Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

RAZMIŠLJANJA LEŽEĆEG POLICAJCA

 

„Drugovi! Pisci o seksu glupo raspravljaju koji je bolji: kratak debeli ili dugačak tanki!“, vatreno je izvikivala društveno svjesna radnica u filmu Dušana Makavejeva W. R. Misterije organizma. Ona je mislila na nešto drugo, a ja mislim na ležeće policajce. Kao ni drugarice radnice u obnovi i izgradnji, naše se gradske službe ne mogu odlučiti između tankih dugačkih ili debelih kratkih.

Izduženi ležeći policajci protegnuti su preko obiju traka poput glista: mogu biti posve spljošteni i dolaziti u nizovima kao na Horvaćanskoj, mogu biti žute boje i u paru kao u Ujevićevoj, a mogu biti i sami, šareniji od daždevnjaka, u bivšoj Lenjingradskoj, primjerice. Njihova su suprotnost unikatni brežuljci iz Varšavske ili zabetonirani ležeći policajci s Jaruna, slični starinskim kamenim mostovima, na koje se imate penjati i penjati, a ni vidik s njih nije za odbacivanje. Između prvih i drugih po veličini nalaze se oni od reciklirane gume (na Prisavlju i Langovu trgu, recimo), ćoškasti i tvrdi, nalik divovskim nacističkim kornjačama ili podmornici kapetana Nema što je provirila iz asfaltnog mora.

Gradski oci podržavaju raznolikost seksualnih navika svojih birača i biračica (da, baš seksualne: zar ležeće policajce – ili policajke, tko se već nalazi u čijim snovima – ne najavljuje znak s jednom ili dvije bludne izbočine?). Dugački tanki su za one kojima se uvijek žuri, koji samo malo potkoče, prodrndaju se preko njih i brzo nastave obavljati poslove bez kojih bi svijet stao; kratki debeli su za one koji vole usporiti, polako se na njih popeti, neko se vrijeme zadržati u tim blaženim visinama i tek potom lijeno sići, kao s brdašca (njihovo je geslo: bolje da se ljulja nego da žulja); oni srednji su za nastrane, koji uživaju u oštrim bridovima, zakovicama i tvrdoj gumi, zatim za bigamiste koji biraju kose dijelove pa voze između njih, jednim kotačem na jednom, a drugim na drugom, kao i za one koji su svoga tela gospodari pa se uspinju samo jednim kotačem, a drugim se čvrsto drže kolnika.

Ležeći policajci uza sve su to i znakovi krize civilizacije. Nakon što je utrošen enorman novac na sve bolje i brže automobile, pa potom još enormniji na sve bolje i brže ceste, shvatilo se da se ljudi samo bez veze ubijaju pa su postavljene prepreke: kritična je brzina razvoja dosegnuta, ne može se ni dalje ni brže. Iako me srce boli kad god vidim novu cestu s novim policajcima (mogli su komotno ostaviti staru i novce dati sirotinji), opet mi je i drago vidjeti ih jer pokazuju da nismo posve poludjeli, da nas vrtoglavica nije posve obuzela i da je još moguće odgoditi kolektivni suicid.

I dok tako ležećih policajaca i policajki nedostaje na hrvatskim cestama i ulicama, na našim životnim putovima ima ih i previše. To su ljudi preko kojih ćete prijeći kada u bilo kojem životnom smjeru date gas; iznenada će vam se naći pod kotačima i razvaliti vam čitav sustav. Oni ne pružaju aktivan otpor, samo pasivan; šute i leže posve inertni i nepomični; sve podnose, ničemu se ne nadaju. Poput ležećih policajaca načinjeni su od praktički neuništivog materijala, a za podlogu su prikovani nezamislivim silama. Njihova je savjest mirna: ako se izližu ili ih tko iščupa, bit će zamijenjeni novima. Ne možete ih maknuti ili obići: želite li nastaviti svojim putem, možete jedino usporiti i nadati se da nećete izludjeti u prvoj brzini.

Što je ta sila koja ljude pretvara u balvane, a prijatelje, rođake i kolege u prepreke, koja vuče u dubine poput olova? Je li to glupost, za hrvatskog boga Krležu mračna snaga i kaotična sila pod nama koju još nismo nadvladali? Ili je to pesimizam koji Bruno Ferrero (slatka li prezimena) opisuje kao mrzovoljna starca za koga je sreća izmišljotina budala, žrtva ludost, djeca otrovne zmije, a šutnja bolja od umjetnosti?

Kako je dilemu između tankih dugačkih i debelih kratkih riješila drugarica s početka priče? „Ja kažem da je to lažna dilema! Ne možete vjerovati medijima! Veselje se računa! Veseli je najbolji!“ Za ljude koji su preuzeli životnu ulogu ležećih policajaca stvarno nema veselja, uvijek su tihi i turobni, bez obzira na to jesu li tanki dugački ili debeli kratki. Protiv gluposti Krleža nudi optimizam prema kojem će ljudski napredak izvan svake sumnje nadvladati glupost; Ferrero protiv čangrizavosti prepisuje poljubac djeteta; čudovišta iz ormara (Pixar/Disney) otkrila su da dječji smijeh proizvodi više energije za njihova postrojenja od dječjih suza. Valjda je i dilema između nedostatka razmišljanja i nedostatka osjećaja isto lažna, pa je smijeh lijek i protiv slabosti razuma i protiv slabosti srca.

I još samo da objasnim tko su ti mrzovoljni trupci, ti ležači olovnih leđa, ti ljenjivci iz džungle na asfaltu, ta kruna balvan evolucije, ti šampioni inercije: to su vam svi ljudi osim nas samih.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.