Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

ŠETNJA MINISTROVIM KROKODILOM

Moja je žena gotovo uvijek pametnija od mene, a baš uvijek brže misli i primjećuje. Dok sam ja na televizoru tupo gledao kako ministar turizma u sklopu akcije Kupujmo hrvatsko na Stradunu prodaje hrvatske proizvode – a potomci gospara i fakina rado se guraju oko štandova s cedevitom, bajaderama i žlahtinom – kaže meni žena: „Vidi ga, ima Lacoste majicu.“ I da nije taj krokodilić zinuo, bilo bi razložno pretpostaviti da ministar na sebi vjerojatno nema ništa hrvatsko. No kad je već zinuo, znatiželja me vuče u njega. Zašto ministar nije nosio MTČ majicu, rublje Nade Dimić, Borovo cipele i sunčane naočale iz Ghetaldusa? Zbog imena, naravno, ili branda, kako se to danas kaže. Proizvodnja brandova jedna je od najvažnijih industrijskih grana, toliko važna da se i hrvatski pisci dijele na one koji su svoje ime uspješno pretvorili u brand (Zoran Ferić i Miljenko Jergović prvenstveno) i na one koji su u tom pogledu podbacili. No tu i nema neke mudrosti: ako imamo novca, svi ćemo radije kupiti proizvod poznatog imena. Ne samo zato što Plzenjsko pivo bolje zvuči od Ožujskoga ili Lacoste od MTČ-a, nego zato što su uistinu bolji. Oni svoje svjetski poznato ime duguju tradiciji i kvaliteti – Česi pivo rade od čega se pivo i treba raditi, a Lacoste majica može se nositi godinama i neće se ofucati. A zašto hrvatski proizvodi nemaju ime? Zato što je ime rezultat dugoročnog ulaganja. Ime se ne stječe preko noći, nego dugotrajnim radom, ako treba i s gubitkom u početku. Ime stječu oni koji ne žele zgrabiti novac i pobjeći s njime nego planiraju budućnost. Ime neće steći onaj tko ne vjeruje u budućnost. I tako sam u krokodilovu trbuhu otkrio zašto hrvatski proizvodi nemaju imena. Nemaju ga jer se u Hrvatskoj ne vjeruje u budućnost.

Odonda sam često sjedao u taj krokodilski trbuh i razmišljao o tipovima koji nose Lacoste majice, a nas uvjeravaju da kupujemo hrvatsko. Možda bih ja i kupovao hrvatsko – kada bih imao s čim. A kako nakon plaćanja računa i kupnje hrane odjenuti sebe, ženu i djecu, tako da mi odrasli ne izgledamo kao prosjaci, a djeca kao siročad? Nemojte se smijati: za tekuće potrebe još se nađe, ali žena i ja radimo i ne možemo među ljude odlaziti ni poderani, ni izlizani, ni zakrpani; djeca, kao što je poznato, rastu iz nogavica i rukava, a tenisice broj 27 stoje točno koliko i tenisice broj 47. To je cijena individualizma – ne postoji sindikat za kulturne proletere poput mene (šifra: lektoriram po kućama).

Prodavači hrvatskog nemaju brige za sutrašnji kruh. Kada tražite mjesto za parkiranje, uvijek činite isto: tražite ga u onim ulicama gdje mislite da ćete ga naći. Tek ako ga tamo ne nađete, idete u one ulice gdje parkinga obično nema. Po tom se principu odlazi i u kupnju; po tom principu marketinške agencije traže klijente: idu prvo onima koji vjeruju u moć marketinga. Ne idu onima koje prvo trebaju uvjeriti da je uopće potrebno reklamirati se – to je nedopustiv gubitak vremena. A kad marketinški stručnjaci nađu klijenta, savjetuju mu to isto: mora se truditi oko ljudi koji kupuju kod konkurencije i preoteti ih. Ne isplati mu se truditi oko ljudi koji to nešto uopće ne kupuju. Za političare vrijedi ista lekcija: valja se truditi oko ljudi koji još uvijek izlaze na izbore; glupo je gubiti vrijeme na one koji neće izaći glasati (a i da ih nagovorite da glasaju, mogli bi glasati protiv vas).

