Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

LJUBAVNICA NA NAPUHAVANJE

Dok vodim ujutro djecu u vrtić, prolazim uz jedno skrovito trešnjevačko parkiralište na kojem stoji grupica muškaraca s malo prtljage – nekad ih je više, nekad manje. Odjeveni su u traperice i kožne jakne, uglavnom imaju brkove, nižega su rasta i tamnije kože, a naslonjeni su na aute albanskih i rumunjskih registarskih pločica. Parkiralište je zgodno smješteno uz autoput pa će se lako prekrcati u kombi ili kamion koji će ih povesti u Sloveniju i dalje, Italiju, Austriju i Njemačku.

Igračke su uvijek djeci na raspolaganju i to je smisao njihova života, ljubav koju mogu pružiti klincima i od njih ih primiti – to je filozofija Priče igračaka, prvog dugometražnog kompjutorskog crtića. Lutke koje na to ne pristaju, koje bi radije provele vječnost u sterilnom muzeju nego da ih djeca poderu i na kraju bace, gube ono najbolje od života lutke. Tim Wilcox, pedofil koji je do 1984. sjedio po zatvorima i bolnicama, ostavio je skromnu korespondenciju s kolegama pedofilima. U tim je pismima stalno iznova opisivao ne samo svoje aktivnosti s djevojčicama, koje je pritom fotografirao, nego je i planirao fotografije, maštajući koga će sve i kako slikati. „Htio bih jednom slikati Vicki i neku od 19 godina. A volio bih i s jednom od 14“ i „Možda bi mogla i Yvonne i neka druga curica. Bilo bi baš slatko poslikati Yvonne i neku drugu curu kako se ližu“, samo su četiri nasumce izvađene rečenice. Kod njega se sve spojilo: pornografija koju je konzumirao bila mu je uzor za novu pornografiju; viđeno je uprizorivao, a ako nije mogao uprizorivati, opisivao bi u pismima. Djevojčice su bile samo žive lutke na čijim je tijelima ispisivao svoju opsesiju.

„Potlačeni ne mogu govoriti“, rekla je Gayatri Spivak. Ni glumci i glumice u pornografskim filmovima ne govore – njihovi se uzdasi sinkroniziraju kasnije. Kao što lutka ima uvijek isti izraz lica, tako su i oni osuđeni na dojam vječnog zadovoljstva. Žive lutke opisali su oni koji su ih vidjeli na tržnici modernih ropkinja u Arizoni kraj Brčkog: stoje na sanducima u donjem rublju, a kupci ih biraju i plaćaju prema dobi, visini, težini i iskustvu. Kroz Bosnu, a valjda i kroz Hrvatsku, prošlo ih je četvrt milijuna a da ih nitko nije primijetio – zahvaljujući čemu će posjetitelji europskih javnih kuća s veseljem konzumirati najnovije seksualne proizvode.

„Osjećam se kao Barbie, svi me zovu Barbie, volim Barbie. Jedina je razlika što je ona plastična, a ja sam živa. Nema nikakve druge razlike“, rekla je Hayley Spicer, pobjednica jednog od britanskih natjecanja u sličnosti s Barbie. Barbikino upadljivo mršavo tijelo, proporcija koje su fizički nemoguće i prkose gravitaciji, govore jedino o represiji i samokontroli – sasvim u neskladu sa šarenim slikovnicama o Barbie, kojih je moja kći puna, u kojoj se Barbie ludo provodi u holivudskim studijima, na havajskim plažama ili pred oltarom u kraljevskoj vjenčanici. Barbienu želju za potrošnjom i samotransformacijom opisuje Susan Bordo: „U društvima u kojima smo uvjetovani gubljenjem kontrole čim vidimo poželjne proizvode, možemo nadvladati svoje želje jedino čvrstom obranom od njih. Vitko tijelo kodira tantalovski ideal dobrog upravljanja sobom, u kojemu je sve u redu uprkos kontradikcijama potrošačke kulture.“

Dok Barbie vitkošću tiranizira žene, Hans Bellmer u Berlinu je 1933. tiranizirao lutke – njegove lutke imaju iskrivljene udove i u grotesknim su pozama, odbojne i privlačne, kako kaže Daša Drndić, monstrumi koji nas plaše i fasciniraju. Takva je i krojačka lutka što gospodari Ulicom krokodila Brune Schulza – a oživjela su je braća Quay u istoimenom animiranom filmu, jednom od najljepših filmova ikad napravljenih. Kada vidite te lutke šupljih glava, progonitelje u svijetu što se raspada i tone u mrak, vidite pralutku – lutku što se spušta u makabrično, odakle je potekla, jer su arhaična društva preko nje stizala do umrlih predaka. Kada je Hitler 1943. zabranio proizvodnju igračaka da se resursi nacije ne rasipaju, lutka je bila još relativno ljudska. Barbie je već pomalo neljudska, a kiborg, naša današnja lutka, postljudski je idol, spoj biološkog i tehnološkog. Lutka-igračka postaje i životinja, kako upozorava Suzana Marjanić, prinesena na oltar znanosti kao što su se nekada žrtvovali idoli. I dalje: njihovi organi postaju naše proteze, a nas same pretvaraju u žive lutke-trupla.

Radnici što se s parkirališta u mojem susjedstvu otpremaju na Zapad također su organi za polumrtva društva, žive proteze za ekonomije koje penzioneri ne mogu održavati. Izloženi su ondje kao i žene na londonskim ulicama, a i potječu iz istih zemalja. I jedni i drugi sudjeluju u ekonomskoj pornografiji i samo su živa zamjena za lutku za napuhavanje iz sex shopa – smiješnu mrtvu ljubavnicu za mrtvog ljubavnika.