Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

ČAROBNO OGLEDALO REKLAMA

 

S jumbo plakata smješka mi se djevojka u kupaćem kostimu s leopardovim točkama. Iznad nje riječi: Otkrijem li se…; preko nje grafit …vidjet će se modrice. Reklama uvijek spaja zavodljivost i prisilu – i obično ih prikriva.

Kraš to nije skrivao reklamirajući bombone Jump. „Jump sam probala na nagovor prijateljice“, piše na jednom plakatu. Nisam ja, ona je – arhetipski je odgovor svih koji su okusili zabranjeno voće jer strepe od nezamislivih posljedica (Adam: Žena mi je dala sa stabla, pa sam jeo; Eva: Zmija me prevarila, pa sam jela). „Jump je moje najbolje iskustvo“, hvali se mladić s drugog plakata, nevino-delinkventskog pogleda. Iskustvo se ovdje ne rabi u značenju utjehe za životni promašaj („Brak mi je propao, ali to mi je dobro iskustvo“), nego kao lijepo iskustvo. Sumnjam da bi Michelangelo (ležao je na skelama) ili Cervantes (ležao je u zatvoru) stvaranje svojih remek-djela opisali kao lijepo iskustvo. Budući da lijepo iskustvo isključuje bilo kakve tegobe ili patnje, a time i plodove, mora biti rezervirano za turističke atrakcije poput paraglidinga, skutera, škampa na buzaru ili slasnog jointa. U te dvije rečenice s Kraševih plakata ima više ispraznosti, neodgovornosti, hedonizma, površnosti i banalnosti nego u svim saborskim odborima zajedno. Poziv s plakata Uživajmo javno tako je redundantan. Što se uživa? Droga, naravno, svi su već shvatili. Ili će valjda Kraševi marketinški čarobnjaci reći da Hrvatima otkrivaju javnost užitka?

Na plakatima s natpisima Mi smo za legalizaciju droga se ne spominje otvoreno. To što droga nije ni u bombonima ni na plakatima, podsjeća me na pedofilske stripove. Oni nemaju rep na koji bi im zakon mogao staviti soli jer su djeca iz njih dvostruko isključena – na koricama je istaknuto da se djeci ne smiju prodavati, a unutar korica djeca su ionako nacrtana, a ne prava. Otrovan sadržaj profitabilnije je zamotati u benigne papiriće nego obrnuto, što pokazuje primjer kauguma u obliku cigareta koje više nigdje ne možete kupiti. Ukratko: tvornica koja djeci bombone prodaje pod drogu gnusna je jer utire put dilerima koji drogu djeci prodaju pod bombone. Krinka legalizacije kojom su se zakrili nimalo ne pomaže, zbog osobita načina na koji droga ponižava konzumenta. „Mušterija će propuzati i kroz kanalizacijsku cijev i preklinjati dilera da kupi drogu“, iskustvo je Williama S. Burroughsa o uživanju droge (a on je se barem nauživao). A sve dok potreba za drogom postoji, netko će je i ispunjavati.

Ovisnost može propagirati i politička stranka (u ovom slučaju HDZ/HSP/HKDU). Mladić tužniji od koker španijela, s plavom radničkom kapicom na glavi, ulazi u halu gdje mu priopćuju da su svi dobili otkaz. Mladić se bez riječi okreće i odlazi kupiti benzin, ali već izvađeno crijevo vraća pošto je pročitao da je gorivo opet poskupjelo. U krupnom planu: cajger na rezervi. Na kraju odlazi doma, zagrli trudnu suprugu i pita što je za ručak. „Grah i zelje od jučer“, ona odgovara, a on, sve jednako tužan, otvara bocu piva: „Nešto treba poduzeti.“ I ne poduzima ništa. Možda ima još koja epizoda te obiteljske sage koju sam propustio (vidio sam, naime, tri spota iz te serije), ali i ove su me oduševile: prava, dosljedna, konzistentna predizborna politička poruka.