Zbog toga političari – za istu plaću – prodaju sve manje artikala, zbog toga ih kupuje sve manje ljudi; zbog toga se politički prostor sužava, a apstinencija povećava. Zbog toga je pitanje Generala pitanje broj jedan (i jedino pitanje), i za desnicu i za ljevicu: ljudi koji u to vjeruju izaći će na izbore i glasati za izručenja ili protiv njih; oni koji ne vjeruju neće izaći i zapravo nisu važni. Jer naše političare ne zanima budućnost. Život bez budućnosti znači da se spomenici podižu živima (Aloisu Mocku, Hansu Dietrichu Genscheru, Ivanu Pavlu II. i Franji Tuđmanu, a i Dragutin Tadijanović bio je na otkrivanju spomen-ploče – sebi). Taj crv sumnje da potomci neće cijeniti što i mi neiskorjenjiv je kao i očajnička želja da se ostavi trag u našem snijegu. Ništa se nije naučilo iz sudbine gradova s imenima partijskih sekretara pa se i dalje mijenjaju imena gradića (Duvno u Tomislavgrad, Vojnić u Gvozd pa onda natrag u Vojnić). Ponašamo se poput onih koji si na nadgrobne spomenike upisuju ime i godinu rođenja, ostavljajući samo prazno mjesto za godinu smrti. Toliko će, valjda, djeca znati napraviti.

U krokodilovoj utrobi zaključio sam da mi ne samo što u potomke nemamo povjerenja, nego nas oni uopće ne zanimaju: Zagreb je prodao jedan čitav gradski trg da bi privatnik na njemu izgradio lokale i stanove. A zašto se ne bi trg unovčio kada se ionako nema kome ostaviti? Slučajno ili ne, na službenom plakatu kojim se obilježavalo devet stotina godina Zagreba bilo je samo jedno dijete među samim starcima. Djeca su odsutna i iz misli. Kada je zbog starosti posječeno drveće na Tomislavovu trgu, svi su se zgražali zbog sječe. Nitko se nije veselio zbog potomaka koji će za pedeset godina šetati pod krošnjama. A nije zato što nam je strana pomisao da smo i mi samo potomci kojima je netko jednom zasadio to drveće. Uostalom, o kojim ja to potomcima govorim kad se stanovništvo Hrvatske svake godine smanji za 20.000 ljudi.

Političare ne zanima proširenje političkog prostora, žele vladati ostacima ostataka; ne žele povećati broj poduzeća, žele se izboriti za što više mjesta u nadzornim odborima preživjelih; ne žele povećati gospodarski rast, žele što više ugrabiti iz budžeta; ne žele da se više proizvodi, žele veće poreze; između umjetnih pluća za novorođenčad i defibrilatora za umirovljenog generala vlada će se odlučiti za ovo drugo; ne žele manju apstinenciju, žele pobijediti. Naš će se politički prostor sužavati sve dok ne ostanu samo dva političara koji će se boriti za jedino mjesto u jedinom nadzornom odboru, jedino zastupničko mjesto u parlamentu i jedini ministarski portfelj u vladi. Tada će zadnji hrvatski političar zadaviti predzadnjeg, popraviti kravatu i svečano izaći na birališta gdje će biti jedini glasač; glasat će za samoga sebe i to će biti kraj naše politike. Potom će stati na pult Kupujmo hrvatsko i prodavati suhu koru kruha.

Srećom, nitko to neće primijetiti, pa neću ni ja liti krokodilske suze. Iako svi imamo nekoga kome bismo voljeli podići spomenik, a oko nekih bi se imena postigao i širi konsenzus, strpimo se. Imajmo povjerenja u vrijeme i pustimo ga da radi za nas. I pripazimo da spomenik u međuvremenu ne podignu nama.