Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

TABULA RASA

 

U dobroj staroj malograđanskoj obitelji tata solidno zarađuje, mama kuha, pere i pegla, djeca su poslušna i sve je jedna topla srećica, samo na kraju, pošto poispadaju kosturi iz ormara, netko završi u sanatoriju, netko u zatvoru, a netko na groblju. Svaka sličnost s našom politikom nije slučajna: već je dosadno čitati u novinama, stranicu za stranicom, o svim zloporabama, utajama i kretenarijama vlasti i njezinim dionicima zrelima za sanatorije, zatvore ili groblja. Da ista stega tlači građanina u društvu i dijete u obitelji, lijepo je napisao još Rousseau, iako je bio ništavan otac i promašeni političar. Višak autokracije i manjak iskrene komunikacije, zahvaljujući kojima hrvatske novine ne oskudijevaju skandalima, vidimo i u starozavjetnom receptu za odgoj sina iz Knjige Sirahove: „Savij mu šiju dok je mlad i nagnječi mu rebra dok je malen.“ Gle čuda, tako se i vlastodršci odnose prema podanicima.

I naši roditelji imaju svoje Predsjedničke dvore, Zabranjeni grad, zaključanu spavaću sobu u koju djeca nemaju pristupa noću (kada je navodno ondje najzanimljivije, u što sumnjam); naši roditelji ondje obavljaju poslove o kojima se djeci ne povjeravaju; budući da djeca istinu ne bi mogla odgovorno podnijeti, o tim se poslovima mora i može lagati, pa se djeci prodaju najblesavije priče – da se ne zaplećem u vrpce na koje su u nas tajno snimljeni razgovori političara, naveo bih Nixona koji je tajnicu okrivio da mu je zabunom izbrisala kompromitirajuće magnetofonske vrpce; djeci se, nadalje, smije svašta obećati bez ikakve obaveze, ionako će na to kasnije zaboraviti; novčane transakcije naših roditelja obavijene su velom tajne – ako bi djeca otkrila koliko roditelji imaju i gdje to drže, mogla bi postaviti nerealne zahtjeve; prošlost je naših roditelja besprijekorna, držanje u ratu časno, a mladost čedna; roditelji djecu smiju uhoditi, pretraživati im džepove, čitati njihove dnevnike i prisluškivati telefonske razgovore – za njihovo dobro, dakako; djecu se ne pita za mišljenje o važnim stvarima, ali smiju pred gostima demonstrirati svoje vještine; u djecu se vrlo mnogo uložilo, pa su djeca zato dužna roditeljima, a roditelji djeci nisu dužni; djeca naših roditelja su nasljednici, što znači da njihova prava uloga nastupa tek po smrti roditelja kada nasljeđuju ime i imetak – do tada nemaju pravo glasa. Uopće, roditeljima je pitanje časti ne dopustiti da ih djeca maltretiraju – ali o maltretiranju djece ne misle ništa loše. Zadnji je roditeljski izum narukvica što odašilje preko satelita signale i tako omogućuje stalni nadzor.

A sve je to zato što naši roditelji, kao da su formirani u predfrojdovskom dobu, ne smatraju da dijete ima vlastiti svijet, nego u djetetu gledaju malog čovjeka. Taj je mali čovjek prazna ploča bez ikakva sadržaja u koju se onda upisuje sebe. Mali čovjek jedino ima urođenu sklonost zloći koju treba neprestano krotiti, suzbijati i tesati (tako da je suhi otesani kolac idealna metafora dobrog odgoja – a ne neotesano vijugavo stablo). A kad se umorno odgojiteljevo oko noću sklopi, tu je, čuva se u Školskom muzeju, spasonosni pojas sa šiljcima koji će djetetu osigurati nevin san, ubodima sprečavajući mališana da leži na trbuhu, pretpostavka je izumitelja, prevenirajući samobludne radnje. Vlast za to vrijeme mirno sniva u svome raju, onome istome iz kojega je batina izrasla.