Ne moram ni reći da bih ja sve napravio suprotno od viteza tužnog lika sa šahovnicom na štitu. Prijeti li mi otkaz, potražio bih drugi posao; dobijem li otkaz, postavio bih neko pitanje (o razlogu, o uvjetima, o otpremnini); vjerojatno bih se s nekim i posvadio; da dođem na pumpu na rezervi, uzeo bih benzina koliko mogu; ako ne mogu održavati auto, ići ću biciklom, tramvajem ili pješice; ako neću jesti grah (bažul i zelje bogečko veselje), ispeći ću jaja; u svakom slučaju neću kupovati pivo ako nemam za život (i ne kupujem ga, iako ga veoma volim, a najviše laško). Taj mladi čovjek koji bez riječi prima otkaz, koji rezignirano odlaže cijev s benzinske crpke a da nije natočio ni kap, koji rutinski otvara pivo: eto glasača kojemu se obratila reklamna kampanja lijepe naše desnice. Njegov je fotorobot toliko vjeran da ga vidim pred očima: pasivan, bezazlen, politički neaktivan, potišten, dobroćudan, nijem, pomalo sklon alkoholu, skroman, naviknut da sjeda za prostrt stol ili posao. Poznajete li ga? Ja da, posvuda je.

Zato su vrlo neobične reklame protiv ovisnosti. Tu i tamo iskrsnu spotovi protiv pušenja u kojoj kamera ulazi s dimom cigarete u usta pušačice, prolazi kroz njezin jednjak i grkljan te stiže sve do alveola. Potom patolog reže jetru i mozak (te sam dvije reklame vidio, a valjda ih ima još). To je rijedak primjer vrlo efikasne, ali i etički dvojbene, kampanje ogađivanjem. Zašto dvojbene? Zato što se sve može ogaditi! Možete li zamisliti promidžbu protiv nasilja u kući u kojoj muž naočigled kamere mlati ženu, a njoj iz usta lete zubi, sve usporeno? Ili spot protiv oružja u kojem patolog obducira dijete koje je iz očeva pištolja ubio vršnjak? Vegetarijansku kampanju u kojoj bi vam prikazivali klanje životinja i izradu paštete? Zubarsku kampanju u kojoj bi vam otkrili kako se, zapravo, proizvode slatkiši? Sve bi te reklame bile smjesta, uz brojne proteste skinute s programa, a netko bi od autora i urednika osjetio i kakve sankcije.

To što se reklame protiv pušenja i dalje vrte pokazuje da je država položila pravo na tijelo građana, a drakonske mjere govore o odlučnosti da provede svoju volju. Nema nikakvih olakotnih okolnosti za pušače: iako nisu cigarete izmislili, iako su odrastali u kulturi pušenja, iako se reklame za cigarete posvuda vide, iako za prestanak pušenja treba više od dobre volje. Pušači jednostavno nemaju pravo činiti sa svojim tijelom što žele: ni u jednoj od dvije reklame pušačice nisu pušile u zatvorenoj prostoriji; nisu ugrožavale ničije zdravlje osim svojega – jedna je pušila na ulici ispred poslovne zgrade, a druga je izašla iz dječje sobe i zapalila na trijemu.

Poseban je cinizam da se trio HDZ/HSP/HKDU obraća upravo onom glasaču kojeg je naslijedio iz socijalizma i brižljivo njegovao onemogućivši za svoje desetogodišnje vladavine sve sindikate, studentske udruge, nevladine organizacije kao oblike institucionalnih pritisaka (neinstitucionalne su pridržali za sebe). Depresivni glasač s kapicom mora samo jedno u demokraciji, glasovati za njih, a oni će obaviti dalje sve za njega. Komocija je toga glasača tolika da zimi nema volje ni snijeg očistiti pred svojim vratima (moraju doći komunalci), a za volanom se ne sklanja ni vatrogascima ni hitnoj pomoći s upaljenim sirenama (čemu sam stalno svjedokom).

Čarobno ogledalo reklama nije pravo ogledalo – preko njega je zapravo nalijepljeno lice jednako za sve, a mijenja se samo s modom. To što država zaposjeda tijelo građana i građanki pod izlikom brige za zdravlje, nema veze – važno je jedino da su se kamere za videonadzor zavukle već i pod našu kožu. Ne morate misliti – mi mislimo za vas. Leopardovo krzno na onom kupaćem kostimu oblikovano je kao optička varka: mrlje se iz daljine rasplinjavaju i ostavljaju dojam da je djevojka gola. Kostim se spaja s tijelom, djevojčino se tijelo pretvara u robu koju reklamira, modrice (znakovi prisile) miješaju se s leopardovim točkama. Prisila je posvuda, neuhvatljiva poput optičke varke, a lijepa naša tijela nisu ni lijepa ni naša.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.