izumljuje svoju leksikologiju (značenje gena), sintaksu (spajanje gena), morfologiju (genetske promjene) i etimologiju (porijeklo gena); genetičari zasad još sastavljaju rječnike i gramatike, ali ubrzo će izlaziti i jezični i stilski savjetnici – upute za pravilno i lijepo ispisivanje ljudskog genoma. Jer dok se genetska geografija i genetska geologija više ne smatraju politički korektnima, genetska filologija ohrabruje se na sve strane. Poznavanje genetskog tetragrama ACGT daje znanstvenicima osjećaj božanske moći: ne poštujući copyright možebitnog autora, genetski tekst već ispravljaju i dopisuju; iako jezik tek sriču, hrabro ulijeću u genetske intertekstove, citate, parafraze i kolaže – najnoviji je proizvodnja ljudske kimere, bića sastavljena od dva genetski različita organizma.

Otkako je tijelo predmet lingvistike, zlo postaje besmislica, pravopisna pogreška ili šum u komunikacijskom kanalu. Za otklanjanje zla (ako se shvaća simplificirano kao u Zelenoj milji Stephena Kinga, tj. zlo = bolest = zloća = ludilo = zločin = smrt) genetičarima dostaju tek olovka i gumica: prvi put otkako smo okusili plod sa stabla dobra i zla imamo stvarnu priliku zagristi i plod s druge zabranjene voćke u rajskom vrtu – stabla života. Nije zato čudno da je Watson jedan od osamdeset nobelovaca potpisnika pisma Georgeu W. Bushu u kojem ga mole da ne blokira savezne fondove za istraživanja stanica ljudskog embrija. Riječ je o oplođenim jajnim stanicama po klinikama za umjetnu oplodnju, zamrznutim embrijima koje njihovi roditelji nisu željeli roditi – dakle, riječ je o suvišnim ljudima (ili, za pobornike pro choicea, o suvišnim potencijalnim ljudima). Šteta ih je baciti u smeće kada se na njima lijepo može eksperimentirati – a ako to neće raditi državni instituti, ionako će raditi privatni.

Iz Obitelji pamtim svjedočanstvo Maje Bošković Stulli s kojom dijelim ljubav prema usmenoj književnosti. Kada se 1945. upisala na studij hrvatske i ruske književnosti, profesor Antun Barac upitao ju je tko joj je Magda Bošković. Odgovorila mu je da su sestre i da je poginula u logoru. On se ganuo i rekao više za sebe: „Znači i ona. A bila je velika nada naše mlade poezije.“ Nikad nećemo saznati što je sve potencijalno izgubljeno. Bez obzira na to hoće li budućnost ekonomije, politike, kulture i društva biti ispisana četirima slovima nukleotida ili će abeceda budućnosti, kako to priželjkuje Hans Küng, biti Deset zapovijedi, Velika Povijest ispisivat će se i dalje na našim tijelima, a vjerojatno i u njima. A nos, na koji sam tako silno ponosan, vjerojatno će ukinuti kao ružan relikt prošlosti.