Molim namrštenu čitateljicu ili čitatelja čiji se roditelji ne uklapaju u spomenuti opis da mi oproste – ni ja ne vjerujem da su baš svi naši roditelji baš uvijek gluhi autokrati ili patološki lašci i licemjeri. Hrvatski političari, međutim, jesu: za njih su građani djeca kojima ne polažu račune. I onda se dure kada im ti isti građani okrenu leđa i odu na izlete umjesto na birališta! Pa živimo u dobu koje i građanima i djeci daje puno dostojanstvo, u kojem postaju svjesni svojih prava, u kojem uče kako formulirati svoje prohtjeve i za njih se izboriti te u kojem se nitko tko ih maltretira ne može nadati da će se olako izvući. Budući da je Biblija debela knjiga, u njoj ima raznolikih izreka (pa ih i Sotona može navoditi za svoje potrebe, kao što su zabilježili Matej i Luka), tako da nije sve o odnosu roditelja i djece rekao mrzovoljni i mizoginični Sirah. „Djeco, pokoravajte se svojim roditeljima… A vi, očevi, ne ogorčujte djece svoje“, tip je uzajamne odgovornosti proklamiran u Poslanici Efežanima (Marcijan kaže: Laodicejcima). E, da, tome se približavamo i u obiteljima i u politici.

No glasača je, kao i djece, sve manje. Ponuda roba tolika je da se za djecu jednostavno ne može namaknuti novac, a usavršiti se u zvanju toliko je komplicirano da vremena nikad nema dovoljno. Djeca, kao crne rupe za novac i vrijeme, postaju neprihvatljivi luksuz, a društvo postaje prema njima ravnodušno. Društvo u djeci više ne vidi budućnost, nego osobni projekt pojedinca, poput aviomodelarstva ili izrade web stranica. Ne samo što su djeca malobrojna, nego su i malobrojnija od roditelja – jedinci nemaju podršku braće i sestara u odnosima s roditeljima: u zahtjevima, pregovorima ili sukobima. Isto se tako ne znaju ni s vlašću sukobiti, ne znaju zahtijevati, ne znaju pregovarati – znaju samo uzeti ili ostaviti. Baš kad nam se demokracija približila, počela se i udaljavati. Djeca odrasla u društvu ravnodušnu prema njima, postala su ravnodušna prema njemu. Osobni projekti sada razvijaju vlastite osobne projekte. A bili bi i ludi da se emotivno angažiraju oko institucija vitalno zainteresiranih samo za njihove porezne prijave, kad su se jedva riješili onih koji su svojim najvećim dostignućem smatrali to što su svoju djecu podučili kontroliranju rada debelog crijeva (i tako im dali najvažniju životnu popudbinu).

Ako nema demokracije bez odgoja za nju, što ako više neće biti nikoga za odgoj? Države su slične obitelji i po tome što više djece znači manje novca. Dok Italija svoje mjesto među najrazvijenijim zemljama zahvaljuje prije iznimno niskom natalitetu nego nekim drugim gospodarskim pokazateljima, nerazvijenim zemljama, poput Indije, veliki prirast stanovništva doslovno pojede gospodarski rast. Krene li uskoro Hrvatskoj i ona će početi eksploatirati siromašnije od sebe tako što će iz njih uvoziti već gotovu, odraslu djecu. Tada će prilika da se upozna onaj maleni, onaj ispod nas, definitivno propasti – ako se do tada ne otresemo autoritarnosti, znači da nam se uvukla pod kožu. No bit će prilike upoznati strance iz drugog naroda, rase i vjere. Oni će najprije graditi ceste i odvoziti smeće, a poslije će njihova djeca govoriti hrvatski i studirati, iako, možda, s čadorom na glavi. Moći ćemo upoznati onog kraj nas.

No da bismo opstali, a ne završili kao dobra stara malograđanska obitelj, opet ćemo na kraju morati razgovarati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.