Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

PAF, PAF, PAF

I ja sam bio među 70.000 posjetitelja koji su se na Internetu priključili na Big Brother – prvi naš reality show – i pogledali što to Andreja Šipek radi doma. Nažalost, nisam vidio ništa od mogućih atrakcija – kako se depilira, tušira ili obavlja nuždu, recimo. Jedino što sam vidio bili su mladi ljudi okupljeni oko kompjutora kako gledaju sebe na ekranu i odgovaraju na e-mailove onih koji gledaju njih kako gledaju sebe na ekranu. To me podsjetilo na Fletcher Memorial, imaginarni dom Rogera Watersa za neizlječive diktatore i tirane, mjestašce na kojem mogu nastaviti laštiti medalje i oštriti osmijehe. Jedna je od tamošnjih atrakcija i zatvoreni televizijski sustav na kojemu se dementni autokrati mogu redovno pojavljivati te se tako uvijek iznova uvjeravati da su živi.

Dovoljno je neugodno što mladi uživaju u Big Brotheru, zabavi prikladnijoj za senilce. Još je neugodnije što im treba Internet da zamisle Velikog Brata. Meni je dovoljan telefon. Nazvala me tako anketarka koja za UN provodi istraživanje o korupciji u Hrvatskoj. Pošto mi je postavila pitanja o korupciji na svim razinama vlasti – na koja sam odgovorio, naravno, potvrdno – prešla je na pitanja o mojem osjećaju sigurnosti. Ispitala me koliko se osjećam sigurno u kvartu, na ulici i u stanu; koliko često odlazim u goste i koliko ih često primam; je li mi stan osiguran, imam li alarm, psa ili oružje; mogla me je još jedino pitati koliko imam novca i gdje ga držim – ali nije. Shvatili ste već da je moja simpatična anketarka lažni glasnik i da moji odgovori nisu otišli u UN, nego u neku privatnu zločinačku organizaciju. Ja sam to, priznajem crveneći se, shvatio tek koji dan kasnije pošto sam pročitao u novinama policijsko upozorenje građanima da ne nasjedaju lažnim anketama i da ne odgovaraju na ankete duže od dva pitanja, a i onda samo s da ili ne. Lopovi, dakle, sada znaju sve o mojem dnevnom rasporedu i imovinskom stanju.

Zaokupljen tjeskobnim mislima otišao sam u dućan kupiti kruh, mlijeko, sok i bombončiće, ali nisam ušao unutra. Možete li zamisliti što sve prodavači znaju o vama i vašim navikama? Kupujete li mnogo ili malo; smrznuto ili svježe; jeste li samac ili niste; imate li djecu i koliko ih imate; pazite li na novac ili trošite nemilice; pazite li na cijenu ili ne; jeste li fajnšmeker ili vas je baš briga što jedete; planirate li kupnju ili kupujete stihijski; dogodi li vam se kada da uzimate robu na dug ili ste došli samo po kavijar i guščju paštetu; jeste li vegetarijanac ili više volite junk food… Da ne nabrajam dalje zbog čega sam sve odustao od ulaska u dućan, otišao sam po novine. Ali oklijevao sam se deklarirati i pred prodavačicom u kiosku. Ljubitelj hadezeovskog Večernjeg ili esdepeovskog Jutarnjeg? Pavićev Globus ili Pukanićev Nacional? Vijenac onih šašavaca iz Matice hrvatske, lijevi Zarez ili Hrvatsko slovo koje bi opet nekog strijeljalo? Heretički Feral, vojni Velebit? Playboy ili Glas Koncila?

Uzdahnuo sam i pomislio da mogu barem platiti račune u pošti. Ali onda će znati koliko trošim struje, vode i plina; koliko sam na telefonu i imam li Internet; koliko kasnim s plaćanjem i tko mi je sve poslao opomene. Odlazak u knjižnicu također otpada. Teorija ili beletristika, poezija ili proza, odjel za djecu ili odrasle, stripovi ili časopisi? Videoteka otpada iz sličnih razloga. Podignutog ovratnika prolazim kraj obiteljskog liječnika (zamislite neugodnosti ako doktori u pauzi prepričavaju naše kartone jedni drugima) i župne crkve (tamo barem ne smiju prepričavati što čuju, ali dovoljno je neugodno što barem jedan zna).

Veliki Brat stalno motri. Naša svakodnevica od novina, bolesti, hranjenja, grijeha i čitanja stalno je pod njegovim mikroskopom. No ona nije banalna sama po sebi, banalnom je čini samo njezino banalno prenošenje, isprazno poput Big Brothera. U njemu nema mjesta za susretljivost knjižničarke koja će rezervirati željenu knjigu; neprofesionalnost djevojke iz videoteke koja će upozoriti na loš film; magistricu iz apoteke koja dijeli djeci bombone; pekare koji će me na lošem hrvatskom ljubazno pozdraviti; prodavačicu koja će me obavijestiti da mi je sin bio kod nje prije pola sata – mikroskop približava sliku, ali ne i glas. A da ne govorim o doista ljekovitim susretima kakvi su se događali svima nama i kakvi se događaju svakodnevno. Ako je prijenos prazan, ne znači da su i ljudi koji se prenose takvi.

Možete li zamisliti išta besmislenije od izravnog prijenosa Wendersa dok radi na knjizi snimanja svojega filma o nebu nad Berlinom, Hawkinga kako rješava jednadžbe svojega imaginarnog vremena, Austera dok tipka rečenice o gradu staklenih zidova ili Cohena dok ga posjećuje zamišljeni anđeo i pita ga želi li mir u svijetu ili mir u duši? Na svim tim prijenosima ne bi se vidjelo ništa! Mikroskop Velikog Brata nije instrument za naše povećavanje, nego za smanjivanje. Njegova je nemilosrdna redukcija ta koja nas svodi na ništa, a prijenos uživo krajnji je dokaz da doista i nismo ništa. Srećom, prijenos može prenijeti i više nego što želimo. Anketarka je iz mojeg iskrenog brbljanja saznala da se stalno motam oko kuće, da u naš stan stalno netko dolazi i da nemam pojma što bi se u njemu moglo ukrasti. Mogu biti potpuno spokojan: tat neće doći. I kad mi je pozvonila anketarka HRT-a s pitanjima gledamo li političke emisije ili crtiće ujutro, bio sam opet potpuno iskren: djeca obožavaju vijesti, a ja ne propuštam dječji program.

Za gospođom sam zatvorio vrata bezbrižno se smiješeći. Veliki Brat nije mi ni do koljena: što on zna o važnim stvarima. Ionako se po hodnicima Fletcher Memoriala igra rata s podjetinjelim Pavelićem, Tuđmanom, Titom i Pinochetom. Paf, paf, paf – ludog li prijenosa. A Cohenu je anđeo rekao da svjetskih mirova ima više nego duševnih – no da mu je ipak ostao još poneki.