Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck
TRIJUMF BEZVOLJNOSTI
Nije istina da u Hrvatskoj ništa ne ide i da ni u čemu nismo konkurentni: jedna firma koja radi pornografske Internet stranice zapošljava dvanaest ljudi; druga vrlo uspješno posluje s inozemstvom. Od stranih siteova besplatno dobiva stare slike – u zamjenu za reklamu – a njihovo gledanje naplaćuje (isključivo stranim klijentima) 75 posto jeftinije nego što to čine pornografi vani.
Najmanje mi je želja sablažnjavati se nad tim ili tvrditi da je moj interes za gola tijela isključivo profesionalan. Ako ima išta sablažnjivo, onda je to ispovijed Linde Lovelace koja je svjedočila kako je njezin angažman u pornoindustriji bio kružni niz prijetnji, silovanja, drogiranja i prostitucije, a da je od 600 milijuna dolara zarade Dubokog grla dobila tek neznatni djelić promila. Radije bih komentirao rečenicu iz članka Roberta Perišića nadnaslovljenog Bilanca trećesiječanjske kulture: „Nacionalizam kao pogonski motiv kulture sad je zamijenio uspjeh na tržištu, a umjetnici su u to ime ponovno spremni na sve žrtve.“ Ima sto puta pravo! A najtočnije je napisao da se naš kulturalni tržišni liberalizam „posve približio konzumerizmu“.
Kad sam bio mali, puno se pričalo o konzumerizmu, a sada je ta riječ izašla iz mode, kao i, recimo, pisanje Andrea Gorza; za njega je konzumerizam pasivnost, zaglupljivanje, rastresenost, samoća i dosada; igranje na neznanje, demagogija, niveliranje, prefabriciranje individualnosti; kultura konzumerizmu nije cilj sama po sebi nego uvijek mora nečemu služiti. Svi su kupci u supermarketu Don Juani koji gomilaju mrtve predmete umjesto mrtvih ljubavi; kad upitate Don Juana što misli o ženama, on će vam reći: „Ah, sve su one iste.“
I ja imam ideju za jedan ekonomsko-kulturni projekt, srodan Gavrilovićevu angažiranju poznatih naših umjetnika na slikanju kobasa za jumbo plakate. Dobro stoljeće prije nego sam se rodio, na djedovskom je gruntu u Podsusedu bio kamenolom pun fosila riba, školjaka i puževa, stanovnika nestaloga mora. Tamo je Ljudevit Vukotinović našao zagonetne kamene žlundre za koje se kasnije pokazalo da su kralješci dotad nepoznate vrste kita: nazvan je Mesocetus agrami. U sklopu svoje akcije Zagreb dok ga još nije bilo Gregl, Jandrić i Kovačić postavili su u dvorištu po kojem sam nekada trčkarao ploču kao podsjetnik na zagrebačkog kita, a i za to su jedva jedvice skupili novac. A što bi se od tog dalo stvoriti! U trenucima vizije vidim svoju rodnu kuću kao muzejsko-informativni centar posvećen kitu: izložbeni dio s fosilima, simulacijama i rekonstrukcijama; prodajni dio s knjigama, slikovnicama, plišanim igračkama, posterima, CD-ima, DVD-ima i kompjutorskim igrama, sve u znaku kita; restoran koji bi posluživao jela kao što su kitovski odrezak i whaleburger; organiziranje učeničkih ekskurzija i nagradnih natječaja; ekološka predavanja, radionice i seminari; turnir u malom nogometu stokilaša; Miss kit; mobitel Moby Dick… Kažem vam, za godinu dana svi bi u Hrvatskoj vidjeli kita i znali za njega, a dolazili bi i iz Austrije, Mađarske i Italije. Napokon, pa to je jedini europski kopneni kit!
