Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

LJUDI BEZ MAŠTE

Cirque du Soleil ima nekoliko programa, a svaki ima drugo geslo; Alegria počinje ovim riječima: Ako nemate glas, vičite; ako nemate noge, trčite; ako nemate nade, izmišljajte.

Nisu svi invalidi sretni poput Paula Wittgensteina, filozofova brata, ratnog invalida za kojega su skladali za lijevu ruku i Stravinski i Ravel. Jedan je naš mladi telefonist vodio beskonačne privatne razgovore na račun svoje tvrtke. U samo nekoliko mjeseci, nazivajući i mnoge komercijalne linije, nabio je poslodavcu račun od sto tisuća eura. Nije bio lijen i stupio je u kontakt s vlasnicima tih komercijalnih linija te s njima postigao dogovor da njemu isplate polovicu novca koji će im isplatiti njegova tvrtka. Taj članak iz crne kronike ne bih nikada pročitao da, što je jedinstven slučaj, uz tekst nije bila objavljena i fotografija mladića. Fotograf ga je dočekao na izlazu iz neke zgrade i slikao en face iz neposredne blizine. Fotografija nije ostavljala mjesta sumnji: mladić je slijep.

Slijed misli fotografa i urednika zamišljam ovako: slijep je i neće me vidjeti dok ga slikam; novine ne čita i neće znati da mu je slika objavljena; i da mu tko kaže za sliku, ionako ne zna kako izgleda. Prva je karika u tom lancu slaba: čak i ako mladić nije čuo škljocanje aparata i zujanje filma što se premotava, vjerojatnost je velika da je nešto ipak vidio. Većina slijepih nešto vidi: jedni posjeduju tunelski vid – vid im je sužen na točkicu u sredini vidnog polja; drugi posjeduju periferni vid – zamjećuju stvari samo na rubovima vidnog polja; trećima je slika izlomljena, četvrti primjećuju obrise, peti razlikuju svjetlo od mraka. Nije presudno što i koliko slijepac vidi, te da se radilo o invalidnoj osobi koja je još k tome očito specifičan bolesnik – ovisan o telefonima (što, imajući u vidu osuđenost na sluh, i nije nimalo neobično). Presudno je to što su ga novine smatrale slijepim, dakle depriviranim.

Kada nekoga smatrate depriviranim, skloni ste fotoaparatom učiniti nešto što vam inače ne bi nikada palo na pamet. Gvatemalski su seljaci linčovali japanskog turista koji je fotografirao dječicu u igri jer su ga smatrali potencijalnim kidnaperom. Možda je i bio, nema veze: ali da ga za spiritističkim stolom danas upitate bi li mu i u Japanu palo na pamet fotografirati tuđu djecu na ulici, a da ne zatraži za to dozvolu njihovih roditelja, siguran sam da bi odgovorio niječno. To što je smatrao da za egzotične urođenike vrijede druga pravila nego za Japance koji imaju privilegij voziti se u vlakovima što nikada ne kasne, platio je životom.

Postoje i ljudi koje seksualno uzbuđuju oni s amputiranim udovima: sklonost se zove akrotomofilija ako je usmjerena prema drugome, a apotemnofilija ako netko želi sakatiti samoga sebe kako bi mu tijelo odgovaralo predodžbi. Dok su drugi fetišizmi usmjereni prema neživim objektima ili određenim dijelovima tijela, akrotomofile privlači njihov nedostatak, odsutnost, razlika (iz ovog izviruje Derrida, zar ne). Upravo taj tjelesni manjak većinu normalnih odbija i izaziva u njima prezir i gađenje – normalni ne vole invalide, vole samo njihove naljepnice za parkiranje pa ih je zato pola u Hrvatskoj dobiveno preko veze.

