Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

PARTFIŠEM NA VLAST

 

Tog je dana u Hrvatskoj, kao i svakog dana, bez posla ostalo stotinu ljudi, u Beogradu su hapsili Miloševića, u Zagrebu su pokapali kralja poker aparata Ivicu Sliška, a ja sam nakon ohoho godina prošao uz svoju osnovnu školu: žičana je ograda rastrgana, vrata školskog dvorišta širom otvorena, čempresi u živici podivljali, slomljeni ili osušeni, pijesak za doskok u dalj zarastao u travu, razbijene boce na atletskoj stazi, koševi i golovi slomljeni, zidovi škole išarani, rolete rastrgane, a prozori – i to je bila točka na i spomenika depresiji – toliko masni od prljavštine da sam kroz njih jedva vidio klince u ofucanim učionicama.

Zašto su prozori prljavi? Sjećanja se znaju pretvoriti u čudovišne laži, ali ovo nije taj slučaj. Ne samo što je školsko dvorište bilo besprijekorno održavano davnih sedamdesetih, nego je i školska ograda bila nepropusni zid: bilo je nezamislivo da se strana osoba, poput mene danas, šetka pod prozorima za vrijeme nastave. Novac je, dakako, tome pomagao: Brodarski institut u susjedstvu, zahvaljujući jedinstvenom položaju u Jugoslaviji i poluvojnom statusu, u novcu nije oskudijevao, pa je mogao i školi u svojem susjedstvu uskočiti u potrebama, tim više što su se u njoj obrazovala i djeca zaposlenika instituta. Ali nije sve u novcu: kanta vode i stara krpa ništa ne stoje, a prozori su ipak neizmjerno i nevjerojatno prljavi.

A koliko čišćenja posvuda! Poslije Bljeska cisterna je čistila cestu od ljudskih ostataka, kao što je i nakon ubojstva kralja poker aparata netko morao oribati Cvjetni trg. Osim najpoznatijeg čišćenja, etničkog, imamo još i počišćene banke i fondove, umivene televizijske vijesti i komentare, pročišćene službene verzije, pranje ruku od upropaštenih tvrtki i županija, gomile opranog novca i ponešto ispranih mozgova, političare sterilnih ideja i pristupa, televizijske i državne čistke, ušminkavanje biografija, friziranje ekonomskih i izbornih rezultata, filtriranje informacija i ljudi, glancanje oružja i kolajni, ribanje bundžija, a mafijaška ruka ruku mije. Ipak, čitam i slušam jedino o ekonomskoj truleži, političkim govnima, nogometnim prljavštinama, vojno-špijunskim svinjarijama, društvenim gadostima i terorističkim sranjima.

Danas je jasno da je sigurnost socijalističkog školskog dvorišta bila samo iluzija, jednako kao što je bila naivna i freska na zidu školske blagovaonice: novozagrebački neboderi i nad njima, poput sunca, garancija budućnosti – protonska jezgra okružena elektronskim putanjama. Odonda je Brodarski institut propao zajedno s jugoslavenskom vojnom industrijom i hrvatskom jadranskom orijentacijom, Novi Zagreb stekao je međunarodnu urbanističku slavu kao loš primjer, borba hrvatskog proljeća za čiste račune (i, valjda, dugu ljubav) nepovratno je izgubljena, prvoškolci nalaze igle u dvorištu i dobivaju drogu ispred škole, atomsko sunce palo je na zemlju, a za vrijeme našeg rata samoupravljači iz jednog OOUR-a napali su samoupravljače iz drugog i pobili ih, samoupravljačice silovali, a proizvodna i obrtna sredstva opljačkali. U svemu je tome prošlo neprimjećeno da su dobile otkaz i tete čistačice koje su brisale školske prozore i glancale bistu socijalističkog heroja.