A onda vizija prođe, neonska reklama na kojoj piše „Zalijte kita tim i tim pivom“ ugasi se, dječje crteže ulješura raznese vjetar i sav taj cirkus postane besmislen i neukusan poput kriški gavrilovićke na bujnom ženskom poprsju Dimitrija Popovića. Prvo, u vašaru od bebe kita, koja se prije deset milijuna godina odvojila od majke i umrla u jednom zelenom zaljevu podno Susedgrada, ne bi ostalo ni k; a drugo, ljudi bi se ubrzo kita zasitili i okrenuli konkurenciji: već je u Vrapču nađen prvi sljedeći kit, Gavella ima mamuta, u Banjavčićevoj je kip Jupitera, dok Zvijezda raspolaže ranokršćanskom svjetiljkom, prikladnom i za hodočašća; tu su i, recimo, Čikoš sa živim rodama ili Lubenice sa svojim lešinarima. Potrošački mentalitet nespojiv je s umjetnošću; Baudrillardovim riječima: „Djelo je ispražnjeno, ono postaje samo modno svojstvo, za njega se zna, u opticaju je, simbolizira nešto, a nakon nekog se vremena zamijeni drugim hitom“ (ili kitom, u mojem slučaju). A i to u sretnijim zemljama, u nas ni to. Nije kriva trećesiječanjska kultura, oduvijek su hrvatski autori bili nasukani kao kitovi u plitkom moru hrvatske kulturne politike. Upravo se Ljudevit Vukotinović ljutio da je izdao knjigu i da od toga ima samo sobu punu egzemplara, a tako je piscima i danas; kao što su današnji urednici plaćeni slabije od grafičkih sila, tako je i Šulek bio plaćen slabije od slagara; „Nemam posla i upućujem redakcijama očajne molbe za honorar“, mogao je napisati svatko tko danas piše, ali to je napisao Ujević. Dapače, možda je situacija i bolja nego nekada: sumnjam da će se neka od današnjih knjiga cvrljiti na policama trideset godina kao što se dogodilo Preobraženjima čiji su školski hvalospjevi bili obrnuto proporcionalni nakladi.
Sve što umjetnost jest, opire se prodaji. Opire se pasivnosti, zaglupljivanju, rastresenosti, samoći i dosadi; ne igra na neznanje, demagogiju, niveliranje i prefabriciranje individualnosti; ne želi ničemu služiti. Ono što se prodaje najsličnije je Lefebvreovoj ocjeni konzumerističkog seksa i erotizma: žalosno, umorno i mehaničko; šokantno i brutalno, a istovremeno je sav taj šok površan i prividan. Don Juan jednako postupa i na tržištu žena i na tržištu knjiga: rastreseno odbacuje na hrpu hladna tijela pri čemu ga ne napušta ni samoća ni dosada; da bi ga napustile, trebao bi to poželjeti, a on to ne želi, kao što ni Hrvati (ili Srbi, Bošnjaci, Slovenci, Talijani…) ne žele knjigu. Dapače, njima bi čitanje bila veća kazna nego meni da me natjerate drapati karte u muzeju kita.
Trijumf bezvoljnosti čitatelja čini se nebitan prema trijumfu vlasti koja je bezvoljno izgubila 800.000 radnih mjesta ili trijumfu banaka koje više vole brz uvoz nego solidnu proizvodnju; i tako je Hrvatska nakon deset godina neovisnosti dužna koliko je bila i Jugoslavija iz koje se – između ostaloga i zbog loših financija – izvukla u krvi. Ali trijumf bezvoljnosti otvorio je put trijumfu volje stranačkih profitera i aparatčika koji su čitavu zemlju pretvorili u pornografsku stranicu na kojoj ludi rade one stvari zbunjenima.
„Danas sam opet ručao samo čaj“, napisao je Matoš u Parizu. Nije imao ni kitburgera ni masnih kobasa na masnim grudima. Imao je, i još uvijek ima, samo bezvoljnih čitatelja koji sve više traže žalosno, umorno i mehaničko, a ako je pritom šokantno i brutalno, još bolje, samo neka ostane površno. Ako bezvoljni čitatelj i naiđe ponovno na stare slike, neće ih prepoznati. Eventualno će uočiti da su izašle iz mode.
Sadržaj
Razmišljanja ležećeg policajcaI. PRITIJEŠNJENI GLOBALNIM I APSOLUTNIM
Kad postmodernisti marširaju
Rat je lijep
Je li Bog preživio Auschwitz
II. POLITIČKA TIJELA
Generali na tanjuru
Seronje i slaboumnici
Čovjek iz visokog dvorca
Tabula rasa
III. PROGUTALO IH TRŽIŠTE
Šetnja ministrovim krokodilom
Trijumf bezvoljnosti
Velika sretna obitelj
Partfišem na vlast
IV. VELIKI BRAT
Čarobno ogledalo reklama
Paf, paf, paf
Abortus kao reality show
V. ZAR NE VIDITE DA ME NEMA
Ljubavnica na napuhavanje
Svi su dobro
Ljudi bez mašte
Boli li vas drvena noga?
VI. VICTORIA’S SECRET
Baš su vam slatke te gaćice
Ostanite tako, samo još malo zinite
VII. DRAŽI PERIFERIJE
Kada prođe strah
Obrezivanje bez garancije
Rupe u sustavu
Labirint pod našim nogama
VIII. SAN RAZUMA
Čudovište u ogledalu
Bračni krevet za tri osobe
Mrtvaci pod poplunom
Impresum