Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

MRTVACI POD POPLUNOM

Kada je velika riba progutala Jonu, on se u njezinoj utrobi durio i nervirao, grizao i ljutio, zdvajao je dok su mu trave omatale glavu i vapio zbog toga što su za njim zauvijek zatvoreni zasuni, ali nije poduzimao ništa sve dok Bog ribi nije zapovjedio da ga ispljune na obalu; Pinokio je u kitovu želucu pokazao više smisla za praktično: zapalio je unutra vatru i sam natjerao neman da ga oslobodi. Teško je za sve nas male Jone i Jonice – koji gljivarimo u nekom malom, privatnom mraku, ili većem, društvenom – povjerovati kako ne treba čekati na konjicu (koja ionako ne mora stići u zadnji čas), nego da se možemo osloboditi i sami; ma koliko maleni bili, ne možemo nikada biti tako maleni kao što je bio Pinokio u odnosu na Monstra, strah i trepet svih sedam mora.

Ne moram reći da je Jona hrvatski odgojni ideal; Hrvatska ima dugu tradiciju beskonfliktnosti: samo da spomenem jedinstvo radničke klase do Domovinskog rata i jednodušnost hrvatskog naroda poslije njega. Odgoj za beskonfliktno društvo počinje od malih nogu: najsretnije su obitelji koje se uopće ne svađaju; najbolja su djeca koja su poslušna. Naravno da nakon dvadeset godina svi u toj obitelji polude: razgovor je kao disanje, sastoji se od govora i slušanja, i od razmišljanja o onome što se čulo. Kao što kaže moj omiljeni dječji psiholog Pavao Brajša, ne razgovara se u našim obiteljima premalo, razgovara se pogrešno. Naši su razgovori nalik kolodvorima preko kojih vlakovi stalno dolaze i odlaze, ali nitko nikada ne presjeda. Beskonačni monolozi slika su naših obitelji, književnih predstavljanja, tiskovnih konferencija i saborskih zasjedanja – iza fasade tih monologa čuče nedodirljivi autoriteti nesposobni da podignu i mrvicu tereta iz vreće odgovornosti. Beskonfliktnost nije samo cilj demonstracija hrvatske desnice (oni ne traže baš puno, samo da svi Hrvati misle jednako), ona je na svakom koraku: nijedan naslov o pronevjerama, krađama i utajama iz Ferala, Nacionala i Globusa nije ni jednom potaknuo ijedan sud da štogod poduzme.

Tek su mi Radionice kulturalne konfrontacije Nataše Govedić prizvale u pamet da mi ne znamo ući u konflikte i izaći iz njih. Zato obilujemo povijesnim raskidima: Tita i Staljina, Srba i Hrvata, mlade hrvatske države i socijalnih prava, Aralice i Jergovića. Demonstrativan odlazak uz lupanje vratima, dakle, dobro poznajemo – ima li što nova? Može li se koga saslušati, razmisliti o tome što se čulo, odgovoriti na postavljeno pitanje, uzeti tuđe mišljenje u obzir, pristupiti komu, izraziti sućut? Ili smo zauvijek osuđeni na misli iza blindiranih vrata, osjećaje iza službenih priopćenja, otvaranje tuđih glava pajserom? Od ultimatuma počasnog pukovnika Čondića vladi do tvrdoglavog odbijanja socijalno-liberalne ministrice zdravstva da preda ostavku zbog smrti dvadeset i jednog pacijenta put je dugačak jedan milimetar: ne zanima me što svi drugi govore, važan (važna) sam samo ja. Proizvodi odgoja u poslušnosti ujedno su i njegovi proizvođači: djeca koja slušaju roditelje kasnije će slušati nastavnike, profesore, dočasnike, časnike, generale, šefove, menadžere, liječnike i ostale velike i male vođe; a ako se tko i sam pretvori u V/vođu – još bolje. A sve zato što uopće ne vjerujemo da se konflikte može rješavati.

Mrtvaci pod poplunima, izraz je to iz jedne barokne Habdelićeve propovijedi, metafora našeg licemjerja koje kamufliramo lažima, karijerama, nosovima iz kataloga plastičnih kirurga, obrazovanjem, tekstovima, žiroračunima, automobilima, titulama – protezama koje nam mogu pomoći taman toliko koliko poplun može zagrijati mrtvaca. Mrtvaci pod poplunima samo su varijanta novozavjetnih obijeljenih grobova, mramornih vila s gnjilim sadržajem (tj. farizeja; jednostavnije se može reći izvana uj, iznutra fuj). Ti su popluni medijske zvijeri u čijim smo raljama, kitovi u čijim smo utrobama, naši bezvoljni gospodari koji su trijumfirali nad nama. No život još uvijek može početi – probudimo li se u tijelu tog mrtvaca i zbacimo li poplun sa sebe.

Oni u kitu živi su mrtvaci: samo čekaju da budu probavljeni. Na takvu se sudbinu može različito reagirati. Postojani kositreni vojnik H. C. Andersena nije ništa poduzeo da izađe iz riblje utrobe. U njemu je mirno stajao sve dok mu želučana kiselina nije uništila boje sa sjajne uniforme, a kada su ribu rasporili, njega su bacili u vatru – što se i inače događa poslušnim vojnicima. U kitu je završio i Orwell: on je mislio da se u kitu totalitarizma može još jedino pisati, pa je pisao. No bilo je to pisanje očajnika. Jona se, bezazlen poput goluba, okrenuo onostranom i odande izmolio spas. Ali Pinokio je zapalio vatru.

Poigrao se on vatrom još prve večeri kad je bio načinjen: budući da nije osjećao bol, umalo je izgorio; vatrom mu je prijetio i lupež Stromboli koji ga je zatvorio u kavez; vatra mu je bila suđena. Da je priča o Pinokiju tragedija, on bi u kitovoj utrobi naložio vatru vlastitim tijelom te kao svojevrsna žrtva paljenica podario slobodu svojemu ocu. Ali Pinokio nije tragedija: dobroćudni je lutak građu za oslobodilačku vatru našao izvan sebe i sretno doputovao u Tirol u kojem je živio dugo i sretno.

Farizeja bi se moglo nazvati spasiteljem s protezom: oštri mu čavli prolaze kroz umjetne udove i ne uzrokuju nikakav bol; čovjek ispod popluna sposoban je samo za umjetnu žrtvu i njome vam može donijeti samo imitaciju slobode. Kao što Hardt i Negri misle da nema više središta i margine, tako Rushdie misli da više nema kita. Ako je to istina, naše tijelo sastavljeno od laži, karijera, proteza, obrazovanja, implantata, tekstova, automobila i titula ogoljeno je i svima izloženo; nema više mjesta u koje bismo se mogli zavući, nema više popluna kojim bismo se mogli pokriti. A ako smo vani, slobodni smo raditi i vikati što nas je volja.

S tim se mislima, dok gradske vlasti uklanjaju sve više ležećih policajaca pod izlikom da smetaju autobusima, od vas oprašta jedan kupac gladi koji je sve gladniji što više troši, jedan ubogi mrtvac koji na sebe trpa poplune i poplune – i opet pod njima drhti od hladnoće. A kao i svaki mrtvac koji drži do sebe, i ovaj ima oporuku (duhovnu, niste valjda misli da ću vam što ostaviti): Budite veseli! Samo se veselje računa! Veseli su najbolji!