Čistačica na sveučilištu u Agri, opisano je u Djeci ponoći, pošto je počistila ostatke sasječenog utemeljitelja Slobodne Islamske skupštine Miana Abdullaha i komadiće tijela njegovih ubojica, „protestirala je kod sveučilišnog nadzornika poslova: ako se takve stvari i nadalje budu događale, ona zaslužuje malo povećanje plaće“. Umjesto povišice dobila je otkaz. Ista se stvar dogodila i tetama čistačicama u Konzumu: možda ste primijetili, u Konzumu više nema podjele na čistačice, blagajnice i prodavačice – svi zaposlenici rade sve. Sve na veću novčanu slavu poslodavca; čim su gotovi s jednim poslom, prelaze na drugi. To se odražava na njihovim licima, iako ne i na plaćama. Izrabljene radnice osmjehuju se znatno rjeđe (osvjedočio sam se) od radnica propale Name u čije se prostore Konzum uselio, iako su Namine prodavačice svakodnevno zurile u police koje su se praznile bez ikakve nade da se ikad napune. Kao na reportaži s Kube u kojoj je strani reporter snimao višekatnu robnu kuću, potpuno ispražnjenu. Na beskrajnim policama nalazila se tu i tamo poneka konzerva, samo uvećavajući dojam praznine i propasti. Na reporterovo pitanje prodavačima što rade ondje i što kažu eventualnim kupcima, odgovorili su: Uvijek im možemo ponuditi osmijeh.

Tete čistačice činile su, zajedno s tetama kuharicama i domarom, respektabilan dio glasačkog tijela radničkog savjeta i mogle su utjecati na ishod glasovanja o odlukama bitnim za nastavnike. Animozitet bijelih i plavih ovratnika uzrokovao je i sumrak teta čistačica, tako da su s radničkim savjetima nestale i one. Svakako, po prozorima vidim da ih više nema u školi; ne znam jedino je li još u njoj sjajna brončana bista koju su u moje doba glancale. Prikazivala je narodnog heroja Većeslava Holjevca, general-potpukovnika u mirovini, komandanta Zagreba 1945. On se poslije u sebi pokajao za ono što je činio, a u znak pokajanja, kao zadužbinu, izgradio Velesajam. Danas to ne bi bilo tako jednostavno: sva je prilika da bi i taj hrvatski vitez (ima i spomenik u svojoj aveniji) morao do Haaga. On je, međutim, uživao prava pobjedničke vojske, ona ista koja danas traže i braniteljske udruge za svoje članove. Ali, eto, tih prava više nema: pravo na mučenje političkih protivnika, njihovu egzekuciju i konfiskaciju njihove imovine, a sve to bez suda i branitelja, kakvo je Holjevac uživao poslije onoga rata, ne smatra se više dostojnim civiliziranih naroda.

Borci za izgubljena prava, međutim, znaju da ne živimo svi u istom vremenu i da ne priznaju svi napredak prava potlačenih i poniženih ljudi, muškaraca, žena i djece, pa čak i biljaka i životinja. Ne sviđa se svima što je, zajedno s tetama čistačicama, s kioska nestao i pedofilski časopis Jung und Frei, što se nosoroge više ne smije ubijati samo da bi im se otpilio rog, što se ne smatra da je veća sramota biti silovatelj nego silovan, što se ne smatra da je etnička čistoća pola narodnoga zdravlja (a jednodušnost s vođom druga polovica), što ne viču svi strancima van

Prozori su mi važni: najveći sam dio školskog uzrasta proveo gledajući kroz njih. Dosadni učiteljski glasovi ušli su na jedno uho, a na drugo izašli, ali poglede kroz školske prozore nisam zaboravio. Nisam jedini: studenti Filozofskog fakulteta žale se, više nego na lošu nastavu, nemarne nastavnike ili seksualno zlostavljanje, na nevjerojatnu, neizmjernu i skandaloznu prljavštinu. Zato mislim na tete čistačice kojih više nema. Tete čistačice – to smo sada svi mi! Osmijeh na lice i hrabro: krpicom od jelenje kože na mrlje na savjesti, huknuti na naočale, metlom pred vlastiti prag, partfišem na vlast, kantom i vodom na prozore naše djece.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.