Urednica HTV-ove emisije Dobro jutro bila je iskrena: u početku je mislila da njezinu emisiju zbog lošeg termina gledaju samo kućanice, umirovljenici i invalidi, ali je poslije s olakšanjem ustanovila da je zanimljiva i ostalim gledateljskim klasama. Zbog te bi rečenice urednica kod mene odmah dobila jedinicu iz lektire: nije pročitala ni Krležin Vučjak (Horvat je stopostotni ratni invalid), ni Proljeća Ivana Galeba (Galeb je penzioner), ni Šteficu Cvek u raljama života (Štefica nije atomski fizičar). No urednica razmišlja mozgom televizijskog marketinga: ako emisiju ne gledaju mladi koji imaju džeparac ili žene koje raspolažu obiteljskim budžetom, bolje da emisija niti ne postoji. Zbilja, kome treba emisija koju bi gledao nezaposleni pedesetogodišnjak? Ili zašto trošiti novac za sinkronizaciju gluhima kad ne mogu dobiti lijepe i dobro plaćene poslove? I Ani Sršen su u Hrvatskom olimpijskom odboru govorili da ne može biti vrhunska sportašica bez noge i da invalidi ne mogu kao sportaši predstavljati Hrvatsku. I onda je baš Ana Sršen osvojila srebro na Mediteranskim igrama, broncu na europskom prvenstvu, bila je četvrta na Olimpijadi i još je srušila svjetski rekord na sto metara prsno. I sve to bez lipe potpore HOO-a, Zagreba ili sponzora; ima tek stipendiju za studij biologije koja stiže sa zakašnjenjem od osam mjeseci. Premda je svaki deseti čovjek invalid, smatra ih se zbilja manje vrijednima. Nogometni mešetar Mamić našao je vremena da se pridruži bratu i sestri Kostelić kada su ih sa zlatnim medaljama građani trijumfalno dočekali na Trgu bana Jelačića; no kada su ga na tom istom trgu (ali praznom) čekali na štandu postavljenom da se pomogne trogodišnjem Lovri oboljelom od spinalne mišićne atrofije, nije se pojavio. Iako je obećao da će doći i dovesti neke Dinamove igrače da pomognu skupljati novac, imao je važnija posla: toga je dana nogometni klub Aston Villa objavio da će istražiti sve sumnjive transfere, a najsumnjiviji im je bio onaj s Dinamom i Balabanom. I tako je Mamić hitno oko sebe okupio novinare koji su poslušno zapisivali da on nema pojma o tih pišljivih devet milijuna funti.

Za tako nevrijedne ljude kao što su invalidi, od prijeratnih četrdesetdevet centara za liječenje i rehabilitaciju ostala su samo četiri; oni ne mogu studirati u Dubrovniku (nijedno tamošnje visoko učilište nije za njih prilagođeno) kao što ne mogu ući ni u Hrvatski savez invalida rada, Udrugu civilnih invalida rada i Savez organizacija invalida Hrvatske. Budući da je dvije trećine invalida na svijetu u dječjoj dobi, problemi invalida uvelike su problemi djece: kod nas postoji enormnih pet osnovnih škola za invalide i čak dvije srednje. Urednica HTV-a s mnogo bi više poštovanja govorila o invalidima, kućanicama i umirovljenicima da se sjetila generala čija se invalidnost svodi na trzajnu ozljedu vrata (od klanjanja vrhovniku), kućanica na koje su glasila bogatstva njihovih mafijaških supruga (Sliško, recimo) ili saborskih umirovljenika. Ali nisu joj tog trenutka bili na pameti.

Jednom je pri dodjeli novinarskih nagrada HND-a u Opatiji bilo riječi i o neukim i potkupljivim novinarima koji stvarnost „iskrivljuju“ (a trebali bi je, valjda, „odražavati“). Mi olako shvaćamo svoj odraz u ogledalu i smatramo da je uvijek dužan nalaziti se na svome mjestu i biti nama na uslugu. Ipak, drugačiji je odraz u venecijanskom ogledalu, drugačiji na žlici što služi za pripremu droge; drugačiji je odraz na zatamnjenom staklu službenog BMW-a, drugačiji u izlogu propale Name; drugačiji je odraz u Bunaru želja, drugačiji na prozorskom staklu kada u tri ujutro zurite u noć. Ogledala nas jednako mogu uvrijediti i time da nam pruže točan odraz i time da nam ga uskrate, a i posve malena mogu se nadviti nad nas i progutati nas. Svoje odraze možemo naći na bezbrojnim mjestima, pa i u novinama ili na slijepčevim naočalama. Pitanje je samo vidimo li ih.

Invalidnost je pogrešan pojam: invalidi nešto ne mogu, ali mogu nešto drugo. A i svi smo mi u nečem jaki, a u nečem slabi. Invalidi se ne razlikuju od drugih ljudi: pomoć im treba, a mogu je i pružiti. U nečemu pak, kao Ana Sršen, mogu biti i nadmoćni, barem meni. „Uvijek sam razmišljala o onom što mogu napraviti, a ne što ne mogu“, kaže ona. Nada je nešto tako tjelesno kao što su glas ili noge. Mašta je samo jedna velika proteza, a i sve ono što je izmaštano – književnost u prvom redu. Oni bez nje jedini su invalidi koje poznajem. „Ne plačimo zbog njihovih zlih djela, plačimo zbog toga što nemaju mašte“, kaže Nick Cave.